Naci turbo-folk

Radiosarajevo.ba
Naci turbo-folk

Konačno sam dobio “svoju” televizijsku seriju: Vynil je priča o nastanku i padu rock’n’rolla u New Yorku. I to u ludim sedamdesetim prošlog vijeka, u kojima producent Richie Finestra (igra ga, polujalijaški i na momente velemajstorski Bobby Cannavale), pokušava rock and rollu vratiti prvobitni sjaj.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

I to preko vlastitog labela, produkcijske kuće American Recordings. U kolopletu haotičnog i genijalnog, punom stresnog i strasnog posla, borbe s vjetrenjačama, droge, alkohola, seksa i koječega, gledalac sklon komercijalnoj romantizaciji toga perioda – možda i najboljeg u povijesti popularne umjetnosti i kulture – zavoli “ludog” Finestru

Serija je među nama, ostarjelim rokerima, već zadobila kultni status, a kritika je, s pravom, podijeljena. Dok jedni Vynil proglašavaju pravom “fulom” zbog gomile općih mjesta koja priču čine ne do kraja uvjerljivom. A smeta i familijarni odnosa prema epohi: naime, Kipa Stevensa, pjevača najveće nade American Recordingsa, grupe Nasty Bits, igra James Jagger, sin oca Michaela, jednog od izvršnog producenata serije, inače poznatijeg kao pjevača jednog od najvećih poduzeća iz oblasti popularne muzike, grupe The Rolling Stones.

Hja, vrijeme je da ostavimo cinizam. Vynil ima vrlina, ima i (dosta) mana, ali se konačno čeka ponedjeljak i gluho doba noći da bi se gledalo nešto što je srcu drago. Kao nekada, kad  se gledalo Grlom u jagode ili Sopranose

Lukas, navjestitelj

Vijest da je organizacija ratnih veterana Zelene beretke, pripremile inicijativu za formiranje komisije koja će odobravati organiziranje javnih nastupa kao što su koncerti stranih izvođača u svim salama koje su vlasništvo Kantona Sarajevo od medija sklonijih liberalnijem pogledu na svijet dočekana je, kako treba, s podsmijehom i prijezirom. Osobno, nisam se previše nasekirao zbog toga, i to iz dva razloga: prvi je da je, u društvu idiotluka u kojem problemi sustižu jedan drugog, očekivano da postoji i ta vrsta ludila u kojoj u osnovi privatna kohorta pokušava skloniti fokus s pravih pitanja. I za prioritet uzima to da li su Aca Lukas ili Aco Pejović, ili Aca Gica, ili, pak, Marija Šerifović politički ili estetski podobni da nastupaju u Sarajevu. Iskreno, šta me briga: kad već nema drugih velikih koncerata u Sarajevu, a “obraz” urbanoga brani Van Gogh u Slozi, sasvim mi je svejedno ko će naricati u Zetri pred 20.000 mladih ljudi od kojih njih 70 posto trajno želi napustiti domovinu. 

Eto ih, tamo, neka plate porez i neka glavom lupaju u zid. Sa sve Zelenim beretkama. Turbo-folk društva u kojima živimo skrojena sup o mjeri onih koji ne žele da se rat ikada završi, jer iz tih stečevina crpe bogatstvo, moć i utjecaj u društvu. Nadam se da će ta inicijativa proći onako kao što je prošla i prijetnja u kojoj je ta organizacija tražila bezuvjetno puštanje Fahrudina Radončića i, u protivnom, prijetila izlaskom na ulice. S druge strane, možda i nije loše, ako je takvima loše: ima li nade da se izvučemo iz posvemašnje katastrofe, pa makar pojaseve za spašavanje bacale i srbijanske folk zvijezde? 

Sve je, dakle, bolje od onoga u čemu smo sad, o čemu nas uredno izvještava i tekst jedne od najpopularnijih pjesama Ace Lukasa: sada pao sam na dno/ o glavu mi se obilo/što u grehu s tobom hteo sam da gorim

“Savršen” tekst

No, sve to skupa podsjetilo me na dirljivu epizodu iz mladosti rane. Iz 1990. godine kad je grupa danas etabliranih novinara, pisaca, tada, uglavnom, gradskih zgubidana i napaljenih rokera pokrenula novu seriju omladinskih novina Naši dani. Naivno vjerujući da logikom urbanog možemo prkositi nadolazećoj katastrofi, sjedili smo i na pisaćim strojevima dudali svoje mini utopije, koje su se srušile kad je opaljen prvi metak na Sarajevo

Jedna od tih metabudalaština, stvorena kao jedna od posljednjih iluzija da se odagna temeljni strah bila je i ona “da je sve to sukob urbanog i ruralnog i da će električna gitara pobijediti gusle”. Jedan od programskih tekstova te lohotne “ideologije” – na koju pravi utopist vazda ima pravo – zvao se Papci na barikadama, a napisao ga je prijatelj koji danas živi u Londonu, jedna od centralnih ličnosti tadašnjeg veselog beznađa. U tom “muzičko – političkom” eseju se pojavljuje i ideja svojevrsne “muzičke policije”, koja bi ukus sredine trebala zaštititi od plime papanluka koja je nadolazila. Sjećam se njegovog (i svog) oduševljenja tim tekstom: tvrdio je da je tekst savršen, jer nijedna rečenica u njemu pojedinačno ne znači ništa, a ni sve rečenice skupa ne tvore logičku cjelinu, te da se tekst, ako je predug može skratiti tako da se zgužva njegova prva kartica. A može i druga!

Elem, u cijeloj toj priči važno je samo da svaka zajebancija ima neko utemeljenje u kosmosu, ali i to da smo postali žrtve vlastite mentalne komocije. Šta očekivati u društvu u kojem novine propadaju zbog duga kojeg za godinu dana mazne kantonalni ministar, a u kojem se radnici, čistačice, da ne govorimo o direktorima pozorišta postavljaju iz političkih stranaka. Nego da se osnuje muzička policija, koja želi da zabrani ono s čim je koketirala cijeli život. 

Drugim riječima: ovo što živimo je krajnji stadij: naci turbo-folk. Mi koji smo svjesni da smo izgubili, nemamo se čemu nadati. Gledat ćemo Vynil. Ali, oni koji su “pobijedili”, a takvih je za ovu malu zemlju previše, polako počinju jesti sami sebe. 

Stvarajući nove (muzičke) policije.  

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije