Ahmed Burić

Ahmed Burić

Sinan u raljama krokodilskih medija

17. 05. 2017. u 07:30:00

Shares:127

Vijest je nevjerovatna, i treba je objaviti u cjelini.

Zato što objašnjava cijeli jedan svijet, i nudi nadu. A izgleda ovako, i u svojoj rubrici Žuta hronika, objavile su je banjalučke Nezavisne. Pa kaže naslov: Sinana Sakića zamalo pojeo krokodil.

Pa kaže:  

Pjevača Sinana Sakića zamalo je ujeo krokodil tokom nedavnog odmora na Tajlandu. Folk pjevač je sa suprugom odmarao na Tajlandu samo nekoliko nedjelja poslije tropskih oluja koje su poplavile region. "Pošto na velikom broju plaža nije bilo dozvoljeno kupanje, Sinan je krenuo u obilazak grada. Stigao je do jednog parka s jezerom i sjeo da odmori. Ubrzo je vidio grupu od desetak ljudi koja mu maše i viče nešto. Okrenuo se i vidio da nešto šušti pored njega i suočio se s najstrašnijim prizorom u životu. Na samo nekoliko metara od Sinana stajao je najveći krokodil kojeg je ikada vidio", rekao je neimenovani izvor blizak pjevaču listu Alo. "Noge su mu se odsjekle i u trenutku je mislio da je gotovo s njim. Ipak, uspio je u tri skoka da se popne na džip koji je bio parkiran u blizini, pa je krokodil, umjesto njegove noge, zagrizao gumu džipa koja je pukla". "Ispostavilo se da je deset krokodila pobjeglo iz zoološkog vrta tokom poplava i da džip pripada vatrogascima koji su krenuli da pomognu da se ove strašne životinje nađu. Rekli su mi da imam sreće, jer mora da je bio mnogo gladan čim je došao do mene", rekao je Sinan Sakić.

Prema davno uspostavljenim kriterijima novinarske profesije, ne bi bila vijest da je krokodil, kojeg ćemo za prilike ovog teksta zvati Kroki, pojeo Sinana, nego da je Fenomen Sike-Sake maznuo Krokija. Sinan kao lik iz filma Crocodile Dundee, drži kožu krokodila kojeg je raja s Tajlanda prethodno pojela s nudlama, s kurkumom i sojinim sosom. Tako bi Sinan, poput Valtera u Kini, osvojio kultni status, što bi nama koji ga volimo od prije, samo potvrdilo da se radi o najvećem. Tajland, ta egzotična zemlja šansi i turizma, dobila je jednu od svojih najvećih epizoda, mada sumnjam da je neko u Pukhetu ili Bangkoku svjestan toga. Poput Dela i Rodneya, legendarnih Trottera, koji u filmu koji nastavlja seriju Only fools and horses putuju u Ameriku i upadaju u mafijašku porodicu, Sinan upada u ni manje ni više nego među krokodile. U jednoj sceni filma Del i Rodney sjede u delti rijeke, a iza njih se šeta Kroki, možda neki daljnji rođak ovog Sinanovog. Baš kao što su oni koji su preživjeli Beringov moreuz mogući osnivači rase koja danas naseljava Jugoistočnu Aziju. Globalna sinanizacija započeta u kasnim sedamdesetim godinama prošloga vijeka, dobila je eto epilog. S happyendom. Sve i da je vijest izmišljena, to nije mogao niko drugi nego Sinan. Fenomen koji je iz malog studija u Aleksandrovcu zablistao s prvim singlom Rastanak kraj rijeke (1978.) . Nastavio je s periodom Mala Šemsa, da bi njegov prvi album Miko, druže moj (1981.) postavio na nebo novu zvijezdu. Ne zna se je li Sinan izmislio pjevanje na ivici plača, takozvano jecanje, vjerovatno nije, ali ga je uveo kao ultimativni izraz u balkanskoj muzici. Što bi se reklo, pravi novokomponovani narodnjak ne može bez jecanja, što su Sinan i kasnije Šemsa Suljaković doveli do savršenstva. Da je kojim slučajem došlo da Kroki capne Sinana i ugasi njegov veličanstveni život, ako bi Sinan imao priliku da zajeca, Kroki bi se sigurno rastužio. Kad bi Sinan zajecao: „Ne traži je sine...“.

Desinanizacija narodnjaka

Pad Sinanove reputacije početkom devedesetih donio je novi trend: ljudi su, a pogotovo papci, htjeli slušati ono što vide i Sinanovu jecaonicu zamijenili su fabrikovanim silikonskim divama čije jecanje nije bilo dubinski proizvod njihove duše, nego surogat, zamjena za plač, izazvana šmrkanjem kokaina na tezgama. Sinan je polako padao u zaborav, otkrio je Sai – Babu, kod kojeg je provodio nekoliko mjeseci godišnje u Indiji, a onda je tražeći malo odmora i predaha naletio na krokodila koji je umjesto njegove noge sažvakao unutrašnju gumu džipa.

Tako, barem, tvrdi „neimenovani izvor blizak pevaču, a piše list Alo“, što prenose Nezavisne novine, privatni medij poltronske strukture oko Milorada Dodika. Sve i da je vijest o susretu Krokija i Sinana izmišljena, nama Sinanovim sljedbenicima je svejedno: naš je junak, poput Valtera ili Spidermana, ponovo pobijedio i mi možemo nastaviti svoju privatnu mitomaniju kad je u pitanju Sinan, pjevač koji nosi ime najvećeg umjetnika među arhitektima, Michelangela Istoka, što jesagradio most u Višegradu, kao što Sinan Sakić gradi mostove između ljudskih duša, i geografskih dužina i širina.

Ostaje, jedan mali problem, a to su mediji. Da je Kroki progutao Sinana, bila bi to udarna vijest: oni koji ne znaju ko je Sinan čudili bi se banalnoj smrti, oni koji su naviknuti na to kliklinuli bi pored, na neku dijetu ili reklamu za nutri bullet, a mi poštovaoci pustili bismo krokodilsku suzu za pjevačem čije pjesme znamo napamet iako ih nismo učili, niti ih se moglo vidjeti i čuti na TV-u ili zvaničnom radiju. Pri tome, nemojte zaboraviti da nas oblikuje podsvijet, u dobroj mjeri onoliko koliko i svjesno, i kad budete puštali suzu radosnicu što Kroki nije pojeo Sinana, ostavite i pokoju suzu za generaciju koja dolazi.

Ona odrasta u svijetu u kojem je to prvorazredna vijest. U medijima koji ih samo čekaju. I nije važno jesu li tu vijest izmislili gledajući Mućke, ili se ona stvarno dogodila. Na Tajlandu brale, sred Kruševca grada.         

 

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.