Ahmed Burić

Ahmed Burić

Nema „i“, ima samo Nole

17. 07. 2019. u 14:20:00

Shares:78

Zašto Wimbledon ne voli Đokovića, ko je najveći , sve tajne bijelog sporta ili zašto smrdi li Boris Johnson?

Godina je 1980. Stari crno-bijeli televizor u mostarskoj Cernici, iznad je plastična gondola, a na vrhu Titova slika, foto Miki Đurašević, izašla kao dodatak u Oslobođenju, tačno dva mjeseca prije: 5. je jul, a na terenu su dvojica ljudi čije rivalstvo još nije nadmašeno. S jedne strane tada četverostruki pobjednik Wimbledona, kralj zemljanih i komandant travnatih terena, Odin tenisa sa Sjevera, dugokosi plavušan s igrom bez napora, superstar iz Stockholma Bjorn Borg. S druge strane, dvadesetogodišnji kovrdžavi nadolazeći genije iz New Yorka, Irac porijeklom, rođen u Wiesbadenu u Saveznoj Republici Njemačkoj, isti dan kad i Aco Petrović, samo godinu kasnije. Tamo gdje je Elvis Presley služio vojsku, i „skinuo“ se nepunih mjesec dana prije Johnova rođenja. Iz novina i televizijskog glasa Miće Dušanovića si upijao sve o njemu, i on će, za tebe, (p)ostati jedan od najdražih sportista svih vremena.

I opravdati to: J.P. Mc Enroe, buntovnik kojem je zviždao Wimbledon, koji se svađao za plaćanje parkinga za All England Club („Vi ste mene zvali, a ne ja vas“) , izluđivao je Englesku. Legenda kaže da je 1982. u londonski Ritz Carlton donio gitaru i pojačalo i kad je god bio u sobi, svirao bi Davida Bowiea, Rebel Rebel. Nakon što je izludio vas hotel, sam Bijeli Grof David mu je pokucao na vrata i rekao: „Dečko, vidim dobar si, hajdemo dole na piće, ja plaćam, ali živ bio, ne nosi gitaru.“ Najveći. Najvećem. Da, J.P. je izgubio to finale, 1980. Bilo je 3-2, i 8-6 u petom setu. Taj meč se računa za jedan od najboljih ikada odigranih u historiji, a Bjorn Borg je tada upisao svoju petu titulu u Wimbledonu. I kako će se kasnije pokazati – posljednju.

Još nisam skupio hrabrosti da pogledam igrani film o tome. Možda nije profesionalno, ali jeste ljudski: čuvam svoju sliku njihovog rivalstva i strah me da je da će to djelo Ronnie Sandahla, kako se zove pisac scenarija tog filma, potpuno uništiti romantičnu i naivnu viziju. Dosta stvari na svijetu, ako ne sve, ovisi o uglu gledanja. Diskurs djeteta iz nevažne zemlje i nevažnog svijeta, nikako nije mjerljiv sa onim Borgovog sunarodnjaka. On, sigurno, zna bolje i više, ali – vjerovatno ne zna tako. A u „tako“, leži cijeli jedan svijet. Svijet Novaka Đokovića.

Trideset i devet godina od „mostarskog“ finala Wimbledona, petu titulu pobjednika All England Cluba odnio je teniser kojeg Wimbledon, također, n(ij)e voli(o). Cijeli jedan život stane u te četiri decenije, svi ti ratovi, Zalivi i Afganistani, svi ti raspadi Sovjetskih Saveza i Jugoslavija, sva ta finala u kojima su pobjeđivali frajeri poput Pata Casha i Petea Samprasa ili koks-finala gdje su nastupali MaliVai Washington ili Cedric Pioline. Mislim, svaka čast svakome, ali u ovo vrijeme ništavila stalno se poteže pitanje i lijepe se atributi – „najveći svih vremena.“ To, osim što nije utvrdivo, nije ni pristojno, jer sada po pet Wimbledona imaju Borg, Federer i Đoković. Ko je tu „veći“? Borg, iz čijeg su okruženja praktično svi bili zvijezde: Rod Laver, Artur Ashe, Connors, Nastase… Ili Federer čiji je glavni protivnik, uz svu čast Rafaelu Nadalu – bio Andy Roddick!? Ili, pak, „Nole“, brat, koji je, kako je rekao Najveći – „ mijenja suštinu tenisa.“ Dobro, već sutra Mc Enroe može izjaviti i to da su Federer ili Rafa bolji od njega. Ali, to neće značiti mnogo.

