Ahmed Burić

Ahmed Burić

Kako je Vuk Crvenkapicu (i sve nas) pomnožio s nulom?

03. 10. 2019. u 08:41:00

Shares:0

Rađanje konceptualne književnosti

U svijetu umjetnosti, barem na pojavnom nivou, tu i tamo se događaju spektakularne stvari. Čovjek je siguran da živi na periferiji kad je glavna balkanska tema velika izložba Marine Abramović „Čistač“. Koja je obišla svijet. I sad se „vraća kući.“ Velika umjetnica, svjetski najpoznatija s ovih naših strana, nakon 47 godina izlaže u svom rodnom gradu. Kao i uvijek kad su takve stvari u pitanju, milion je argumenata „za“ i „protiv“: kustosi tvrde da je ta u osnovi preskupa stvar instrumentalizirana od strane (Vučićeve) vlasti za popravljanje (definitivno) lošeg imidža Srbije u svijetu. Da ju je Ana Brnabić lično naredila i da se potrošilo oko milion evra.

Što bi se reklo, trebali su u Srbiji na vakat misliti o tome. A, na neku čudnu foru Marina, misli da zna, i kako kažu povjesničari umjetnostii prestaje biti umjetnica, a postaje političar(ka) novog kova. U čemu, principijelno, nema ništa loše, ukoliko se ne radi o zamjenama teza. Što se osobnog ukusa tiče, stvar je najbolje uradio genije iz našeg djetinjstva, veliki Dušan Petričić, koji je svoju karikaturu objavio u NIN-u. Na njoj je sva ta Vučićeva bratija, sa sve Dodikom i Anom Brnabić kako, kao na svadbi, „kiti“ tacnu eurima, dok Marina pozira u radničkom odijelu.

Petričić. Car. Poletarac. U tom svijetu tako je malo onih koji tako veličanstveno ne izdaju sebe, ali biće da ih je najviše među crtačima. Što se, pak, Marine tiče, njeni su performansi svjetska stvar, u njenim radovima je često bilo nečega provokativnog, katkad i genijalnih bisera. No, u cijeloj njezinoj umetničkoj filozofiji ima nešto blago nepodnošljivo: uprošteno rečeno, teško je vjerovati da se ona kojoj je za vrijeme socijalizma, praktično, sve bilo dostupno „napatila“ u tom mračnom dobu. Neki od njezinih najbližih iz tog perioda otvoreno govore da je sve to skupa laž, ali ne kaže se džaba da je u umjetnosti i ljubavi sve dozvoljeno. I u politici, reklo bi se. Ali, priča za Zapad je ta koja prodaje proizvod.

Karikatura Čistač & Co. - undefined

Autor: Dušan Petričić: Karikatura Čistač & Co.

E, a pošto je kod nas politika nula, jedan drugi umjetnički događaj potpuno je zaokupio pažnju. Riječ je o promociji jedne knjige. Odnosno Imaginarne knjige, kako ju je nazvao njezin autor, a cijelu stvar u događaj zaokružila sarajevska galerija „Zvono“, jedno od mjesta koje čuvaju obraz nečega što se zvalo underground. Bez obzira na hronično pomanjkanje sredstava kad su ovakve stvari u pitanju, može se reći da je „Zvono“ najvibrantnije mjesto žive umjetnosti, pregled onoga zanimljivog što se događa ovdje i sada. I zato je važno. I zato je promocija Imaginarne knjige Vuka Rodića – prvorazredna stvar. Oni koji se kreću po ostacima nečega što se zvalo sarajevski književni život, znaju da se u slučaju ovog pjesnika radi o posve autentičnoj pojavi, koju možete sresti posvuda po gradu, kako u skoro pravilnim vremenskim razmacima hodom posvećuje gradske ulice. On je ulični hodač, kao iz one pjesme Partibrejkersa, koji hoda i sanja da gleda i u modro plavo farba ovaj grad. Takva vam je umjetnost, nemilosrdna: Marinin budžet od milion eura i Vukov od nula maraka, rade, praktično, istu stvar.

