Ahmed Burić

Ahmed Burić

Plave kožne cipele

01. 08. 2019. u 09:07:00

Shares:94

Neki se snovi kasno ispune. Ali, čovjek nikada ne smije prestati sanjati. Kako to danas u ovakvom brutalnom svijetu otrcano zvuči. Ali, neka: svoj vi posao. U svijetu malih fašista i krupnog kapitala, treba koliko je to moguće, ići za svojom zvijezdom. Pa, dokle ide…

Prekjučer sam dobio prve plave cipele u životu. Poklonio mi ih je drug. Ali, o tome nešto kasnije. Odveo me je da mi pokaže radnju, a ja nisam vjerovao da uopće ima ta prodavaonica. Borovo. A, fala na pitanju, ni „Borovo“ u Sarajevu nije više gdje je nekad bilo – „jel' Borovo gdje je nekad bilo, il' se mome srcu učinilo (mor'o sam citirati velikog maga Merlina!)“- kod Katedrale, tamo je sad Sber (jel' se tako kaže!?) banka. A „Borovo“ outlet (ja, ja) je sada u Novom Sarajevu, kod Mercatora, tamo gdje postoje još one dirljive kućice iz pedesetih, kojih je tada, da se ne lažemo bilo najviše u gradu, sve dok Neko odozgo nije odlučio da se Grad proširi duž Miljacke i trajno ga nagrdi spavaonicama s lijeve obale rijeke, učinivši ga velikim.

No, vratimo se mi Borovu. I cipelama. Kako dječijih grobova broj 46+ koje nose ovakve gemonje, skoro nikako nema, a pogotovo nekih koje bi izgledale barem približno elegantno, tako se po kutijama i skladištima valja šunjati, vrebati i koristiti svaku šansu. A i cijeli svijet postaje (siromašna) Amerika, pa na svakom koraku niču molovi za obući sirotinju. Elem, neki je mučenik pokušao pronosati te zumbane šimike, pa nije išlo i vratio ih je. Koštale su puno manje od realne vrijednosti, da sad ne brukam ni čovjeka ni firmu. Nakon prvobitnog nećkanja, moj drug Pole i prodavačica Snježa, on na foru, a ona s munjevitim refleksom zanatlijskog trgovca s Mejtaša, nagovorili su me da uzmem cipele.

I sad sam ponosni vlasnik plavih, velurnih, cipela. Blue Suede Shoes. Kao Elvis. I mogu s njima šta hoću: pa i svirati večeras u Stocu, gdje s „Kablovima“ nastupam „protiv“ Nene Belana i njegovih Fiumensa. Mogu oni bolje svirati hiljadu puta, ali bolji look neće imati. Imaj na umu gumu Borovo. Tako je glasila reklama za tu legendarnu fabriku. Bata, češka marka. Kasnije su proizvodili crne „Pume“ koje su obožavali heavy metalci, i bijele startas tene, u kojima su oni koji znaju, voljeli igrati lopte. Na betonu.

Imaj na umu

Nikada nisam bio tamo, gdje je bila, ta, valjda, najpopularnija jugoslovenska fabrika obuće. Odakle su dolazile prve, crne patike za fizičko. Svi smo morali biti isto obučeni, isto su nam tekli školski dani, crne gaćice, atletska majica, i tanke patike, koje su se samo tako klizale na parketu sale u Osnovnoj školi Miljenko Cvitković. Kako sam (i) tada bio poprilično truntav, samo sam gledao da sam sebi ne uletim klizeći start, koji bi me odnio direkt do zida obojenog do pola masnom, a od pola bijelom farbom. Što bi značilo stalni podsmijeh, i kontuzije s povremenim bolovima. Čega je bilo, ali sve je lako kad si mlad, pjevao je bend čije se ponarođenje ovaploćeno u bećarskim tamburicama i šeširima poklopilo sa sveopćim nacionalnim buđenjem. Za koje znamo kako je završilo – sveopćim pokoljem, pa ni o tome ne treba dalje.

Ko hoće da zna – on sazna. Kad smo doznali da su Borovo selo i Borovo naselje, zapravo, dijelovi Vukovara, i da su napadnuti, svako je mislio o onome koga od tamo zna. Mene je zapalo da znam Zorana, jer u vojsci sam stekao druga do groba. Bio je iz Vukovara, a sad je u Vancouveru: priča jasna kao dan, otac Srbin, majka Hrvatica nikom dobrodošao i i bježi, jer te uvijek neko ima na piku. Možda zato što imaš nešto što mu se sviđa, a možda samo zato što si u pogrešno vrijeme na pogrešnu mjestu. Elem, Zoran je bio roker. Našli smo se u ljeto 1986., zblanuti u vojničkom klubu, pored je stajala neka akustična gitara, on je uzeo i zasvirao riff Jumping Jack Flash. Tad sam se kleo u punk, i ta mi družina nije puno značila: svi smo, valjda, došli nekoj pameti s godinama, ali ja sam znao da mi je Zoran kao brat. Onda su nas zajedno izbacili iz vojne policije, vojni rok i rokenrol teško da mogu skupa, i poslali u nigdinu. Kazneni garnizon Ilirska Bistrica, Slovenija, gdje su bili sve sami ražalovani oficiri Srbi, i osamdeset posto vojnika Albanaca. Milina. S njima je bilo super jer je svako gledao svoja posla, a niko, zapravo, nije radio ništa.

