Ahmed Burić

Ahmed Burić

Kiparka na Kipru

03. 07. 2019. u 13:13:00

Shares:21

Nema sreće dok kod nas, ovdje, ljude ne počnu zatvarati zbog – gluposti!

Sve više putujem kako bih pobjegao od gluposti. Istina, živ čovjek od sebe ne može pobjeći, a i koga belaj voli, on ga ne treba iskati. Evo, na primjer mene. Koji sam na preporuku svoga slovenačkog izdavača, stigao na festival Ideogramma, na Kipar. Legendarni otok u kraju Sredozemlja, oko sto nautičkih milja od Libana i dvjesto od Damaska, odakle je prošle nedjelje doletjela ruska raketa koja je pogodila brdo iznad Pafosa, gdje smo otišli da se bućnemo, uz bogat program veselih domaćina, kiparskih Turaka. Pojačanih dugonogim konobaricama koje su, uglavnom, nastale raspadom bivšeg Sovjetskog saveza. Eto naše sreće: umjesto da uživamo u KGB Mojitu, i ukusima popraćenim bendom koji svira isključivo corazon despacito repertoar (nema gore nego kad Balkanac navali na latino) i zamalo upali u - Treći svjetski rat. Raketa koja je doletjela u selo Katehomena, kažu zapadni mediji, pripada sirijskim protivavionskim trupama, a iz ruskog je arsenala.

Gađala je izraelski avion, a upala u tursku (kiparsku) avlju. To ti je: nikad na zelenu granu, pogotovo kad se ide iz jedne podijeljene zemlje u drugu. Možda tako i treba. I sve nešto mislim da će nama, nekako ovako biti. Al', hajde. Dobro je, tako, doći tamo gdje postoje tragovi ozbiljne civilizacije: da vidiš kako problemi tvoje zemlje nisu jedinstveni, i da shvatiš koliko je mala, i skoro beznačajna kultura iz koje si potekao. 

Elem, ovdašnja „verzija“ Republike Srpske zove se Republika Sjeverni Kipar i međunarodno je priznata samo od Turske. U ovom je obliku nastala 1974., nakon što je pala vlast vojne hunte koja je Kipar htjela pripojiti Grčkoj. U šezdesetim godinama prošlog vijeka, grčka većina  je dobila nezavisnost od kolonizatora, Velike Britanije, tlačila tursku manjinu i smjestila ih u enklave, 1964. raselivši oko 30.000 turskih Kiprana. Turska je već tada htjela uzvratiti, ali je zaustavljena pismom predsjednika SAD-a Lyndona B. Johnsona.

'Ta će pojedinci!? 

I  sve bi to tako hodalo pred očima „strašne“ međunarodne zajednice, da 1974. Turska nije odlučila razvaliti sijelo. Izgleda, po svaku cijenu. Avijacija je bombardirala grčke položaje, UN je to, dakako, osudio, ali bio je fajront: 30.000 turskih vojnika uporedo s potpisivanjem primirja  zauzelo je teritorij, koji danas iznosi oko 36% od ukupnog kopna na otoku. Kad slušate grčke Kiprane, nikada nećete čuti da kažu „Sjeverni Kipar“. To je za njih – „“okupirana teritorija. Možda nisu u krivu. Možda ni mi ne bi bili kad bi tako govorili. Okupirana teritorija. Uz razliku u brojkama: u sukobima između kiparskih Grka i Turaka poginulo je oko 2000 ljudi. Naš psihopatski crni humor, uvijek čeka kao zapeta puška: „Tol'ko kod nas na boljoj svadbi izgine ljudi.“ 

Ahmed Burić / Kiparka na Kipru - undefined

Foto: Privatni album: Ahmed Burić / Kiparka na Kipru

      

Rečeno im je da ih Amerika neće brniti ako ih Rusi napadnu. Apetiti Grčke su rasli, sve do „konsenzusa“ da se Grčka i Kipar trebaju ujediniti. Šatro konsenzusa, bez Turaka. Koji bi, na početku šezdesetih i pristali na ujedinjenje s Grčkom, da su im se mogla garantirati prava. Ali, nema te pite, dećko: Kipar je između Balkana i Bliskog istoka. Tu niko nikome ništa ne garantuje. Pravilo je – zgazi slabijeg! I dok je grčki dio Kipra punopravan član Evropske unije od 2004., turski je jedna vrsta geta. Nama iz geta to ne smeta:  turski Kipar nije primljen jer su Grci, većinom, oborili referendum, iako je većina Turaka bila „za“. Ali, ne zato što je bila, zaista, spremna nego zato što bi to donijelo neke ekonomske beneficije, i evropski pasoš. Turska je, naime, zapustila Sjeverni Kipar, ukinula im sve fabrike, ostavila turizam, i lavor o tome kako će ih oni voditi kroz život. A Evropa? Ona se, po ko zna koji put napravila, luda. I primila samo „grčki“ Kipar.  

