Olimpijada ili kako je proslavljen posljednji rođendan predsjednika Tita?

Ako su u pravu teoretičari totalitarizma koji tvrde da je ljudsko tijelo osnovni oblik na kojem se ogleda rigidnost nekog političkog režima onda se može reći da je otvorenje sarajevske Olimpijade bilo jedno od najljepših lica totalitarizma koja se mogu zamisliti. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba 

Tek danas ovaj je pisac shvatio riječi nobelovke Herthe Muller, od prije nekoliko godina: „Znate, za razliku od našeg, rumunskog socijalizma  vaš je bio – sexy. Sve te cure čije su se grudi isticale na sletovima.“ Istina, grudi prelijepih djevojaka iz Sarajeva koje su na Otvorenju olimpijade nosile transparente zemalja učesnica nisu se mogle vidjeti jer su nosile moderna skijaška odijela, ali se ljepota vidjela na svakom koraku. Dakako, gospođa Muller je mislila na jugoslavensku praksu slavljenja rođendana Maršala Tita. Te manifestacije zvale su se sletovi i na njima su učestvovale stotine mladih i lijepih ljudi, pokazivajući razigranost, ali i spremnost da se socijalizam brani. Naime, običaj je bio da se svakoga 25. maja u godini na stadionu JNA u Beogradu Maršalu Titu uz pompeznu koreografiju i učešće vojske čestita rođendan. Vrhunac toga događaja bilo je predavanje štafete koja je putovala nošena rukama omladinaca kroz sve republike i pokrajine. 

Led povijesti, toplina olimpizma i ono poslije

Omladinka ili omladinac koji su bili određeni da Titu predaju štafetu u svečanoj loži ustrčali bi uz nekoliko desetina stepenica i obično zadihani izgovarali: “Dragi naš druže Tito, mi omladinci i pioniri želimo ti sretan rodjendan i da još dugo vodiš Jugoslaviju stazama bratstva i jedinstva.“ Mladi su tako pokazivali odanost svome predsjedniku, pa bi se moglo reći da je otvaranje Zimske olimpijade u Sarajevu, zapravo, bila posljednja proslava rođendana predsjednika Tita, četiri godine poslije njegove smrti.

Olimpijsku baklju (štafetu) zapalila je klizačica Sanda Dubravčić, a svi elementi spektakla koji je trebao pokazati da je Jugoslavija stabilna zemlja, a olimpijski duh živi svoje najbolje dane, zadovoljeni. Jedna od najboljih anegdota iz toga vremena govori o 5000 spremnih vojnika Jugoslavenske narodne armije iz kasarni u Sarajevu koji su se spremali da – ako počne Olimpijada bez snijega – dan i noć rade na topovima za proizvodnju padavine neophodne za skijaška takmičenja. No, kad su se planine u okolini glavnog grada Bosne i Hercegovine obilno zabijelile, ti isti vojnici su morali skakati po stazama kako bi utabali oko metar snijega, koji je napadao preko noći. Činilo se tada da je i nebo na strani onih koji u njega ne vjeruju – komunističko društvo bilo je, dakako, duboko ateističko – i da se događa zimska bajka. Koja završava zagrljajem (proto)kapitalizma i (real)socijalizma, pomirenje Zapada i Istoka i to u gradu koji je dotad bio poznat po tome da je iz njega krenuo 1. svjetski rat.   

Danse macabre: otriježnjenje nakon veselja

Zemlja čiji su radnici bili “na ledu”, a elita živjela životom buržoazije organizirala je, kako se tada pričalo, “najbolje Olimpijske igre u povijesti”. Da, svake sljedeće su svakako bile “najbolje”, ali su Sarajevu još dugo nakon Olimpijade stizale potvrde i zahvale da je tada napravilo veliku stvar. Grafički dizajn bosanskohercegovačkih umjetnika ni po čemu nije zaostajao za rješenjima iz Moskve ili Lake Placida i moglo je izgledati da će univezalistički duh olimpizma zauvijek vladati ovim, historijski važnim, planinskim gradom. Olimpijada u Sarajevu je bila svojevrstan spomenik socijalističkoj Jugoslaviji i priznanje da uspješno balansira između krajnosti. Ono što se zaboravilo jeste da taj prostor nikad nije iživio koncept nacionalnih država i da je proslavljanje Olimpijade, zapravo, veselje na groblju. 