Vuk Rodić (1958., Mesići kod Rogatice) je pjesnik, i to onaj o kojem je jedan drugi, poznatiji pjesnik, Marko Tomaš napisao: „Poezija Vuka Rodića ne imitira beskompromisan život, beskompromisan život imitira poeziju Vuka Rodića. Govorimo, dakle, o hodu po rubu u svakom smislu. Nekom će neposrednost ovih pjesama biti prst u oko, a nekom drugom, pak, pružena ruka prijatelja, otvaranje duše, pokušaj da se stupi u istinsku komunikaciju.“

Vuk Rodić - undefined

Foto: Dženat Dreković : Vuk Rodić

A kad smo kod istinitosti u poeziji, ima li išta istinitije od ove pjesme: Hanifa/jebem li ti majku/ posolila si sutlijaš/nemam para za sodu bikarbonu/imam zato penzionersku tramvajsku iskaznicu/džabe do Rakovice i natrag/idem da se vozam/da nekako prođe ovaj pasji dan/man' se Suljo Sandži udovice/moja mala puška bez kremena pali/ubit ću te/žalosna ti majka. Dakle, ko ne razumije ove stihove, ne vrijedi mu ih ni objašnjavati. Veliki broj ljudi, čak i onih koji se „bave“ književnošću, sablažnjavali bi se nad njegovim stihovima, ali oni koji se sablažnjavaju i jesu najveći neprijatelji umjetnost, i duha uopće. Vuk Rodić piše o pacijentima koji u pratnji familije dolaze na kliniku, koji zaudaraju na fekalije i gdje ih ušikaju psihofarmacima. Njegovi su nalazi rub paranoidne šizofrenije, a stavljeni su u stihove i kao i ovi citirani objavljeni su u knjizi Gutač nula, 2017. godine. Čudna mi čuda, možete reći, svim pacijentima se sugeriše da pišu, i da kakvi su ovo stihovi, i kako to je samo red zbrkanih misli stihoklepca, i neka vam je i pravo, ali, vjerujte, ono što on radi je - hrabrost. Jer, te i takve pjesme prave slike (iz) naših današnjih života. No, u svojoj najnovijoj umjetničkoj akciji, Vuk ide korak dalje.

U Imaginarnoj knjizi svi su njegovi „stihovi“ – nule. Čekaj, već vas vidim kako se češkate po glavi, kako nule? Kakve nule? Lijepo – nule, poredane u vodoravnim i uspravnim linijama, kao neke nepravilne križaljke, kao (ne)riješeni rebusi, ortogrami sveukupnog djelovanja oko nas. Tako je Vuk Rodić, vjerovatno i nesvjesno, pomakao granicu književnosti prema konceptualnoj umjetnosti, i sve nas, a prije svega sebe, rečemo matematičkim žargonom, „pomnožio s nulom“. Dohvativši, barem za trenutak, nešto što bi se glat moglo nazvati „konceptualna književnost“, Vuk je svim Crvenkapicama i Marinama ovog svijeta, pa i nama koji smo u toj priči potencijalne bake ili lovci, pokazao da je najveća prednost koju umjetnost u nastanku može imati – život sam.

Nule Vuka Rodića - undefined

Insert iz knjige: Nule Vuka Rodića

I kad je nula. I kad je pomnožen s nulom. I ne samo život Vuka Rodića. Nego život cijele jedne zajednice. Koja je u njegovoj knjizi – zajednica nula. Ma šta bilo ko mislio o tome. Evo, za kraj, još jedne Vukove pjesme, koja objašnjava zašto tog pjesnika treba uvrstiti i u konceptualnu umjetnost. „Sjedim na stolici u kuhinji/na pozornici napuštenog teatra/pušim opuške iz pepeljare/u goloj sam vodi od sparine/dosadan vjeran pas liže gležanj/moja kazna je što sam pjesnik/biti pjesnikom među zvjerima/ to je užas.

Jeste, Vuče. Užas je. I zato je dobro o njemu govoriti. U šumi laži postmoderne.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.