Ahmed Burić

Ahmed Burić

Original Daytonskog sporazuma

02. 11. 2017. u 12:27:00

Shares:101

Najnoviji dokaz da ove narode čovjek nikada ne može dovoljno izvrijeđati koliko oni, doista, mogu biti glupi, stiže u najnovijoj epizodi sapunice – "nemam šta jesti, nemam vode, nemam čime platiti struju, ali imam nacionalni ponos." Ta epizoda se, dragi (a i oni mrski) čitatelji i čitateljice,  pogađate, zove – Pronađen original daytonskog sporazuma.

Kud ćeš veće sreće, a!? Sad lijepo sav ovaj polusvijet što jednom mjesečno ide na sjednice Parlamenta koje se ne održe, s plaćama od pet hiljada i više, mogu tačno znati čega se trebaju pridržavati – pod uslovom da znaju engleski - a ne po kopijama zagledati i vjerovati na riječ kad im neko nešto kaže. Za to je zaslužan izvjesni Željko Kuntoš, nekadašnji član obezbjeđenja, e haj ga sad znadni, da li Dragana Kalinića ili Alekse Buhe, tih velikana srpske istorije, koji je blistavom inteligencijom pripadnika policijskih snaga pokušao utušiti tekst sporazuma za tričavih 100.000 maraka. Oduševljenju nigdje kraja: Dodik je trijumfalno utvrdio da je "Buha dobio taj sporazum, i trebalo je da ga donese u RS pa ga, očigledno, nije dao na raspolaganje organima. Eto, mi smo našli neki svoj Dejtonski sporazum. Sada ostaju drugi. I oni su imali neki svoj primjerak, pa neka nađu svoje."

Trku za nekim svojim sporazumima, je prije nekog vremena aktualizirao je srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić rekavši "da njegova država ne posjeduje takav dokument, koji je nestao još 5. oktobra 2000., kad je pao Milošević. Ko zna, možda je nečim trebalo potklocati radni stol s kojeg je odveden u Haag, a možda ga je Tomislav Nikolić naložio negdje kad je trebalo pustiti u rad krematorijum u pogrebnom preduzeću gdje je radio. Šegu na stranu, Kuntoš koji je mislio da je to stvar kojom se može doći do pravog malog bogatstva, ispao je budala: bolje bi mu bilo da se kao provjeren kadar kandidirao negdje na izborima i tih bi sto milja "zaradio" za manje od dvije godine. Ovako mu još prijeti opužnica za zloupotrebu položaja i trgovinu utjecajem, i kazna koju će valjati sačekati i odležati. Duboko se nadam da će biti tako, isto kao što se nadam da više nema budala koje misle da će se ovim epohalnim pronalaskom nešto bitno promijeniti. Od 1995. do danas, taj je sporazum izvor većine nesporazuma, a njegova suštinska vrijednost ogleda se u društvu u kojem danas živimo. Prazan skup. Duplo golo s granicom na Darivi. Nula boba. 

Prije desetak godina, hrvatski slikar hiperrealist Lovro Artuković, naslikao je u Berlinu sliku kontroverznog naziva – "Potpisivanje deklaracije o pripajanju Zapadne Hercegovine i Popovog polja Republici Hrvatskoj.” Artuković, velemajstor sa smislom za humor , i najzanimljivije umjetničko ime u dijaspori, posegao je za ‘provjerenom’ metodom starih majstora, uskladivši je s vremenom. Preuzevši motive s fotografija potpisivanja Daytonskog sporazuma on je nacrtao ‘naše ljude’ koji žive u Berlinu. Govore u kafani, prepiru se, smiju se, zabrinuti sjede, misle o svojim problemima i na školskoj  ploči crtaju kartu Bosne i Hercegovine. Artuković je tako napravio veličanstveno djelo, jednu vrstu spomenika mikro-  zajednici i svjedočanstva o tome šta je Daytonski sporazum značio za ljude s njegovog platna, i njega samog. Baš kao što pojedine prizore iz Biblije vizualiziramo preko djela starih majstora – Botticelija, Michelangela, Leonarda – tako ova Artukovićeva slika ‘prijeti’ da u budućnosti ostane važan artefakt Daytonskog sporazuma, i da ljudi za stotinjak godina, kad ne bude ni nas ni umjetnika, ljudi pomisle da je ‘to’ bilo ‘tako.’ Na toj je slici dosta mojih drugova – Sarajlija, Zagrepčana, Beograđana - drago mi je da će oni, barem u tom obliku, ostati umjetnički ovjekovječeni. I da će Lovrini majstorstvo i duhovitost jednom biti činjenice povijesti umjetnosti.

Ipak, kad smo već na tom terenu, mašte i umjetnosti, nemoguće je odoljeti jednom izazovu koji se ukazao nakon vijesti da je na Palama pronađen originalni tekst Daytonskog sporazuma. Kako bi u izvedbi nekog nadarenog, a duhovitog likovnog umjetnika izgledao original Daytonskog sporazuma? Ko zna? Kao ogromna crna rupa  između Une, Drine, Save i mora na karti Jugoistočne Evrope? Ili kao triptih? Možda, tri falusna simbola, može zajedno, u buketu, a može i odvojeno, sa kapama ili bez njih, kao garant mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini od 1995. do danas.

I kako bi reagirali oni koji bi je našli? Nakon što bi se ta slika izgubila za pedesetak ili sto godina, a onda došla iznenadna vijest o tome da je pronađena slika starog majstora – Original daytonskog sporazuma. Vjerovatno bi u njoj vidjeli nešto čudno, onda bi se nasal menažerija koja bi to na aukciji prodala za stotine miliona nečega.

U svakom slučaju, bit će im bolje nego nama. Jer nisu morali vjerovati u to da je "pronalazak" originala Daytonskog sporazuma važna stvar.

I, poput nas, živjeti u toj vrsti tragične zablude.