Kad sam došao iz vojske, dugo nisam radio ništa. Valjda mi se primila ta beskorisnost, taj princip u kojem ljudi mogu naređivati ljudima samo zato što je neko odlučio da viši čin sisavca više voli neki komad zemlje od manjeg (čina) sisavca. To mi je uvijek izgledalo besmisleno, ali nikada nisam bio dovoljno jak da potpuno izađem iz kruga. Da jednom zauvijek konačno o.jebem sve i da se uputim u daleki svijet, anonimno društvo, u kojem bih živio kao XZ, bez osobina, ali sa civilnim pravima. U pisanju mi skoro uvijek fali tema, nemam djedove grofove ili kmetove iz Bukovine ili Galicije, koji su ljubovali s guvernantama, ili na seoskim kolima bježali od crvenih, ne mogu izmisliti (mislim, mogu, ali je ofirno, i ne drži vodu) daidžu koji kocka na brodu koji vozi iz Odese u Constanzu, i šuruje s ruskim i turskim obavještajnim službama. Moja je historija samo moja, i zbog nje sam tako nesavršen: pripadam malom, u osnovi stidljivom narodu, koji ni sa svojim imenom nije izašao na kraj, a kamoli sa sadržajem. Agresivnost koja se u njemu javlja, i tu i tamo pokaže klicu fašizma, ali je sve to malo i sve se to toleriše, zbog zločina počinjenog nad njim. Koji nije do kraja procesuiran, i koji se, u određenom smislu može i ponoviti. Historija migracija moje obitelji, uglavnom, je povijest bježanja od noža, i da se nacrtati na karti od nekoliko stotina kilometara. Knjige o Historiji moderne Turske, enciklopedija Sveznanje i svjedočanstva mog dede, Ahmeta Š. Burića, žandarmerijskog narednika Kraljevine Jugoslavije, skoro su jedini dokumenti na koje se mogu osloniti.

Ostalo je usmena predaja. U kojem ovim narodima skoro da nema ravnih. Ništa osim priče nismo do kraja svladali.

Jedan od tih povremenih poslova u toku nestudiranja bio je da budem kurir na Vašem šlageru sezone. Majka je radila u Muzičkoj produkciji i zaposlila me na tom festivalu, jer je sklonost svim oblicima besposličarenja bila više nego izražena. Nosio sam notne stalke i timpane, stavljao note na njih, postavljao stolice za orkestar, išao po užinu, ukratko bio potrčko. Upoznavao sam tada popularne pjevače i bio u mgućnosti da budem u njihovoj blizini. Jednom se, glavom i bradom, pojavio – on. Mišo Kovač, koji je u ta doba već bio veći od toga da se takmiči, pa je došao otpjevati pauzu, dok se prebrojavaju glasovi. Dakle, koncert od jedno sat vremena. Sa zlatnim lancem, brkovima i repovima i suprugom u skladu s tadašnjim atributima balkanske seks bombe, praćen visokom brkatim trubačem visokim oko dva metra, ušetao je u kancelariju Festivala, i bilo je jasno da će govoriti samo on. Pričao je kako je s pratnjom išao na pregovore sa „Jugotonovim“ direktorom, koji je također imao pratnju, kako izdavači kradu i kriju tiraže ploča i kako bi volio napraviti živi album kao Johnny Cash, koji je otišao u zatvor u St.Quentinu i tamo napravio lom. I to je bio prvi put da sam vidio zvijezdu countryja uživo, i čuo za mit countryja, i čovjeka za kojeg ću saznati da u američkoj popularnoj kulturi zauzima mjesto slično onome Abrahama Lincolna u političkoj. Plus činjenica da je bio renegat, otpadnik i buntovnik. Ovdje bih mogao dopisati da je Mišo Kovač tada ima plave cipele, ali bilo bi previše, zar ne?

