Ahmed Burić

Ahmed Burić

Pythonovih 50 i naših 30 godina

10. 10. 2019. u 15:24:00

Shares:11

Šta koga zapadne. A šta ako nas – istočne?

Petog oktobra 1969. prvi je put na BBC-ju emitovana epizoda serije Monthy Python Flying Circus, djelo nadrealističkih komičara koji su se okupili na studijima, i dobili zadatak da za nacionalnu televiziju naprave tzv. humorističkog sadržaja. Suprotno današnjem općem mišljenju da je "stvar odmah izazvala veliko interesovanje", Pajtonovci su, iako ne bez iskustva, imali ozbiljnih problema. "Svako malo, dok smo radili, uletio bi nekakav urednik koji bi mahao rukama i galamio, da će u naš termin staviti konjske trke, i da mu nije jasno ko je nama povjerio da radimo seriju." Tih 45 epizoda emitovanih od 1969. do 1974. postaće kult širom svijeta, a pridjev "pajtonovski" će završiti u leksikonima i enciklopedijima kao znak za nešto što često nema poantu, nekada ni početak, dok je kraj prilično neizvjestan. Dakle, ništanisačim, kako se kaže u Bosni i ljepša inačica toga iz Hercegovine – niđe veze. Imena Erica Idlea, Terry Gilliama, Grahama Chapmana, Terry Jonesa, Michaela Palina i Johna Cleesea, postala su obavezan dio kolektivne memorije – baš kao imena antičkih i njemačkih klasičnih filozofa kojeje su u svojim skečevima izvodili da igraju jedni protiv drugih, kao reprezentacije. Jedini "pravi" igrač u obje ekipe bio je Beckenbauer. Majstori.

Monty Python je ostavio veliko nasljeđe. Kod nas, na Balkanu, nekoliko, rekl bi se, direktnih potomaka: vrlo uspjelu seriju Teversenove bajke na tadašnjem RTV Sarajevo, zatim Top Listu nadrealista, prvo radijski a onda tv – fenomen koji je, na neki način, kanonizirao sarajevski humor. O konsekvencama  toga svođenja Sarajeva na popularne obrasce možda nekad drugi put, ali slobodno se može reći da je to u regiji bio najpopularniji (sub)kulturni proizvod od kojih će neki skečevi ostati zapisani za sva vremena. Baš tako je i s Pythonima: Španska inkvizicija, Leteće ovce ili scene iz filmova Brianov život ili Sveti gral su početak i kraj svijeta. Ali, najjače što je Python ostavio i što je anticipiralo atmosferu cijele jedne, ako ne i više epoha, je Ministarstvo smiješnog hodanja. Ministery of silly walks je, zapravo, ono što svi mi danas živimo: svi ti ljudi s aktovkama, iz svih tih komisija, agencija, ministarstava, menažeri, inspektori, prevaranti, svi mi koji nosimo crne aktovke u kojima mogu biti dokumenti, kompjuter ili povrće s pijace, svi smo mi armija šetača, bili u besmislenim ministarstvima za rude, gubljenje vremena ili klimatske promjene, ili hodali "onako", što čini svjetska armija nezaposlenih.

U Hercegovini, recimo, kad osoba nije baš najbolja s mentalnim zdravljem, nego ide ulicom i sokakom, i govori nepovezano, ili ponekad i ima smisla to što govori, kaže se da – "'oda." Hoda. Samo tako. Ministarstvo smiješnog 'odanja. 

Ali, ono što baš niko nije mogao zamisliti jeste da ćemo mi u Bosni i Hercegovini od svih epoha i utjecaja tokom historije civilizacije, živjeti period koji nije obilježen ni zlatnim dobom srednjovijekovlja, ni Otomanskim osvajanjem ni Austro-Ugarskom aneksijom, nego – Monty Pythonom. Država koja nema veze ni s čim, zaposjela je zemlju u kojoj – niđe veze. Jer, u tradiciji starog dobrog budalesanja, svijet se raspada, pa kako koga šta - zapadne . A šta ako nas - istočne , što bi rekao stari dobri pythonovski duh. Šta ako ova zemlja, u kojoj je prekid rata jedan od malobrojnih uspjeha američke vanjske politike u zadnjih 30 godina, prestane biti njezinim interesom i ostane trajna bara između ruskih i turskih prepucavanja. Jer, ništa se bitno nije dogodilo ni promijenilo zato što godinu dana nema vlasti, zemlja se ne može ni raspasti ni sastaviti, mladi odlaze nepokušavajući ni da osvoje slobode, jer ih sloboda, praktično i ne zanima. Jedino što "radi" su tenzije, koje su potrebne partijskim polukreaturama koji obnašaju dužnosti u ministarstvima smiješnog hodanja. Jer, nemaju odgovornost nizašto, a prava su im beskrajna. Zato i mogu pričati šta hoće, i zato sve najviše liči na Pythona.

"Gdje su pare od autoputa?" 
"Kakve pare? Kojeg autoputa? To smo mi izgradili."
"Jeste, ali po cijeni tri puta većoj od prave." 
"Pa, i nas smo trojica. Sve treba podijeliti na tri." 
"Dobro, tri je magičan broj." 
"To vam i kažem. Šta još mogu učiniti za vas?" 
"Da se nosite u tri… I vi, i Erdogan, i Vučić, i vas trojica i sve puta 3." 
"Pa, vi uopšte niste neki prijatan čovjek." 
"I još jednom u tri… da budem siguran." 
"Ali sad je već 3.15." 
"Onda ništa. Doviđenja." 
"I ja tebi.“

Tako bi otprilike trebao izgledati razgovor između običnog čovjeka i nekoga iz Ministarstva smiješnog hodanja. A da ovaj hroničar nije baš sve isisao i malog prsta evo i jedne uspomene. Događa se u Motovunu, jedne davne godine. Na slici smo Terry Jones i moja malenkost.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.