Ahmed Burić

Ahmed Burić

Mjesec dana u životu berača dokumenata

26. 09. 2019. u 14:05:00

Shares:93

Prema vjerodostojnim statistikama, ovu je zemlju u posljednjih sedam godina napustilo preko 300.000 ljudi. Ovaj tekst je posvećen njima. 

Jednog jutra sam se probudio i shvatio da sam izgubio ličnu kartu. Nije je bilo u novčaniku s ostalim dokumentima, a ni na kraj mi pameti nije moglo biti kroz šta sve moram proći kako bih nabavio novu. Jednolični, neumoljivi Big Brother glas službenice na CIPS-ovom šalteru uvodi vas u proces, na čijem početku odmah počnete osjećati tjeskobu: administrativni vas aparat polako, ali sigurno gura u guilt-trip u kojem se počinjete osjećati kao da ste sami sebi ukrali dokument.

Ravna linija njezinog govora, i austro –ugarski lukovi su samo pojačavali ionako postojeći osjećaj.  Krivice, čega drugog.

„Rodni list, uvjerenje o državljanstvu, kopirajte i pasoš, i dokaz ko je vlasnik adrese na kojoj stanujete, ZK izvadak ili kupoprodajni ugovor.“

„Gdje se to vadi?“

Gospođa s prijekornom nevjericom, u dnu pogleda se osjeća ono „vid' ovog kretena“, samo postrance pogleda i kaže: „Imate to sigurno negdje kući. Može i ovjerena kopija. Ali, prvo na policiju, prijaviti, pa onda sve ostalo. Sljedeći.“

Dok noge same nose na Marijin Dvor,  na potiljku optužujući poglede sugrađana, od kojih me neki gledaju pomalo sažaljivo. I kao da čujem glasove: „Evo ga, to je on, izgubio je ličnu kartu. Treba ga primjereno kazniti. Bankama ne smije ni prići, zgradi Evropske komisije svakako, ni da iznajmi gradski bicikl neće moći … I zaslužio je. Neka osjeti sve posljedice, šta znači taj gubitak potvrde identiteta.

Kaznimo ga!

Već podobro smanjenih nogu stižem pred zgradu policije. Policajka u dežuri, kuca sms poruke, i preko neke stvari, recimo uha, sluša majku koja je došla prijaviti da joj neko maltretira kćerku:

„ Ja hoću da prijavim, da zaštitim svoje dijete. Ona sve može sama, a on joj stalno govori da će joj pomoći. Ne treba joj on kupovati ni žvake, ni cigare, ni ništa. To je maltretiranje i ja to moram prijaviti.“

Policajka, ne završavajući poruku, i ne mijenjajući ton kaže:

„U pravu ste. Samo da dođe kolega. Iskusnim manirom sticanja prednosti pogledom odozdo i repetiranja obrvama, pita me: „Vi?“

Samo što se nisam okrenuo i zdimio na vrata.

„Ja... da prijavim ... gubitak lične karte.“ Ciničan smiješak u kraju njenih usana rekao je sve, ali tada  nisam mogao znati sva njegova značenja.

„Soba 2.“

Prijava je prošla brzo, i to je ulijevalo kakvu-takvu nadu. Dok iza pulta stigao glas prve presude:

„Dođite u utorak.“  Bio je četvrtak, i u mojoj su se glavi miješali zvukovi. „Napred nazad/ nemam gde/lična karta prazna je/, i Bože daj da budem jak/da mi prođe utorak. Lukas Grašo.

Sljedećih pet dana sam proveo kao Polugrašo, iščekujući da dođe utorak. Došao sam malo ranije, potvrde se izdaju od 15 do 16 sati u sobi 14. Policajac s opasačem preko pupe, model zastavnik 1. klase, godine 1983., nazvao je kolegu:

„E, evo ovaj ovde… po potvrdu… došao ranije.“

„Nek' dođe gore.“

Išao sam uz stepenice, očekući svoju prvu malu pobjedu. I, bez odugovlačenja i natezanja, dobio sam obavještenje o izgubljenoj ličnoj. To je jedinstveni osjećaj. Kakav Master card, Coca Cola i slični bakrači. Bingo. Obavještenje da moja stara lična ne važi, simbolički je početak novog poglavlja. Zbogom krivici, zbogom žohari koji me svojim prijekornim pogledima optužujete, zbogom i samooptuživanju. New day is come. I feel good, tararararam, I knew that I would, tara rara rara ram. S James Brownovskim uzletom sam  doletio natrag u CIPS, da uz rodni list i uvjerenje o državljanstvu, koje sam uredno izvadio u Opštini, kompletiram papire.

Kakav danak neiskustvu!

