Ahmed Burić

Ahmed Burić

Ne

07. 02. 2019. u 08:47:00

Shares:1208

Ono nije rečeno sad. Stotine hiljada ljudi koji su otišli iz ove zemlje su rekli isto. Sada se samo iskazalo kao zajednički politički stav. Koji na kraju treba pobijediti: ako bude ove zemlje.

To “ne” rečeno je davno. Prvi put u martu 1992. godine, na demonstracijama pred Skupštinom. Na koje je otvorena vatra srpskih snajperista, i to netom poslije završenog kongresa HDZ-a. I nakon što se Alija Izetbegović, koji je našao hrabrosti da se obrati skupu – izviždan. “Ne” je i tada značilo “ne”, ali nije moglo proći. Bilo je to “ne” ratu i podjelama, ali tada se nismo ništa pitali. Cijevi su već bile iznad Sarajeva, i sve su naše sudbine otad u direktnoj vezi s tom činjenicom. Bilo bi lakše zaboraviti i šta je bilo, i ko je prvi počeo, ali ne može se.

Samo sjećanje drži bezbjednim neki sadržaj.

A sjećamo se i tih “koalicija”: i zato je, ovoga puta, to “ne” pravo, opravdano, istinito i jedino moguće. “Ne”, kojim su Naša Stranka, SDP i DF rekli da ne žele u koalicije sa SDA i drugim nacionalnim strankama. Prvi put je to izgledalo kao pravi politički potez, i prvi se put može razmišljati o eventualnom okrupnjivanju ljevice, nekoj udruženoj opoziciji, koja jedina i može dosadašnju vlast poslati tamo gdje treba. U prošlost, gdje ta vlast, zapravo, i živi.

Obećavajući lažnu budućnost.

I, fakat, smiješno je kad to “ne” proglašavaju kukavički! I to - ko!? To je ono “ne” koje je reklo stotine hiljada ljudi koji su se iselili iz ove zemlje, ne želeći da ostanu siročad, ili da ih njihovi roditelji oplakuju. To je “ne” onima koji svoju djecu šalju u skopcjene klinike za odvikavanje od ovisnosti, a vašu šalju u rovove. Koji svojima plaćaju najskuplja sveučilišta, a plaćaju budžetskim novcima da vaše uvjeravaju da je zemlja ravna ploča. Koji, uostalom, dozvoljavaju da ulicama vladaju dileri u džipovima, koje policajci jedva da smiju pogledati, dok ih istovremeno po četvorica “napadaju” za pogrešno parkiranje.

To je “ne” onom mentalitetu koji će vas deset puta vratiti zbog potpisa na nepotreban papir, a neće vam htjeti ni moći izdati papir koji vam treba, taman da vam od njega život zavisio. To je “ne” nesigurnosti u kojoj automatskim puškama ubijaju policajce pri krađi kola, a daju im dvadeset maraka da ih puste kad ih uhvate u saobraćajnom prekršaju.

To je “ne” u kojima odnos između poslodavca i zaposlenog počiva skoro isključivo na tome da prvi nema nikakvih obaveza prema drugom u privatnom, a drugi prema prvom u državnom sektoru.

To je “ne” onima koji svojim tajkunima omogućuju milionske zarade, a male privrednike guše sve većim nametima i obavezama. To je “ne” zdravstvu u kojem Njegovu ženu gledaju s kombinacijom straha i divljenja još neviđenim od Elene Ceausescu, dok pacijenti umiru od zlatne stafilokoke. To je “ne” nesigurnosti, u kojem zbog toga što uputite pogrešan pogled u pogrešno vrijeme na “pogrešnom” mjestu možete biti izbodeni od lica ispod kapuljače. Ili izrešetani od lica bez kapuljače. To je “ne” činjenici da presuđeni kriminalci potpisuju odluke organa iz zatvorskih ćelija, “ne” sastancima u kafanama u kojima se dogovore da se sutra posvađaju.

Ne, nije to bilo nikakvo Titovo “ne” kako zlobno natežu neki nezavisni mediji u dužničkom ropstvu, i nije, čak bilo ni političko “ne”, u kojem jedna strana ne želi raditi isti posao s drugom ili se složiti s njim. To je “ne” njihovom načinu mišljenja, njihovim podjelama, njihovim dijeljenjem svega na tri, pa na još tri, pa na još tri. Ne priči o tome da svako odnese svoj komad BiH, da bi njima ostao njihov. To “ne” je više uzvik nego politička kategorija, jedini pravi i mogući odgovor Njima.

“Ne” od stranaka koje su dobile relativno povjerenje na izborima, stranaka u kojima su neke bile rezolutne, a neke kolebljive. Ne, punjenju institucija “svojim” kadrovima, a ostavljanju političkog djelovanja na terenu drugima. “Ne” tome da se svi egzistencijalni problemi “rješavaju“ ulaskom u parlament, a da to poitim nije dovoljno, nego da se pojačaju paušali. “Ne” sredini u kojoj su “izvini” i “molim” izašli iz svakodnevne komunikacije. “Ne” onome do čega su nas doveli.

“Ne” vraćanju na dobro staro, nego pokušaj popravljanja lošeg novog.

Jer, njihova BiH i naša BiH nisu isto.