On mora znati zašto ga Wimbledon nije volio. Nije im se „slagao“ s računom. Kao što im se ne slaže ni Đoković.

Jer, podsjetimo, posljednji pobjednik Wimbledona iz ovog dijela svijeta bio je Goran Ivanišević. Tri puta je prije pobjede igrao finale, tri puta je izgubio, maltretirali su ga oko viza, parkinga, koliko smije unijeti prtljaga u Englesku, nisu ga voljeli, svega je tu bilo. Na kraju su mu, zbog minulog rada, poslali wild card, on je objesio portret mrtvog prijatelja NBA košarkaša Dražena Petrovića na zid, svako jutro „razgovarao“ s njim. I – pobijedio. Njegov inauguracijski govor jedan je od najdirljivijih momenata u povijesti sporta. I šta? Ništa. Goran je postao Đokovićev savjetnik, odgledao prva tri meča i – nestao iz Wimbledona. Zbog „ranije preuzetih obaveza“. U Umagu!? Nemojte se z…..t'. Vjerovatno nikada nećemo saznati pravi razlog Goranovog izlaska iz Đokovićeve lože, kao što možemo samo nagađati šta je razlog što Wimbledon navija protiv Noleta. Jednostavno, zato što se „oteo“. Nije postao Englez. Niti se pravio da to jeste.

A, sve skupa nije moralo biti tako. Godine 2006. akcije Đokovića nisu ni izbliza bile ovako izgledne: tada je izvjesni Roger Draper, izvršni direktor Britanskog Teniskog Saveza dobio zadatak da nagovori Đokoviće da mladi osvajač svog prvog turnira u Amersfortu, u Holandiji, prihvati britanski pasoš. Ni danas se tačno ne zna dokle su stigli pregovori, ali stvar nije završila tako da Nole postane Brit. Ali, postao je mit. Gospodina Drapera se više niko i ne sjeća.

Od tada je prošlo 13 godina i britanski su mediji pokušali naći milion razloga zašto Wimbledon ne voli Novaka, tipa - „On je fake, previše se trudi da se dopadne“ – ali sve je to skupa lavor. Ne vole ga jer nije njihov. To nije gospodski, ali je ljudski. Kao što to nije bio ni Mc Enroe. Ni Ivanišević. Nije ni Federer, ali šta masa zna? Njoj je dovoljno da ne voli. I još posebno kad neko njihov, poput Tima Henmana, recimo, kaže kako “Češki igrači u svlačionici najviše smrde.“ Što, opet, jeste tako engleski. Jer, ljudi smrde ili mirišu od Jave do Jamajke. Kao što talent ne bira hoće li se roditi u Srbiji ili u Engleskoj. I to nije stvar nacionalnog predznaka, nego opće kulture i osobnog izbora. Ljudi jednako smrde na svim stranama svijeta, a podrazumijeva se da malo više mirišu na Zapadu. Gdje se parfemi skuplje prodaju, ali ne ublažavaju smrad priče nekih ljudi. Bez obzira koliko kozmetike imali na sebi.

Poput, recimo, one glavnog kandidata novog britanskog premijera Borisa Johnsona. Bića koje svoju karijeru gradi na imitiranju Donalda Trumpa, širenju straha i otvorene mržnje do migranata. Inače je „pravi“ Englez: rođen u New Yorku, išao u školu u u Bruxellessu, a dolazi iz obitelji koja ima ruske, jevrejske, turske i engleske korijene. Da je Novak Đoković kojim slučajem došao s porodicom sa Bliskog istoka, neko poput Borisa Johnsona mu nikada ne bi dao azil. No, kako je svjetski reket broj jedan, takvi poput Borisa bi svojim uspjehom smatrali da nekog Novaka dovedu pod zastavu Union Jacka. Tako, nažalost, danas hodaju te stvari.

I šta ono rekoste: Novak Đoković, pet Wimbledona. Kao Borg  I Federer, plus još tri. I? Nema „i“. Ima samo Nole. I jal ocvale imperije.