Svaka zemlja puna historije je tlo i puno aferima. Jedno bez drugog – ne ide. Ako zaboravimo da je Kipar jedno od mjesta gdje su pronađeni najstariji bunari s pitkom vodom u historiji civilizacije, i neki od tragova najstarijih ljudskih zajednica: tu je i, fala bogu, neprovjerivi, ali zavodljivi mit da su odavde rodom Afrodita i Adonis.

Dugo vremena je nama, djeci socijalizma, sinonim za Kipar bio Makarios. Istovremeno je bio patrijarh i predsjednik Kipra, član čuvenog napadačkog kvinteta Pokreta nesvrstanih u kojem su pored njega, nastupali šef PLO-a Yasser Arafat (rahmetli), Bog sunca s Cube FIdel Castro, Pustinjska funky lisica iz Libije (opet rahmetli, žrtva našeg 'prijatelja' Henry Levija), Muammer El Gadafi i naravno, dječak sa male rijeke Sutle na slovenačko-hrvatskoj granici Jožek Broz, kasnije proslavljen kao Tito.

Makarije i Aljo 

Njih su petorica uz predsjednike Indije i Egipta, u svijetu suprostavljenih polova, svijetu u kojem jedina  velesila ne radi ništa drugo nego traži neprijatelja, uspjeli barem pružiti iluziju da između dva suprostavljena koncepta postoji nada za, takozvani, Treći put. Da se, kao Tito, moguće suprotstaviti Rusima, i kao Makarios, ne dozvoliti Amerikancima da postave baze u njegovoj zemlji. Ali, to je bolja prošlost, i danas je to nemoguće. Ako nećete da vas bombarduju. Makarios je u jednom smislu, bio sličan Aliji Izetbegoviću: ni jedan ni drugi nisu bili klasični političari, i jedan i drugi imali su cilj, ali i veliki broj iluzija, i moglo bi se reći da ni jedan ni drugi nisu dočekali ono što su sanjali, jer, zapravo, nisu znali što su sanjali, zbog limitiranosti, najvjerovatnije, svjetonazorom. Istina, Makariosova država i narod su, uglavnom, ostali zajedno. Kod ovog „našeg“, problem je nešto dublji: narod mu je pobijen, onda opljačkan od „njegovih“, i onda raseljen. I onda je još zaglupio.   

Evo zašto: prije nekoliko sedmica u našim medijima je objavljena vijest da je kiparka Ana Kovač, članica Udruženja likovnih umjetnika, ostala bez krova nad glavom. Praksa da medijske napise komentiraju, uglavnom, idioti, ni ovoga puta nije mogla biti iznevjerena pa je jedan komentar , praktično, izazvao salvu patriotskih osjećaja: “Šta ona kiparka, pa se žali!? Koliko naših ljudi živi bez stana!? Nek' ide na Kipar, odakle je došla. Pa ja!“ Većina tih mazluma koji ispisuju komentare, misle, dakle, da kad je neko kiparka, ona ne pravi kipove, odnosno skulpture, nego dolazi – sa Kipra. Jadi moji! Kipar, osim, raznih tradicija ima i onu da niko od dolaska britanske vladavine nije bio kažnjen zatvorom zbog onoga što je mislio ili napisao. 

I to je sve onaj isti polusvijet koji bi vas ismijavao kad biste rekli da porijeklo riječi Kipar, najvjerovatnije, dolazi od latinskog cupressaceae, što je termin koji obilježava drvo u narodu poznato kao čempres. Tako, da, kad bi ta naša nesretna kiparka dolazila s Kipra, ne bi se prezivala Kovač , nego – Kupreškić.  

Ahmed Burić / Kiparka na Kipru - undefined

Foto: Privatni album: Ahmed Burić / Kiparka na Kipru

I ne bi bila Kipranka, nego kiparica, odnosno skulptorica. Bez obzira što je 21. vijek, trebalo bi početi zatvarati ljude zbog – gluposti. Čuj kiparka, nek' ide na Kipar. Pa, stvarno. 

A i baš bi tu jadnu ženu, ovi kreteni što šalju ljude tamo odakle su, prešli da je pošalju na Kipar. Tu se smjenjuju slike orijentalnog Mediterana kao na traci: malo Hvar, malo skopska Čaršija, malo Sarajevo, a najviše, barem meni – Mostar. Dede oko tavle i živi razgovori, a onda malo o Ataturku, da se baci ćumur.  

Buyuk Han, sagrađen, u „turskom“ dijelu Nikozije bio je sve: hotel za Otomanije, zatvor za britanske vladavine, nakon osamostaljenja sklonište za beskućnike i sad je – terasa gdje se prodaju suveniri i piju limunada i sok od šipka.

Čini mi se da bih zauvijek mogao ostati tu, to tako liči na svijet koji sam izgubio.

Ne bih pobjegao od gluposti, ali bih došao bliže sebi. Šta čovjek od života drugo i treba tražiti.