Ahmed Burić

Ahmed Burić

Ronaldinhove dvije žene i Vladankova dva plavušana

25. 05. 2018. u 15:23:00

Shares:0

Gdje su nestale male tajne sportskog novinarstva?

Znak da je svijet otišao kvragu je i to da je dan prije finala Lige prvaka u fudbalu najvažnija vijest nije utakmica, nego fakat da se jedan od kraljeva ove igre Ronaldinho treba da se istovremeno ženi sa dvije žene. Njegovi su obožavaoci odmah krenuli u novu glorifikaciju možda i najvećeg žonglera u historiji lopte, a budući da su u Brazilu poligamija i bigamija zabranjene, ostala je mogućnost “građanske unije tri osobe”, koja je u dozvoljena u zemlji carioca. Vijest se brzo proširila svijetom, stigla u udarne termine i na glavne medije, već se govorilo i gdje će biti vjenčanje i ko će pjevati na njemu, a onda se popularni nogometaš, za ‘bolesnike’ Sinan, oglasio da ga “zove cijeli svijet, ali da mu ne pada na pamet da se ženi.” Fotografija sa dvije vjerenice, Beatrice Souza i Priscille Coelho, koje još i liče zapalila je društvene mreže, ali eto, ništa od derneka. 

Ronaldinho će se vjenčati s dvije žene u isto vrijeme

Ronaldinho, čovjek iznimnog talenta, ali očigledno ne baš sjajne pameti, inače, svira u samba bendu koji je često na turneji, a član je desničarske Brazilske republikanske stranke. Tako to, nekako, u životu biva, kad priroda obdari s jedne strane, obično uzme s druge, a nema nikakve sumnje da će Ronaldinho, takav kakav jest još uvijek puniti stupce portala i društvenih mreža. Nakon što je bio čarobnjak na terenu, sad je idealan klovn (n)ovog vremena. 

Kolega je objavio status o sportskim komentatorima, i odmah je planula konverzacija u kojoj su se vadili svi gafovi, duhovitosti, pogreške i briljantne stilske figure nekadašnjih, jugoslovenskih sportskih komentatora. Stvarno, kakvih je sve tu likova bilo: u Zagrebu je bila najbolja redakcija. Pokojni Boris Mutić, uvaženi kolega Božo Sušec,  komandant tenisa Mićo Dušanović, košarkaš s jakim istanbulskim vezama Slavko Cvitković,. Zatim dopisnici s terena: Đorđe Ivković iz Osijeka, Ivica Kovačević iz Rijeke. Onda, Beograd. Glas pokojnog Dragana Nikitovića koji je bio savršen za crno-bijele dokumentarce , jer kad bi rekao “Džek Dempsej” bilo bi to kao da boksera najavljuje Louis Armstrong. Onda promukli, duhanom i obojenim pićima ofarbani glas rahmetli Vladanka Stojakovića koji bi se ukazivao u nedjelju ujutro, sa stadiona Rada na Banjici, gdje je, čini mi se, i u augustu puhao vjetar. 

Dušan “Sulja” Milinković je od 16 golova koje je postigao za “Građevinare” – inače je rodom bio iz Čačka – valjda sve zabio sa tridesetak metara. Top u nozi, i slika ispod jorgana u nedjelju ujutro. Slobodan udarac za Rad, Milinković namješta loptu, onda žvajz i lopta iza gostujućeg golmana. I Vladankov promukli glas:

Puuhuhuuuuuuu, Milinković. Poooogledajte, sa više od trideset methhhara. Bomba, razarajuće, khm, khm…

Jedan od najvećih gafova ikad pripadao je simpatičnom Vladanku koji je blago pripit rekao da se na stadionu skupilo oko 30.000 dinara. Dug li je kredit li je, elem Vladanko je vidio onu svjetinu, pa ga nešto prebacilo, i bi šta bi. Još se pamti kad je pisalo da je do kraja ostalo “15 minutes”, a mučeni Vladanko rekao da ulazi igrač sa brojem 15 – Minutes. Mora da ge je to podsjećalo na prezime nekog južnoameričkog driblera. Ali, svejedno je bio drag: kad bi rekao da su dvojica igrača Ajaxa, Ian Molby i Ronald Koeman, dva centarhalfa, dva plavušana, dva ajaksovca, publika bi se odmah obradovala.     

