Ahmed Burić

Ahmed Burić

Samoubistvo iz estradne zasjede

30. 11. 2017. u 15:34:00

Shares:500

Ništa od ovoga ne bi bilo da Stipe Mesić nije poslao dokumentaciju u Haag

Da se ne lažemo: bilo je to suđenje Franji Tuđmanu, i njegovom ministru odbrane Gojku Šušku, emigrantu koji se 1990. pojavio u Banskim dvorima, i preuzeo ingerencije za državu koja je tada nastajala. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Berislav Pušić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Slobodan Praljak su se u drami historijskih okolnosti koja se zove Rat u BiH 1992.-1995. i uloga Republike Hrvatske u njemu, našli kao izvođači. Od kojih je jedan, u duhu najbizarnijeg reality showa, što je haaški Sud za bivšu Jugoslaviju jednim dijelom i bio, preozbiljno shvatio sebe i svoju ulogu. I popio otrov, postavši tako vijest za sve svjetske medije.

"General popio otrov u sudnici”, “Shakespeare u Haagu,  digla se pompa oko posljednjeg suđenja na ovome Sudu. Upriličenog (slučajno!?) 29. novembra, na dan kad je prije sedamdeset i četiri godine , baš u BiH, u Jajcu na Plivi stvorena Jugoslavija. Prvostepene presude su potvrđene, šest ljudi je za zločinačko djelovanje dobilo 111 godina zatvora i u historiju će ne kao vojni pobjednici, nego kao presuđeni zločinci. Ako historije uopće bude.

Žrtvama, a to su poglavito hercegovački, i nešto bosanskih muslimana, niko neće vratiti najdraže, niti će ih trajno vratiti iz Norveške, Danske, Švedske, gdje su se, većinom, naselili otkad su protjerani 1993. godine. Ali, ostaće činjenica da je vodstvo takozvane Hrvatske Republike Herceg Bosne učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu, da su KRIVI za zločine protiv čovječnosti, zlostavlanje, protjerivanje, silovanje, da su, jednostavno rečeno – zločinci. To nijedna Neretva više ne može oprati, i nijedna nacionalistička truba nadjačati. To je kako jeste. I neka je. I dabogda ih vazda stizale mostarske suze, i na ovom, i na nekom drugom svijetu. Ako i njega, uopće, bude.

UDBA nam je svima sudba

Za Slobodana Praljka, prema religijskom tumačenju – neće ga biti. Njegovo samoubojstvo u sudnici Haaškog tribunala pažljivo je pripremljen medijski čin. Čovjek kojem nije uspjelo da uradi pozorišne predstave i filmove vrijedne pamćenja, je čin svog odlaska sa ovog svijeta maestralno režirao. Znajući da će, ako ode na taj način ostati heroj u pamćenju (većine) naroda kojem je pripadao, predstavom je pokušao baciti u drugi plan činjenicu da je posljednjih trideset godina proveo kao zločinac. Počinitelj, optuženik, osuđenik.

Baš kao tri fakultetske diplome, koje je stekao u prošlom sistemu. No, pustimo sada viceve, “da je Praljak stradao od zločinačke ruke”, ili “da mu je Ratko Mladić rekao da popije ricinus da ga puste u wc”. Slobodan, imenjak najvećeg balkanskog katila, sin oca Mirka, koji je bio strah i trepet UDBE u Hercegovini i brutalan progonitelj ustaša poslije Drugog svjetskog rata, je možda mislio da može okajati grijehe svoga oca. Nakon činjenja toliko zla, nije ostalo previše izbora: procijenio je da će ga ta čašica otrova odvesti u besmrtnost, i tu nije puno pogriješio. Svjetina voli mučenike, i lako joj je podvaliti: i dok jedna strana, većinapredvođena predsjednikom Vlade Plenkovićem veliča njegov ponos I moral, s druge je razumna manjina koja zna da je življenje tuđih života, siguran put u katastrofu.

I zna da Praljak ovim aktom, nije pobrisao grijehe napravljene u ime pothvata kojem je pripadao. Ako je smatrao da je svijet – teatar, i imao manjka dara u realiziranju ideja, novi idealan poligon je htio naći u ratu, vođen avanturističkim duhom. Zaboravljajući da rat, pogotovo onaj u koji je stupio, nije nikakvo filmsko viteško nadmetanje nego najgora prljavština: progoni, mučenja, ubistva, silovanja, švercI u tom smislu je njegovo samoubojstvo – estradno. Baš kakav je efekt i ostvarilo.

Sedam "veličanstvenih" i majstor Stipe

No, postoji nešto drugo, u ovom trenutku puno važnije. Srbija je malo nagodbama, malo vještinom uspjela isposlovati da se državi, pa i Miloševiću skine sa vrata većina onoga što su po Bosni i Hercegovini radili Mladić i Karadžić. Hrvatska se u presudi šestorici tereti za udruženi zločinački poduhvat. Je li, doista, bilo tako? Ispočetka nije, jer zna se ko je i kako prvi počeo. Srbi i JNA su s jedne strane uramljivali Bosnu, a s druge imali relativno čvrst dogovor s Tuđmanom. Ta politika licemjerja odvela je Tuđmana preko linije (ratnog) zločina, i nema sumnje da je poživio, da bi uz haašku šestorku sjedio tamo kao sedmi, “veličanstveni”.

Ali, ne treba gledati šta bi bilo, nego šta jeste, i prisjetiti se da ništa od ovoga ne bi bilo moguće da Tuđmanov nasljenik na mjestu predsjednika, Stjepan Mesić, za vrijeme svoga mandata nije uredno proslijedio svu dokumentaciju u Den Haag. I to je jedan od glavnih kredita za buduće odnose Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Nikakav Plenković i visokopozicionirani funkcioneri SDA sa hrvatskim putovnicama, neće moći uspostaviti stepen međusobnog povjerenja. To samo mogu ljudi koji rade u skladu sa savješću, a ne oni koji žive životom drugih. Zato je isticanje Praljkove slike po društvenim medijima nastavak  istog onog puta kojim je on krenuo za Franjom Tuđmanom. Puta zločina.

I zbog kojeg je, u krajnjoj liniji, Hrvatskoj načinjena i jedna vrsta nepravde. Koja možda ostane zauvijek, a možda se ispravi u ‘sudijskom vremenu’, u presudi Simatoviću i Stanišiću, koji su uredno slali svoje ljude u BiH, ali Srbija za to nije osuđena. Čak ni nakon dokaza da je Ratko Mladić bio na platnom spisku Vojske Jugoslavije.  

U slučaju "šestorice" ispunjeni su svi stereotipi o pravdi: i da je spora, ali dostižna, i da nije ista za sve, i da zna biti groteskna, pročitano je čak i da je Stari most bio legitiman vojni cilj.

Ali, ostaje tih 111 godina. Onoliko koliko možda treba da se popravi ono što su u godinama naših života pokvarili mračni Slobodani.