Ahmed Burić

Ahmed Burić

Ole, Čevljanovići

02. 08. 2017. u 13:20:00

Shares:284

Vrijeme je godišnjih odmora, a sudeći prema atmosferi s društvenih mreža, trenutno najveći problem ovog društva je – korida.

Svake godine, o ljetnome dobu, dio takozvane liberalne javnosti (bože mili, kakav se sve ološ krije iza te naivne floskule), krene oštro kritizirati taj folklorno-zabavni teferič, u kojem se nekoliko desetina hiljada ljudi na jednom od prilaza Sarajevu, dođe izhajcati.

Red pečenog, pa red živog mesa po stolovima, šatra i sintisajzer u kojem klavijaturist zauzme poziciju lava na grbu Peugeota, šarene điđe i vozići za djecu, kolo potencijalnih nevjesti i onih koji vole kolo. I na kraju, ali ne i najmanje bitno, borba bikova iz koje gazda pobjednika do sljedeće godine u svom svijetu uživa neospornu slavu. Kratko rečeno, megateferič, o kojem slijedom svoga antropološkog razvoja nisam mogao znati previše. Ali sam u jednom trenutku morao naučiti. Kad je to od mene zahtijevao posao kojim se bavim, a teferiči postali dominantna kulturna matrica.

Nisam, dakle, baš stručno lice u oblasti teferiča, ali moglo bi se reći da neka od znanja iz showbiza u ovoj priči nisu naodmet: recimo, Facebook stranica koride u Čevljanovićima ima samo jednu objavu godišnje. U njoj stoji kad je fešta i u koliko sati. Promovira se kao local business, i odmah moram reći da tu za mene nema ništa sporno. Ljudi ograde i osiguraju prostor, plate porez i pristojbe, i na njemu rade ono što znaju. A to druge ljude očigledno zanima: znate li ijednu manifestaciju za koju samo jednom treba objaviti gdje je i kad je i da se ukaže toliki broj ljudi? Sve "zvijezde" bi dale sve na svijetu za takav marketing, ali marketinške agencije i samopromocija tu, jednostavno, nemaju odgovor. Jer, najbolje se radi, kad se radi podsvjesno. Onda marketing i ne treba.

Bikovi, borba s njima, između njih, i pripitomljavanje su primarne ljudske djelatnosti. Nije slučajno da su na prvim crtežima u Altamiri, Lescauxu, ili Vjetrenici kod Trebinja . Bik utjelovljuje snagu, pokazuje nesputanu prirodu i simboličku dominaciju, i takav je idealan objekt predreligijskih svetkovina, koje će kasnije postati tradicija, koja se najbolje i najspektakularnije čuva u Španiji i Francuskoj. Biti matador ili član quadrille je prestiž do kojeg se ne može doći samo novcem. To je, naprosto, dio kulture. O našoj verziji toga erosa nisam mogao znati ni pomisliti ništa dok prije deceniju i po nisam sreo vlasnika bika koji se bori po bosanskim koridama. S ponosom mi je pričao o svojoj strasti, a u trenutku dok je govorio o Putalju, višestrukom šampionu kojeg su mu konkurenti otrovali, oči su mu sijevnule. Rekao je:

"Vjeruj ti meni, Putalj je bio najbolji bik koji je hodao Bosnom. I otrovaše mi ga. Kad bi’ znao ko je to uradio, ne bi’ ček’o pravde, nego bi ga ovim rukama zadavio. A napravio sam mu spomenik, uložio 20.000 maraka u nišane, veća mu je dženaza bila nego mom babi."

Da, to su oni rijetki trenuci u kojima je ovaj nepouzdani, potplaćeni i neizvjesni posao najbolji na svijetu i nikada ga ne biste mijenjali ni za jedan drugi. Kao što mi zbog toga da bih bio fancy ili prava raja, ne pada na pamet da lajem na koridu samo zato što se tamo skupljaju papci. I ozbiljno sam istreniran da do kraja ovog teksta mogu redati kulturološke reference i mogu nikada ne reći šta zaista mislim o tom fenomenu, ali jok. Nisam taj tip.

A i istina je mnogo gora od crvene krpe, kojom se javnost zamajava. Istina je, između ostalog, u tome da su ovoj godinama ekonomski stabilnoj i samoodrživoj manifestaciji, kojoj rekosmo, ni oglas ne treba, sponzori bile neke od finansijski najjačih firmi u Sarajevu – Pivara i Telecom. Što, opet, znači da se tu radi o poslovnoj strategiji onih koji “drmaju”, a ne o izoliranom teferiču sa šatorom i pjevanjem.

Jer, šta drugo očekivati u zemlji u kojoj se čestito ne možeš požaliti na visinu mobitelskog računa, i koja pljačka svoje građane, nego da operateri i koncerni ulažu u borbu volova? To što bi jedini legitiman zahtjev za ukidanje koride mogao doći od društva za zaštitu životinja, još uvijek je zanemarivo u odnosu na to da su mi jasniji oni koji idu na Čevljanoviće, od onih koji pune kafiće oko Hotela Europa. U kojima steroidima nabijeni K-1 žestoki momci od kojih strepi pola grada, a napose općinski djelatnici, ne plaćaju redovno kirije, a bave se još nekim po ovo društvo vrlo opasnim sportovima.

U takvoj konstelaciji, dragi moji, korida je mačiji kašalj. Ona je posljedica, produkt jednog mentalitetskog obrasca koji se nakalemio na industriju zabave. Ono što nas kolje, poput bikova koji izgube borbu i završe na ražnju ili u kobasicama, jeste pitanje: je li korida pravilo ili incident?

Argumentaciju imate. Pa se pobodite sami.  

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove  i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.