Još jedan veliki car plejade jugo sportskih komentatora zvao se Milorad Đurković, a njegov kolega Branko Vujisić je bio jedan od onih koje su poznavaoci i oni koji su se spremali da to budu, što se kaže, teško varili. Nosioci smeđosti i učmalosti jugo-novinarstva su često sjedjeli u sportskim redakcijama: mi u Sarajevu se dugo nismo mogli pohvaliti nijednim pravim, punokrvnim izdankom televizijskog izraza, a kad je Novom Sadu gdje je pospanost utemeljio Vlastimir Čekić, u odijelu boje boksita i kockastim naočalama u kojima je brat – bratu jedno trideset deka stvar je definitivno izgledala najtužnije. Još kad se Jugoslavija raspala pa su im pripala dvojica najvećih ćumura odavde, Mirko (tada Mišo) Kovačević i Nedjeljko Kovinjalo (koji može naučiti ekavski kad i ja grčki), onda je stvar bila tragična.

Bilo je još mučitelja gledalaca, ali i vehementnih iskaza poput onoga Zvonka Mihajlovskog koji je, valjda, jedini znao nešto o hokeju u toj zemlji, izvan Slovenije, pa je rekao da je jedan igrač drugog okrenuo “na prostoru koji bi mogao da stane u čašu za viski.” P(j)esnik leda, što bi reklo. A i zraka jer je jednom rekao da je jedan od igrača “pocepao zrak na kiseonik i vodeonik”. Tako je to bilo nekad: televizijski prijenosi utakmica su se čekali kao ozebao sunce, a jedno od glavnih pitanja bilo je – “ko prenosi?”

Ljudi su imali svoje favorite, čekali da čuju glas koji će im saopštiti nešto što ionako vide na ekranu, ali je doživljaj s njima, jednostavno, bio potpuniji.    

Ali, toga kao da više nema. Danas, ima komentatora koji znaju stvarno puno, ponekad se divim fundusu znanja kolega sa Sport Kluba, nekad i Arene, ali nema nijednog lika za kojeg bi se zakačio. Još otkad su NBA finala skupa radili kolege Adis Hadžić i Edin Avdić, nemam “svoje” komentatore, nekoga čije bih rečenice pamtio, koga bi hvatali u greškama, ili koga bi klinci mogli imitirati.

Čini se da je jedan svijet nepovratno nestao, jer nema komentatora koji je kadar stvoriti svoj svijet, i uvesti gledaoca u njega. Baš kao što je nogomet pokvario veliki novac, tako su njegovo komentiranje pokvarile statistike: svi imamo iluziju da možemo jednim klikom doznati baš sve, ali prava se znanja kriju negdje drugdje. U čitanju biografskih detalja, u kraju u kojem su neki trener ili igrač odrasli, u navikama koje pokušavaju održati cijeloga života. Brojke u tim stvarima dođu kao namet ovoga svijeta, koji sve, pa i ljude i njihove najveće strasti podvode pod brojke.          

Zato mi je, nekako, svejedno ko će prenositi Real – Liverpool, niti znam na kojoj ću stanici to gledati. Ako bi se ukazao neko od igrača koji su igrali za oba kluba poput Stevie Mc Mannamana ili Nanda Morientesa, vjerovatno bi ih nešto i polušao. Ili, ako na Sky Matt Le Tisser ili Paul Merson ‘zamahalaše’ nešto iz bogatog arsenala koji su sakupili tokom dugogodišnjih karijera.

Ponekad sam sebi djelujem kao skupljač priča koje više nikome ne trebaju, ali evo jedne za koju sam skoro siguran da je nećete čuti niti u jednom prijenosu finala: prvi Englez koji je ikada zaigrao za Real bio je Laurence Paul ‘Laurie’ Cunningham, tamnoputo krilo West Bromwich Albiona, jedan od fizički najimpresivnijih igrača koje su ove oči vidjele. Atraktivan, zabavan, letio je po terenu, obišao skoro cijelu Evropu, Man. United, Leicester, Gijon, Marseille, Charleroi, Wimbledon, da bi u 33. godini života stradao u saobraćajnoj nesreći blizu Madrida, kao igrač kultnog Rayo Vallecana.

Ovo bi finale, nekako, trebalo posvetiti njemu. Ali, ko se danas sjeća onih koji su za ne baš strašno velike novce zabavljali ljude, ulijevajući im nadu u budućnosti i prekraćujući njihovo slobodno vrijeme. Danas, mašinerija Heinekena, Gazproma i UEFA, nema vremena za priče. Jedini cilj svega je profit. A on nema sjećanja. Ni filozofiju. Samo rezultat.