Gospođa me je samo pogledala, bez osmijeha, i rekla:

„Ovo je prijava. Po potvrdu idete u Policijsku upravu.“

„Ali, sad sam od tamo... niko mi ništa nije rekao...“

Tišina s druge strane rekla je sve. Uz multipliciran broj očiju koje me gledaju i manje noge povratak u policiju je bio već na granici paranoje.

Glasovi su se pojačavali: „Morao si znati. Tvoje je bilo da pitaš, „šta sad“, a ne da žuriš kako bi riješio samo svoje probleme. Egoisto jedan! Zar misliš da su svi ti ljudi tamo džabe, i da ćeš ti svojom jadnom, mizernom pameću proći kroz sve administrativne prepreke!? Crvu bijedni! Natrag u policiju!“

Teškim korakom sam išao, i stigao do policijske pisarnice, u kojoj je krezav čovjek ispred šaltera držao slovo, zabavljajući pomao šalterske službenike.

„Ovo mi je sve žena spakovala. Da hodam po papire. Čo'jek treba imati tri žene, svaku da radi ono što treba.“

„A on?“- polu u šali, poluprijekorno upita službenica iza stakla.

„A on - da leži i uživa.“

„Ih, jest', đe to ima?“

„Ćuj đe? Pa u Saudijskoj arabiji.“

 „Jes' al tamo hadžije imaju para za te žene.“

„I nemaju kredita. Kad imaš para i u Ljubuškom ti može biti dobro.“

Htjedoh da zaustim da šta je Ljubuški kriv, i kakve mi veze imamo sa Saudijskom arabijom, i da ih sve skupa potjeram u neku stvar, ali sva  snaga i koncentracija koju sam imao bile su dovoljne samo da kažem:

„Potvrdu. O izgubljenoj ličnoj.“

Vrlo ljubazan gospodin u pisarnici je rekao:

„Srijeda, potvrda.“

Ništa o srijedi, nijedan stih pa čak ni iz one „Tabakere“ – „utorak na srijedu/sve čini se u redu – nije mi mogao pasti na pamet. Jer, valjda, nije u redu. Opet, to prokleto čekanje.

Povratak kući je, po nesreći pao kad iz „državnih“ institucija ljudi odlaze kući s posla. Možete li misliti kakav sam stid osjetio kad sam vidio tu rijeku ljudi čije me obrve progone.“ On je taj zbog kojeg mi moramo bdjeti i ostajati do ovih doba. Zbog njega moramo provoditi sve propise i svaki dan slati nekoga po doručak, debljati se od svih tih pita i ćevapa po kancelarijama, osjećati mučninu od tih pizza i kebaba, i stalno slati nekoga drugog po doručak.  (A i ona Sanela, vazda se izvlači kad je njezin red, vid'će ona kad joj jednom samo ne donesem, a dala mi pare!) I da nam se narod podsmijeva, i zove nas – jediše. A svi mi radimo za njega. Ova se država, zapravo, zbog njega zadužuje. Prepao sam se da me neko od držvnih službenika ne uzme za vrat i kaže: „To je on. Mi radimo da zadovoljimo njegove potrebe.“ I da masa ne presudi: „ma, to nije čovjek, to je stoka. Ma, ne treba ni stoku vrijeđati. I da me ne rastrgaju.“

Nevrijedan njihovih pogleda, smanjen do tačke u kojoj sam postao skoro nevidljiv odvukao sam se dalje. U čekanje srijede. Dana kojim obično pišem kolumnu. Ali, šta je jedna kolumna u odnosu na povratak izgubljenog identiteta? Ništa.

Dani su prošli i pojavio sam se, u srijedu, a ljubazni gospodin je, nakon nekog čekanja rekao:

„Vjerujte, ja uživam ('meko ž', majstor) u onim tekstovima na Radio Sarajevu.“

Nisam mu mogao reći da mi je žao što u tom trenutku baš nikako ne dijelimo taj osjećaj, ali sam se zahvalio. Ipak, i ponižen, bez lične karte, ja sam građanin. Ranjen, ali, s vrlo malo nade u život.

Stigao je i taj dan. Srijeda. Odlazim po potvrdu, pisarnica kao u nekoj svečanoj atmosferi, čeka da moja stara lična karta, konačno, bude proglašena nevažećom.  Onaj Simpatični što voli kolumne još je uvijek tu, ali on ne izdaje potvrde. Izdaje ih Gospodža. Tvrdo „dž“. Odlazi iza pulta, s ključem. Potvrda je u nekom trezoru. Ona je uzima u ruku, još malo oklijeva, kao da još jednom treba razmisliti da li budali poput mene treba povjeriti tako vrijednu stvar. I konačno, pred mojim očima je blještala – POTVRDA. O izgubljenoj ličnoj karti, broj taj i taj, izdatoj tu i tu… Potvrda. Samo moja, jedna i jedina, i normalno, hajmo svi skupa, Bo -sna i Her-ce-go-vi-na.