Okolina olimpijskih objekata će baš to pokazati 1992. godine kad je grad bio opsjednut i nije se moglo mrtve sahranjivati po brežuljcima, već su okolina Zetre i stadiona Koševo korištena kao groblja za one koji su poginuli u opsadi. Sve razloge raspada Jugoslavije nemoguće je pobrojati u ovakvom tekstu, ali su dva glavna sasvim izvjesna: zemlja s toliko potencijalnih nacionalizama, u kojoj je vojska, zapravo, imala glavnu riječ nije mogla preživjeti takav unutarnji pritisak i naprosto je eksplodirala. A tu eksploziju je inicirala upravo ta ista vojska koja se stavila pod komandu srpskih nacionalista, ne mogavši preživjeti transformaciju da postane vojska novih država nastalih na tlu Jugoslavije. 

Bio je to spin koji je zemlju odveo u propast: samo osam godina nakon Olimpijade olimpijski će se plamen pretvoriti u artiljerijsku stihiju. Prije toga je Jugoslavija kolabirala, isprva u ekonomskom, a onda i u duhovnom smislu. Propast će šansa za prijem u Europsku zajednicu, a onda će srbijanski predsjednik Milošević razrušiti zemlju pod izlikom zaštite te iste zemlje. Stvar je dodatno otežavala zbunjenost i neefikasnost Međunarodne zajednice koja je isprva povjerovala Miloševićevim nacionalistima. Možda paradoksalno, ali socijalizam za koji se tvrdilo da je najliberalniji – „bolji“ od onog u SSSR-u, Albaniji, Bugarskoj, Čehoslovačkoj -  najkrvavije se raspao. U takvoj situaciji najmanje šanse za opstanak imale su univerzalističke ideje. 

Propadanje i rušenje olimpijskih objekata tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu izgledalo je kao posljedni čin jednog dance macabrea, u stoljeću čija je najjača metafora koncentracioni logor. Sarajevo je bilo olimpijski koncentracioni logor u kojem je bilo moguće da na tlu Europe, u gradu koji je simbolizirao olimpijski trijumfalizam, s okolnih brda, kao u nekoj pucačkoj videoigrici, srpski vojnici kontroliraju grad i svojom vatrom ograničavaju kretanje u njemu. Umjetničko klizanje bilo je zamijenjeno povlačenjem kanistera s vodom po ledu, a umjesto skijaškog trčanja razvijale su se (sportske) discipline kao što su bježanje od snajpera ili skrivanje od granata ili gašenje požara. Ratna vremena su sobom donijela druge „vještine“, a Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu izjedala je epidemija nacionalizma u kojem nema mjesta za estetiku olimpizma, niti ima potencijala za velike dosege. Nacionalizam je po sebi zatvoren koncept i on rijetko, skoro nikako, može proizvesti svjetskog heroja ili olimpijskog prvaka. Baš kao što je jednom lijepo odgovorio svjetski prvak u amaterskom i profesionalnom boksu, heroj jugoslavenskih '70-ih i '80-ih prošlog stolječa, Mate Parlov, na pitanje da li je nacionalist „Ja ne mogu biti nacionalista, ja sam bio svjetski prvak“.  

