Jer, svako od nas danas može popiti svoju posljednju kafu i dobiti metak...

Nekako istovremeno s dramom u sarajevskom naselju Sokolje, gdje je prema svemu sudeći pripadnik vehabijskog pokreta Enes Omeragić, opkoljen policijom i novinarima, svodio svoje posljednje račune nakon ubistva u kladionici i raznio se bombom, objavljena su imena novih ministara u Kantonu Sarajevo. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Tako će na mjesto ministra za unutarnje poslove sjesti Ismir Jusko Švabo, kulturu – Mirvad Kurić, pravdu – Mario Nenadić, rad i socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice – Amela Dautbegović, a zdravstvo – Zilha Ademaj. Ništa zato, odnosno trebalo bi prebrojati koliko se od rata naovamo ljudi zvalo titulom ministra, i stvar će odmah biti jasna. Besmisleni, beskrajni reality show koji se može zvati Ministar možeš biti ti, će se nastaviti, sve dotle dok ne shvatimo da izbori, ovakvi kakvi jesu, ne mijenjaju ništa. Ono što ovom društvu treba je promjena mentaliteta, političke i kulturne matrice. To hoće li neku funkciju obnašati ova(j) ili ona(j), sasvim je irelevantno. 

U međuvremenu, čini se, u toku je jedan drugi reality, koji prijeti da nas sve skupa pospremi u fizički ili mentalni grob, kako koga zapadne. Dvojica ubijenih pripadnika Oružanih snaga BiH, ljudi u najboljim godinama, Almir Salkić i Nedeljko Radić, vjerovatno su, nakon radnog vremena, svratili u kladionicu – jedno od glavnih mjesta (a)socijalne prakse u tranzicijskom vremenu – i za pokoju markicu iskušali sreću u globalnom kolu (ne)sreće. U kojem se susreću finski hokej i američki ženski fudbal, poljski loto i engleske trke pasa. Ima s tom kladionicom jedna začkoljica, koja je u jednom smislu odvaja od klasičnog kockanja na recimo poker mašinama ili u kockarnicama. Ulaganjem jedne, dvije ili tri marke, osiromašeni pripadnik društva stječe osjećaj da je dio neke ozbiljne priče, "razmišlja" o Realu, Barceloni, Manchesteru i Romi, diskutira o tome koga bi selektor trebao staviti na desnog veznog i kako bi formacijski trebalo osvježiti ekipu. 

Hramovi i igre

Kladionica je, u jednom smislu, hram religije beznađa. I utočište lažne nade. A mi živimo upravo to.

Taj listić je zapravo neka vrsta jeftine ulaznice za skupi i nedostižni svijet. To je komad papira koji daje iluziju da je moguće biti dio virtualne zajednice, zaraditi, i biti manje bijedan u odnosu na okruženje. Vojnici Salkić i Radić nisu mogli ni pomisliti da u kladionicu ulaze posljednji put: Omeragić, kako prenosi jedna dnevna novina, “poznat je u komšiluku po uzimanju droga”. Nesvakidašnji način da se bude poznat, složit ćete se, ali u jednom smislu zakonomjeran: u kontekstu i vremenu u kojem je važno biti poznat, a ne to šta radite, ne biraju se ni metod ni sredstva. Ni cilj. 

Napad na kladionicu u Sarajevu je, u simboličkom smislu, isto što i napad na restoran ili kafić u Parizu. Ispostavi li se ono o čemu srbijanski mediji telale na sav glas - da je Omeragić pripadnik tzv. vehabijskog pokreta – stvar će, naizgled, biti “jasna”. Izmanipuliran i bijesan, vidio je kako se to radi, ohrabren i valom nasilja nešto što mu se u tom trenutku učinilo kao iskupljenje njegovog jadnog života, nadajući se da će ga dragi Allah dženetom nagraditi. 

No, tu postoji i jedna nimalo zanemarljiva stvar. Ovo se društvo i ova policija su se dosta igrali, i dosta stidljivo odnosili prema ćelijama iz kojih je realno očekivati zlo: kad su se pojavile vehabije, prvo smo ih gledali kao malo drukčije, onda su počeli uvoditi svoja pravila, zauzimati džemate i istjerivati imame koji im nisu po volji, i tući vjernike, pa bi se tu i tamo bi se podigao po koji glas. 

Ali, nije bilo nikakvog rješenja. Sama činjenica jedan dio Omeragićeve porodice i komšija tvrdi da je bio liječeni narkoman, čija je porodica skupljala željezo da preživi, a dio da je bio u Siriji, govori o apsolutnoj nesposobnosti društva da locira problem, i vlasti da se tim problemom bavi. I zašto oboje ne može biti istina: zašto u društvenoj praksi i kolektivnoj svijesti postoji nekakav vid amnestije za nekoga ko ispovijeda najradikalnije oblike “religije”? I zašto se krije broj vehabija, zbog čega tačno ne znamo koliki je među njima broj bivših narkomana, razbojnika, ubojica, koji su njihovi načini djelovanja, utjecaja… 

Malo mrtvi, malo živi

Zato što je to tabu, a ovo društvo kao da voli da se ne govori o bitnim stvarima: shvaćeni kao djeca sa smetnjom u razvoju, vehabije su imale i mogućnost da se razviju (uz blagoslov IZ-a koji je vodio Mustafa Cerić, dok je u Davosu i Washingtonu "medio" o zajedničkim vrijednostima), i prostora da postanu ono što jesu. Kolokvijalno rečeno, izgleda da je ubica malo bio vehabija, malo nije. Malo narkoman, malo ne. Koliko malo se može biti (potencijalni) zločinac? A znamo da se ne može biti malo živ. Niti malo mrtav. Ni malo trudan. 

Terorizam nije nikakav ideološki bauk kojim se bave babaroge s interneta, i imbecili koji se uslikaju s Kur’anom negdje na putu za Bliski Istok. To je stanje u kojem su životi ljudi ugroženi. Sistem koji ga je eventualno trebao i mogao spriječiti totalno je zakazao. Ovo je društvo kojim vladaju strah, oružje, sila i korupcija, i koje će platiti sav svoj javašluk, jer nije na vrijeme ušlo u kancerogene ćelije, bile one vehabijske, narkomanske ili, što je najčešće, i jedno i drugo. Ili, neprijatelj je dušmanin, u kakvu se god odoru odijevao, i ma čije ime nosio na usnama. 

I treba ga udariti ravno u glavu. Sve ostalo je nastavak agonije.  

U takvom kontekstu, zaista, nije bitno ko će biti ministar, ukoliko će “raditi” kao dosad. Pripadnike OSBiH Salkića i Radića niko neće vratiti njihovim porodicama, i to je ono najgore. Treba ih ispratiti sa svim počastima, čuvati sjećanje na njih, i pokušati izvući pouku iz njihovih sudbina. 

Jer, možda već danas svako od nas može popiti svoju posljednju kafu, posljednji put prošetati ulicom pored kladionice u svojoj ulici. I dobiti metak, ulaznicu za bolji svijet, kako to religija često voli propovijedati. 

Listić za džehennem. Račun za beznađe.