Spreman na konačnu osvetu i obračun do kraja, stigao sam do CIPS-a. Sad će oni konačno vidjeti pravo lice Osvetnika s Potvrdom. Naoružanog uvjerenjem o državljanstvu, rodnim listom, kupoprodajnim ugovorom (doduše iskopiranim, ali ovjerenim) potvrdom i kopijom pasoša.

Da li je sve tu?

„Nije, imate ovu uplatnicu, šalter 17. Ispunite kako ovdje vidite.“

Uzimam uplatnicu, slova se već mute pred očima, primalac JU Trezor BiH, broj taj i taj, pošiljalac taj i taj, vrsta prihoda, i tako dalje.

„20 pfeninga, molim.“

Po džepovima, nigdje sitnine. Sjećam se posljednjih kovanica, nestale su u buregdžinici kod Žige, na Marijin Dvoru, gdje me sam među miomirisima užina državnih službenika spremao posljednji napad na CIPS. Upoznaj sve tehnike neprijatelja. 

Još, dakle, samo bankomat. Možeš ti to. Oči i uši službenika izviru iz svih zgrada, sad je već izvjesno da me s prozora mogu zasuti i kamenjem. Već vidim sliku kako svi službenici u Kantonu trče za mnom, a ja jedini učesnik trke Reis for Ligal Džastis, trčim ispred njih dok oni nise letve, transparente i ostale rekvizite za utepavanje. Na tribinama su i ljudi iz Evropske komisije, čak i Federica Mogherini, svi navijaju za mene, ali slaba fajda, Službenici me stižu i oderu kao mačku. Završavam s bankomatom i vraćam se na šalter. Gospođa me upozori:

„Morate ponovo u red.“

Lice preliju bijes i nevjerica, koje neumitno završavaju tugom. Mladić koji stoji prvi u redu se sažali. Veli:

„Ako vas drugi puste, ja sam vam spreman ustupiti red.“

U redu je još pet – šest ljudi, ne vidim spremnost šire zajednice šiljatih glava da me podrži, stoga odustajem.

„Hvala mladiću.“ On se blago osmijehne. U trenutku kad konačno trebam dočekati red, mlađa žena, kose povezane u šamiju, stupa ispred mene. Valjda joj izgledam dobroćudno.

„Jel' mogu sada ja? Ja treći put dolazim.“

Pravim se autoritet, odmah mijenjam glas, ala Fahrudin Radončić:

„Gospođo, svi mi ovdje žurimo. I naše vrijeme nešto vrijedi.“

„E, sad neću…“ – malo ljutito odvrnu.

„Ne, ne, samo vi izvolite“ – 'prodobrim' se, a ona se malo iznenadi.

„Vjerujte, ja sam i jučer izlazila s posla.“ – kaže ona. I prođe ispred mene.  

Ali, službenica je i prema njoj neumoljiva.

„Ja znam da vi želite da svi brzo završite, ali nemojte slušati samo ono što vama odgovara. Jer, ako mi pogriješimo s bilo kojim papirom, onda mi snosimo posljedice. Idemo polako, za ovo vam trebaju odrezak … „

Osjetio sam pravo olakšanje. Nisam jedini na kojeg se obrušio gnjev administracije i besmisao ere u kojoj živimo. Osjetim prodoran pogled starijeg čovjeka koji je u pratnji djevojke sam šamijom :

„Ljepše vas je vidjeti s ove strane.“ – veli. Dvosmisleno, ali hvala. Ovdje vam, dragi moj gospodine, nemaju dvije strane. Ovdje postoje samo oni. Ali, nemadoh snage, opet.

Ipak, nije nestalo snage da postavim još jedno pitanje.

„Gospođo, ja imam važeći pasoš, za koji mi je trebala prijava boravka. Zašto vam treba njegova kopija, ako sam već morao izvaditi prijavnicu za njega.“

Nije se dala zbuniti.

„To je, zato, gospodine, jer je pasoš iz 2014. godine, a ovaj propis“, ponosno pokaže na njega , „je iz 2015. godine. Kad već pitate zašto da vam kažem, eto zato.“

Hvala. Još slikanje. Nakon čekanja od par minuta došla je njezina koleginica i slikala me. Canon 8.0.

Najtačnija sika koja je trebala izaći iz aparata je magareća glava. Ali ne, bio je to moj portret. Pomalo tužan što ovaj proces pomalo privodim kraju, uzeo sam broj. Sada, još tri sedmice čekanja. Digitalne ere.

Onda ću opet imati ličnu kartu. Akobogda. I nastaviti čekati digitalnu eru.   

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.