"Koncept" zapuštanja: bila jednom jedna Olimpijada  

Završetkom rata u Bosni i Hercegovini i pobjedom nacionalističkih koncepata na vidjelo je izašla zaostalost i retrogradnost nacionalističkih društava kod Južnih Slavena. Moglo bi se reći da smo danas daleko od Olimpijade onoliko koliko je naš društveni sistem daleko od relativno uspješnih društava zapadne Europe. Stoga ideja o Olimpijadi u Sarajevu 2014. godine na tridesetogodišnjicu je zapravo sentimentalistička tlapnja onih koji se sjećaju da je nekada zaista bilo bolje. Jugoslavensko društvo u većini svoga postojanja nije bilo demokratsko, ali je u većoj mjeri bilo funkcionalno. Današnja društva, osim što su demokratska samo na pojavnoj ravni, nisu funkcionalna što se ponajbolje vidi u odnosu prema olimpijskim objektima. Dvorana Zetra, nekada projekt međunarodne reputacije, danas radi uz velike poteškoće ispod granice rentabilnosti. Iznad zapadnog, “cargo” ulaza u nju stoji napola iscijepan natpis: “Dobro došli u Olimpijsku dvoranu Zetra“. I dok se u Zetru, tehnički, još i može ući i klizati ili igrati hokej, na bob stazi i skakaonicama trenutno nije moguće organizirati takmičenje. Poduzeće ZOI 84, pod čiju jurisdikciju spadaju olimpijski objekti, danas je bivši gigant na koljenima. Radnici godinama ne primaju plaću, direktori koji nisu mogli sanirati finansijske dugove su se mijenjali i samo produbljivali agoniju u kojoj se našla nekada velika olimpijska firma. Sada je već kasno da se parcijalnim investicijama pokušaju spasiti pojedini olimpijski objekti, jer su dugovi ogromni: poduzeće ZOI samo za struju duguje nevjerovatnih 206.030,59 KM. Takva propast infrastrukture nas dovodi na labavi teren privatnog i društvenog vlasništva zbog kojeg se, između ostalog raspao, socijalizam. 

Sjećanje na Olimpijadu je kolektivno. Ono pripada svima nama i može se reći da je postalo javno dobro, to nekadašnje društveno vlasništvo.   S obzirom na to da danas više niko ne mari za opće, privatnim je investicijama (bilo) nemoguće kupiti nešto što je javno, opće. Tako se otopila olimpijska pahuljica, zaštitni znak Olimpijade 1984. Maskota Vučko, simpatični vuk sa šalom na skijama, rad slovenskog slikara Jože Trobeca, danas je samo simbol prošlosti koji se smješka s jeftinih drvenih suvenira.  

Danas se za Sarajevo, nažalost, ne može reći da je olimpijski grad. 

To, istina, jeste grad u kojem su jednom održane jedne Olimpijske igre. I grad koji će morati čekati da se to stanje svijesti eventualno ponovi. Sile progresa i destrukcije se, valjda, nigdje ne smjenjuju tako snažno kao u jugoistočnoj Europi. Od kraja 2. svjetskog rata do Olimpijade u Sarajevu prošlo je 39 godina. Od kraja posljednjeg rata do danas prošlo je 19 godina i Sarajevo u dobroj mjeri živi posljedice tog teškog oružanog sukoba. Preostaje nam samo da se nadamo da će silama progresa trebati manje vremena nego u prošlosti da se ujedine oko plemenitih ideja. Ali, da bi se to desilo treba promijeniti odnos i prema prošlosti i prema sadašnjosti.

Za dobro svih nas i za život olimpijskog pokreta.

---

Tekst je odlomak iz knjige Olimpijske stvarnosti.

Radi se o autorskom djelu švicarskog fotografa Bruna Helblinga koji je obišao olimpijska borilišta i gradove i pokušao fotografijama naći ono što je ostalo od duha olimpizma i zabilježiti promjene koje su nastale. Olimpiijske građevine su nešto što zaokuplja pažnju u kratkom vremenu. Medijski i socijalno, pažnja je uvijek tu dok se objekti grade a pogotovo dok se koriste za takmičenja.

No, šta se s tim skupim i monumentalnim objektima događa kad zavjesa padne, kad se igre okončaju? Kako se mijenjaju lica gradova, koliko njihove sudbine se očitava i učitava na nekadašnjim borilištima? 

Fotograf Bruno Helbling svojom kamerom slijedio je šest gradova: Atinu, Berlin, Sarajevo, Torino (2006), Peking i Sochi (2014). Htio je da njegove slike ne sude i ne odriču drugačiji pogled na stvarnost: U knjizi se nalaze i eseji šestorice pisaca - W. van Genta, P. Dittmanna, A. Burića, F. Pastorellija, B. Lüthija, i  M. Müllera -  koji su sa svoje strane pokušali rasvijetliti fenomen arhitekture koja postaje drukčija. Ugledni izdavač s njemačkog govornog područja Birkhauser najavljuje knjigu kao poetsku i inspirativnu, a vi, poštovani, čitaoci, pogledajte neke od fotografija iz knjige uz drugi dio popratnog eseja našeg kolumniste Ahmeda Burića.