Ahmed Burić

Ahmed Burić

Prazan i ostvaren prostor

04. 10. 2017. u 14:04:00

Shares:20

Izgleda da je sa sjećanjem problem to da, ako ga povučete, nikada ne možete dobiti baš ono što ste tražili.

Niti, u krajnjem, možete znati šta tačno tražite. To je kao s tavanom na kojem nema svjetla. Ili sa starim mikserom koji ste našli negdje u špajzu, pa se nadate da će vam pomoći u pravljenju sasvim novog i modernog smoothiea. Ako čovjek ima nekog poštovanja prema vlastitoj memoriji, njegova sjećanja nisu (samo) selektivna: jer, naše je sve. I ono što je (bilo) lijepo, i ono što nije.

A tamo u kinu Sutjeska, sve je, valjda, bilo lijepo. Godina je, bit će, 1982. mi smo članovi Filmskog kluba Riječ mladih, Dado uredno ima dnevnik u kojem još urednije vodi evidenciju koje je sve filmove pogledao, ja kao i obično ne vodim nikakve bilješke, uvijek 'igram' na pamćenje, pa dokle dotjeram. Prikazuje se film, Smiješna strana historije, komedija Mel Brooksa, za koju znamo da je hit, ali već se malo učimo igrati intelektualce, pa zanovijetamo kako baš i nije sve u zabavi, i kako se neke stvari, možda, dalo bolje napraviti. Vidjeli smo, dotad, i neke klasike, meni iz glave ne izlazi This Sporting Life, drama od skoro dva i po sata u kojoj Richard Harris igra rugby igrača, koji od rudara postaje zvijezda lokalnog kluba, ali je u privatnom životu i dalje nesretan. Tu je i Gorčin, koji već zna više o filmu od nas, otac mu se time bavi, radi na televiziji, ali ne kao moja mati u administraciji, nego u dokumentarnom programu.

Naša filmska mladost tako počinje, slijede remek djela poput Bladerunnera ili Scarfacea, polako učimo medije, uz uvode koje nam priča D.D., filmski kritičar Oslobođenja. Znamo sve što trebamo znati unaprijed, mada se on ponekad malo zanese, pa nam kaže i više nego što treba. A to obično bude da je smrt glavnog junaka pred kraj filma znak da je anticipacija… Najavi nam kako je glavni lik umro, a mi se razočaramo.

Ima jedna stvar o tom filmskom stvar-sistemu, koju je, za nedavne posjete Sarajevu otkrio mag grafičkog dizajna Mirko Ilić. On je rodom iz Bijeljine, i tamo je bilo veliko gradsko kino sa oko 700 mjesta. Karte za balkon su bile skuplje nego za prve redove, u kojima su najviše voljeli sjediti lokalni Romi. Oni su bili ekskluzivna publika u prvim redovima, i glavnog su junaka uvijek zvali istim imenom: "Mladić". "Atalo Mladić" ili "ete kera, Mladić" je značilo, "evo ide glavni junak" i očekivala se gungula, pucnjava, tučnjava, pljačka, ergo akcija u kojoj Mladić treba da se iskaže.

Ali, bila je i situacija u kojoj bi prvi redovi bi bili prazni, kad Roma nije bilo: kad gine glavni junak. "Prečesto su u životu gledali kako gine mlad čovjek, i u kinu im je to bilo suvišno" - objasnio je Mirko. O tome sam mislio dok sam gledao otpadnuti malter sa zidova u kojem je, u okviru teatarskog festival MESS, izložba plakata. Koje je za tu 'manifestaciju' u posljednjih dvadeset godina radila Agencija Fabrika.

Ti plakati su prave razglednice našeg poslijeratnog pamćenja. Par sa papirnatim kesama na glavi, na ćelavo ošišana žena koja donosi asocijace na androginost, na Ionesca, na duhovne granice ovoga svijeta; pa prošlogodišnja Trumpova frizura, fluffy natapušenost, naježenost svakodnevice, pa asocijacije na rušenje kipa Buddhe u Afganistanu. Sve te godine smo u MESS-u, i u tim plakatima imali pedantan dnevnik sjećanja, vizualiziran u tim plakatima, i zato je nekako pravo, da je taj prostor nakon toliko godina ostvaren takvim poduhvatom: izložbom plakata.

Pričamo o dvorani, ne bi je trebalo previše dirati, otpadnuti malter podsjeća na Buff Du Nord, tamo gdje si čuo i vidio Mozartovu Čarobnu frulu, samo s klavirom i pjevačima, fali mu možda još jedan balkon, ali "to bi bilo to". Baš kao kod Petera Brooka. Koji se u svom, već mitskom tekstu, nazvanom Prazan prostor, pita:

"Kad jedan mrtvac postaje povijesni mrtvac?"

Tu negdje stoji i pitanje o Sarajevu. Je li ono postalo taj, povijesni mrtvac? Grad služi, između ostalog zato, da podsjeti da je grad: takve sale postoje i u Ljubljani, i u Leipzigu, u njima se održavaju programi, i to nikom odavno nije čudo, niti predstavlja napor. Kod nas je drugačije: valjalo bi spasiti Imperijal, ali tamo se već dugo niko ni s kim nije dogovorio, jer su ključari, priča se, bili namijenili da se tamo otvori neki CM, C&A… Ionako su nam glavne teme koji će se i hoće li se uopće, otvoriti tržni centar.

Tu smo, dakle, danas trideset i pet godina kasnije, cijelu jednu vječnost moj drug G. i ja, on živi u Beogradu, pozorišni je reditelj, gdje ispod skinutog sloja maltera zagledamo svoju prošlost. Možda bi trebalo poslušati savjete mudrih, neki od njih su i bivši drugovi, neki za mene i bivši ljudi, i otići – dok se može i dok se ima gdje – i pokušati zaboraviti sve te detalje, negdje pokušati ispisati i pohraniti sve te uspomene, i možda zaploviti u neki bolji i, možda pametniji, sigurno lukrativniji, komercijalniji život.

Ali, kako? Tu, između tih cigli su naše priče. Činjenica da su barem za neki festival otkopane, a MESS je, prije svega, festival memorije, pred nas donosi ako ne zadatak, a ono barem tezu da dok ta sjećanja postoje, možda mi malobrojni, a možda nas je više, ko zna, pripadamo jedni drugima.

I može biti da nas to davanje čini ostvarenim ljudima. Oni koji u ovo vrijeme uzimaju, i dobijaju, uglavnom ne brinu o ovakvim stvarima. Oni su živi mrtvaci, koji uživaju u tome da ubiju grad, kako bi za sebe nagrabili što više.

I zato ih, barem ovaj put, nećemo spominjati.

Baš kao što Romi u Bijeljini neće da gledaju film u kojem gine glavni junak.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.