Cipele i čizme

Dvije biografije Johnnya Casha, autobiografija koju je uredio Patrick Carr, i „Čovjek zvan Cash“, Stevea Turnera, donose skoro istu priču o o pjesmi Blue suede shoes. Johnny je „bacio“ sjeme: u vojsci u Njemačkoj, a tamo je služio i Elvis, s njim je služio Crnac, koji se prezivao White, i koji je bio samo takav „mahalaš“. Brz na pameti, i na jeziku, elegantan, kicoš, dok su Njemice padale za njim. Nosio je plave cipele od vražije kože. To je bio znak apsolutne suverenosti. Jednom je došlo do nekog koškanja u kafani - biće da se Nijemci nisu baš odmah otrijeznili od rasizma, a bila im je i vatra da im Crnac mažnjava koke, i nisu vazda bili ovakvi kakvi su danas a i danas ih ima svakakvih - a White je odskočio i rekao: „Baš me briga šta radiš dok plešeš s curama, ali nemoj slučajno da bi stao na moje plave kožne cipele.“ Johnny je Carlu Perkinsu, za kojeg se tada mislilo da je veliki barem kao i Elvis, rekao: „napiši pjesmu o tim cipelama.“ „Ne znam ništa o tome“, odvrnuo je Carl, „kako ću napisati pjesmu o nečemu o čemu ništa ne znam!?“ Legenda kasnije kaže da je Carl negdje na koncertu čuo gitaristu kako kaže „nemoj mi gaziti po cipelama“. Potom je neko okinuo A- dur, i sve kasnije je historija. Popularne, i nešto manje popularne kulture: Perkins je prvi snimio pjesmu, a onda je čuo Elvis i – halali Huso materi. Kad je on otpjeva(o) nije više bilo nikakve potrebe da iko drugi ikad to više zapjeva pjeva. Božje davanje, šta ćeš.

A za priču o cipelama, uvijek ima neka bolja. Koja zatvori krug. Nigel Osborne, škotski kompozitor, dirigent, muzički terapeut, posvemašnji duh koji se inače naziva genijem, ispričao je jednom fascinantnu priču. Jer, on (je) znao, valjda, sve važnije ljude u svijetu umjetnosti u zadnjih četrdesetak godina. Od Jerzyja Andrzejewskog, preko Tadeusza Kantora, John Lennona, Van Morrisona, Petera Gabriela, sve do magičnog senegalskog bubnjara Doudou N' Diaye Rosea. Jednom smo putovali zajedno u kupeu voza Sarajevo – Mostar i otvorenih sam usta slušao njegove priče. U jednom trenutku sam se „trznuo“, da bi možda moglo biti da je poznavao i samog Crnog Viteza.

„Nigel, nije valjda da si znao i Johnnyja Casha?“

„Ne, ali imam priču o njemu. „

„Samo nam je to ostalo.“

„Znaš, imao sam prijatelja, gitaristu, bio je dobar, svirao u bendovima po Edinburghu. Johnny Cash je na evropskoj turneji ostao bez svog gitariste – nešto se desilo – i pozovu ovog mog da svira. To se bilo malo produžilo, godinu i više je ostao s Johnnyjem, i kad se vratio, kao da su svi bili zaboravili na njega. Nema gigova par mjeseci, on prilično očajan, novci se potrošili, on prodao i auto, kad jednog dana stiže obavijest s carine da ima paket za njega. On u džepu ima zadnjih 7 funti, dođe tamo, i ima šta vidjeti. Sjeti se kako je jednom na turneji vidio Johnnyjeve čizme od krokodilske kože i da ih je kriomice probao. Johnny je ušao u garderobu, i vidio ga, bilo mu je malo neprijatno, a Man in Black je rekao: „ Odgovaraju ti. Nosimo isti broj. Nemam ovdje druge, naručiću ti iste, i poslati kad dođem natrag kući u Tennessee.“ I, obećanje je bilo ispunjeno, pred njim su stajale nove, savršene čizme, ali carinik je rekao da su pravila takva da za čizme koje vrijede barem 150 funti, carina ne može biti ispod 20. A on je imao samo četiri.“

„I?“

Carinik mu je rekao da navuče čizme i prošeta krug po kancelariji. Učinio je to, a službeno lice je procijenilo:

„Šta imamo ovdje? Par nošenih muških čizama. Carina – jedna funta.“

„Vidiš“, rekao je Nigel, „ to je priča u kojoj su svi dobri. I zbog koje vjerujem da je Johnny bio veliki lik.“

I, eto, u svijetu u kojem pravila određuju nekakvi idioti, treba biti svoj. U svijetu casha , budi Johnny. Uradi nešto što može izgledati kao sitnica, ali itekako određuje ljudske odnose. Ili kao moj drug Pole. Bez kojeg bi ova priča možda ostala neispričana.

Ne o cipelama. Nego o ljudima.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.