Ahmed Burić

Ahmed Burić

Kanader i Audi: Pa ko kome naudi

29. 06. 2017. u 14:30:00

Shares:0

Proteklih dana mediji su svjedočili o velikom požaru na Makarskoj rivijeri, u kojem je posebno mjesto zauzela vatrogaskinja (ili se reče vatrogasica!?) Tea Čolić, rodom iz Sarajeva, jedina žena članica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Tučepi.

U Zadru je studirala kulturu i turizam, a zbog ljubavi se preselila iz Makarske u Tučepe, gdje je njezin zaručnik Stipe Šarić isto vatrogasac. Tea kaže da je svima iz dišpeta htjela pokazati kako se može uhvatiti najtežih zadataka, a kolege tvrde da je njezin doprinos u saniranju vatrene stihije (valja l' ova?) – nemjerljiv. Isprva obeshrabrena seksističkim komentarima tipa "što ćeš ti tamo, prat ćeš im govna u wc-u", Tea je završila kurs, obukla šest kilograma tešku opremu i pokazala da je sposobna kao i kolege, pa i više.

Požar je ugašen, i ostala je jedna lijepa priča o angažmanu lijepe Sarajke, koju su rat, život, i ljubav nastanili na moru.

Priče o vatrogascima su često dirljive, i ponekad tužne. Dijelim dvorište s vatrogascima i svaki put me alarm požara probudi u noći. Ne nerviram se zbog toga, jer znam da nakon svakog zadatka mogu doći bez nekoga od svojih drugova. Težak je posao gasiti nešto što su, kako kaže mit, bogovi dali ljudima, pa se veliki požari mogu tumačiti kao ljutnja neba nad ljudskom nebrigom i javašlukom.

Ali, nama ne trebaju nebesa da bismo bili ljuti: vijest da je Federalna vlada u parlamentarnu proceduru uputila izmjene zakona, koji ukida dodatak na plaću vatrogascima od 30 posto, zbog teških uvjeta rada, jedan je od onih pravih ovdašnjih bezobrazluka, pun gluposti i sile koju provodi vlast. Iskreno se nadam da to neće proći, i iskreno preporučujem da se Parlament Federacije okani toga. Jer bi im moglo gorjeti pod nogama, ako vatrogasci uzmu šmrkove u svoje ruke i malo ohlade one njihove usijane tintare.

Za kvalitetnije obavljanje svakog posla, pa i vatrogasnog, potrebna su sredstva, ali ono što odvaja dobru upravu od loše je sluh: u vremenima velikih požara na nepristupačnim terenima najefikasnija stvar su avioni – kanaderi. Inače, kanader se u kolektivnoj mitologiji naše raje trajno naselio tako što je moj jaran Mario, negdje sredinom osamdesetih, bio u posjeti kod rodbine u Livnu i od tamo se vratio s nevjerovatnom pričom. Da je bio požar koji su gasili kanaderi, i da ih je u rano jutro probudilo stenjanje na italijanskom. Kad su došli ispod krošnje drveta odakle je dolazilo zapomaganje, imali su šta vidjeti. Čovjeka u ronilačkom odijelu, koji je vikao:

"Aiuto. Mi fa male. (Upomoć. Boli me.)"

Nesretni čovjek žaba, prema Mariovom lavoru, bio je pripadnik italijanske grupe bi(ć)ologa koja je došla istraživati život riba i vodozemaca na Buškom jezeru, kod Livna. Taman kad se spremao da zaroni, naletio je kanader i pokupio ga u spremnike za vodu. Tako je nesretni Italijan završio na krošnji, a intervencijom tadašnjeg Generalštaba spriječen je diplomatski skandal velikih razmjera.

E sad, kako su igre vatrom opasna stvar, s terena provala i šege, valja vratiti u ozbiljan život: i ovog ljeta će biti vruće, i prijeti velika opasnost od požara. Stručnjaci kažu da je nabavka kanadera neophodna, i već dugo, na nivou Oružanih snaga, postoji ideja o tome. Ali, kako su naše oružane snage vrlo jake – "četrnaest ih je u Afganistanu, a ostali su po kladarama", kako reče jedan kolega, tako će kanader(i) ostati pusti san, pa nam ostaje da molimo dragog boga da ne ugrije i da se šume ne zapale. Ili da, kao dosad, kad se zapale molimo Hrvatsku da iz baze Zemunik, kod Zadra, obično džaba, pošalje avione i pilote koje su održavali i obučavali više godina. Kod vas nam je to, znate, komplicirano. 

"U Federaciji BiH, naime, požarom ugrožena općina, traži pomoć od kantona, koji to prosljeđuje entitetu, potom vapaj ide državnom ministarstvu, koje se obraća Bruxellesu."

O cijeni kanadera se ne smije ni misliti: ona je oko 50 miliona dolara, a cijena rada po satu je 10.000 eura. Zasad se, rekosmo, radi o sadaki, jer niti je Hrvatska šta tražila, niti je Bosna i Hercegovina šta imala dati.

Ali zato se ima za audije. Ima se, može se, što bi se reklo. Samo krajem prošle godine, raspisano je 25 tendera za nabavku 114 vozila u ukupnoj vrijednosti od 5,1 milion maraka. Da se imaju u čemu vozikati i gledati kako zemlja gori. I prema staroj poslovici, to sve skupa nije dosta, nego kad žabe vide da se konji kuju, onda i one digla nogu. Žaba, ali ne čovjek žaba, nego samo žaba je u ovom slučaju gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković koji je neki dan raspisao tender za nabavku službenog vozila. I kaže da mu najbolje odgovara model Audi A7 s luksuznom opremom u vrijednosti od 120.000 maraka. Da se ne voza u truljama dok obavlja važne zadatke    

Da se sad ne gađamo rimama iz uličnog registra: pežo-lež'o, reno – ven'o, audi – naudi, čini se da bi idealan scenarij za sve te papane što vole da se o narodnom trošku vozikaju u skupim limuzinama, bio onaj s jezera pored Livna. Nekog od članova Predsjedništva ili načelnika novi Audi negdje doveze na kupanje, i tako se on fino rashladi, kupa se, roni i to sve skupa, pa naiđe kanader i – cap! K'o nesretnog Italijana bi(ć)ologa, ni krivog ni dužnog. U spremnik, pa letenje, istovar negdje na krošnju u bosanskoj šumi. Neće li kakvoj pameti doć'. Pa je l'?    

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.