Osmijeh dječaka Luke

Bila je to godina s puno loših vijesti, i nije teško pisati o njima. O Trumpu, o Borisu Johnsonu, o Macronu. Može i o Greti, o Handkeu i Nobelovoj nagradi, o italijanskom radničkom pokretu ili o mogućem raspadu Španije. Ali, ne. Neka ovaj put ispraćanje godine bude o osmijehu dječaka koji je otišao u najjaču košarkašku ligu svijeta. I koji bi da se nije povrijedio prije par dana, sasvim ozbiljno kandidirao za najboljeg košarkaša na svijetu.

I kojeg, osim što je skinuo jedan od rekorda Michaela Jordana, vjerovatno čekaju još jedan znak – patike najvećeg: sa Air Jordan granom Nikea, vjerovatno će potpisati ugovor vrijedan 100 miliona dolara, i tako i markentinški stati pored velikih zvijezda košarkaškog cirkusa. Još jedan dječak s Balkana koji je postao globalna zvijezda je tu. Više nego zasluženo.

„Zdravo, ja sam Luka.“ – kaže nasmijani dvadesetogodišnjak u traileru na kanalu koji prenosi NBA. Onda slijede magični potezi, rezultat iskustava cijelih generacija.

To je lakoća koja se viđa samo kod najvećih, ali i snaga, pomalo neočekivana kod bijelih igrača. Kad je, nakon utakmice sa New Orleansom, koju su Dallas Mavericksi dobili sa 46 poena razlike, na početku treće četvrtine pokupio peti skok, skinuo je trideset godina star rekord Michaela Jordana. Od osamnaest utakmica zaredom sa dvadeset poena i po pet skokova i asistencija. Michaelu, s kojim ga toliko toga veže, valjda, najvećem od svih u povijesti, to je uspjelo u petoj sezoni igranja. Luki u drugoj.

Sportsko novinarstvo ovoga doba ima jednu tešku boljku. Statistike. Dok na plazmama, HD monitorima i pametnim telefonima idu slike akcija, komentatori se naprosto utrkuju ko će izdeklamovati više podataka čija upotrebna vrijednost pogoduje kladionicama i medijima, ali često zamagljuje ono što se događa na terenu. „Pogledajte što ste učinili sa statistikom“, zavapio je prije nekoliko godina s komentatorske stolice Sir Charles Barkley.

Pokazao je grafiku obilježenih mjesta s kojih igrači najčešće šutiraju. Niko više ne puca „duge“ dvojke, a igrači, često i na silu izlaze izvan linije trojke, i šutiraju. Jer, postoji čip da je i promašiti trojku prihvatljivo, dok je dvojka s ivice reketa, glavno napadačko oružje prethodne epohe, kao da ste pogodili ili promašili – zicer.

S te strane, statistika „jede“ kvalitet, a Dončićevo „objašnjenje“ tih stvari , naprosto, je djetinje genijalno:

„Ne znam. Puno statistike je okolo. Malo i previše toga. Nikoga ne možete porediti s Michaelom Jordanom. On je jedan, i jedini. To su samo brojke.“

Ono što odvaja genijalne od običnih je drugačiji protok vremena u sinapsama. Biti trenutak ispred, ili trenutak iza protivnika. Prevariti vrijeme. Igrati se s njim.

„Svi znamo kako je teška ta igra“, uskliknuo je u svojoj emisiji Casey Stern, možda i glavna broadcast glava današnjeg NBA cirkusa. „Kako je onda moguće da je taj mladić čini tako jednostavnom i ugodnom za gledanje?“ To je odmah dočekao Caron Butler, za kojeg ta igra nema tajni, jer je proveo 14 sezona na parketu bivajući suigračem svim važnijim igračima epohe, od onih zaista najvećih - Kobea Bryanta, Dwayne Wadea ili Dirka Nowitzkog, do onih koji su to trebali biti poput Chrisa Paula ili Gilberta Arenasa. Na pamet mu padaju samo dvojica koja su u Lukinim godinama mogla što i on. Magic Johnson i LeBron James.

Magic! I LeBron!?

Dvije ikone. 32 i 23. Magic, čarobnjak s vjerovatno najvećom maštom u historiji igre, Disney basketa. I LeBron još uvijek najbolji igrač na svijetu, superman čija je sila neprikosnovena i danas, u 35. godini života. Baš kao što kaže Brko Stan Van Gundy, stari lisac koji je prošao kroz sve poslove, od sveučilišta do vođenja NBA ekipa: „Momci koji dolaze iz NCAA lige igraju protiv igrača koji su najviše tri godine stariji od njih. Ovaj dečko je igrao protiv petnaest godina starijih, i nema nikakvog pritiska na njega ne postoji. Nikada niko spremniji od njega nije došao u NBA. „

Sadašnji trenutak u kojem je Luka Dončić kandidat za zvanično najboljeg igrača na svijetu plod je okolnosti u kojima je uvijek morao igrati protiv starijih. Sa osam godina igrao je protiv onih od jedanaest, sa jedanaest je molio da trenira sa onima od četrnaest, a sa šesnaest je već bilo gotovo, valjalo je u Real, gdje više nije igrala priča da postoji neki mali, čudo od djeteta, onaj čiji je stari igrao u Slovanu i Laškom, a mati imala salone za uljepšavanje.

Ništa. Valjalo je sve zaboraviti. I poći u borbu. S osmijehom na licu, i s onom dječijom zaigranošću u kojoj ne možete vjerovati da ga se poredi sa LeBronom.

Luka Dončić kao da igra za sve nas koji smo sanjali da budemo veliki sportisti, ali nam nije uspjelo. Igra svoju igru. I čini druge boljima. U tom smislu mi ga je bilo lakše prihvatiti kao idola od bilo koga drugog u zadnjih trideset godina. Čast svima, prije svega atletičarima, plivačima i teniserima, ali kao solidnom Balkancu sport bez faula, ne može mi značiti kao igra s drugima. Taj dečko se igra, s loptom, s protivnicima, sa vremenom, i zato je tako veličanstven. Jer, košarku nominalno igraju igrači na pet pozicija, ali onaj koji nosi, i oko kojeg se pravi sav taj cirkus igra poziciju broj dva. Point guard. Dvojka. Drugi. Kinđe, Dragan Kićanović, Dražen, Pero Vilfan, Jordan, Magic, Kobe, Harden, niz možete nastaviti sami su, „dvojke.“

Um genija, osim što uvijek negdje ima dušu djeteta se, između ostaloga, ne opterećuje svojom veličinom. Tako ni Luka Dončić ne mora misliti o tome da na neki način vraća duh košarke tamo gdje je ona nastala.

Danas je previše stvari zbog kojih čovjek ne treba voljeti Ameriku, jer je naprosto pretjerala u agresivnom uređivanju svijeta. No, ne treba im zaboraviti da su svijetu dali dvije stvari od zbog kojih je lakše živjeti u tom nepravednom svijetu. To su košarka i blues.

Neka ova godina završi tako. I neka vam sljedeća bude sretna. Barem onoliko koliko taj dječak uveseljava klince i odrasle širom svijeta. HalleLuka.