Ahmed Burić

Ahmed Burić

Izbori u osnovnoj školi

11. 10. 2018. u 10:19:00

Shares:0

Nedjelja. Onih istih petsto koraka do osnovne škole, kojima me je majka prvi put odvela tadašnjom ulicom Jug Bogdana prije, uh ne smijem ni reći, četrdeset i pet godina. Danas, ulica se zove Rizaha Štetića i izgleda derutnije nego onda. Nas dvoje, majka i ja, čestice nestabilnog glasačkog tijela idemo sporije, puno sporije, nego onda. I onda, poznata vrata, takozvani drugi, mali ulaz u školu, koji se koristio samo kad bi u dvorištu bili neki radovi. Kao onda kad se postavljala bista narodnog heroja Miljenka Cvitkovića, kako se i zvala naša škola, dok nije postala glasačko mjesto. Od tada se zove Musa Ćazim Ćatić, i otad glasamo u njoj. Mi u kabinetu za nekadašnji srpskohrvatski, a ljudi iz okolnih ulica u kabinetu za engleski, pored matematika i fizika, na spratu, mislim, biologija i hemija.

Čudno je kako se neka mjesta vremenom promijene. I to ne zbog toga što su u dječjim očima te učionice i hodnici izgledali veći, nego što izmjena nekih slika ili detalja poptuno mijenja percepciju nekog prostora. U razredu je iznad table stajala samo slika Josipa Broza Tita, crno bijela, mirnodopska, bez uniforme, činova i odlikovanja, ‘normalni’ Tito koji, kako je govorila priča za djecu, gleda sve nas.

Pamtim sva imena raje iz razreda

Osam smo godina išli u tu školu, i čudno je kako i danas pamtim sva imena raje iz razreda i imena svih nastavnika. I ne samo ja. Učiteljice, rahmet joj duši i laka joj zemlja bila, više nema. I nije mi bilo lako s njom. Nisam spadao u njezine favorite, nije mogla ili znala iskazivati naklonost: kod nas u razredu je bilo, valjda, previše djece čiji su roditelji bili ili na funkcijama ili, su pak, bili poznati ljudi, tako da je nas nekolicinu zapalo da drugačijim putem izborimo mjesto pod suncem. Dugo nakon završetka škole srela je majku i kazala da nije bila do kraja pravedna prema meni, ali i mati je već bila opsrostila. Ja sam pamtio, to je bio moj usud. Čudna sklonost bizarnostima detaljima, skoro fotografsko pamćenje nevažnih detalja – imena iz impresuma knjiga ili firmi i modela automobila – prerasla je u jednu vrstu hipersocijalnog autizma, vjerovatno izazvanog nedostatkom pažnje. Ono što je trebalo zapamtiti, lekciju, to bih brzo prešao i znao najosnovnije. Uvijek me više zanimalo ono oko toga, ono što se danas moderno zove trivia. Takav, džaba je. Možda mi je to pomoglo da kasnije u životu, skoro nepogrešivo prepoznam banalno, da unutar društvenih krugova, i pojedinaca, manje - više znam prepoznati u kojem nešto ima, a koji je prazan.   

Svako je djetinjstvo lijepo na svoj način, hja, to bi mogao biti i eufemizam, baš kao što i danas, za ovo nikakvo vrijeme tražimo riječi da bi ga uljepšali. Ima nečeg strahotnog u romantizaciji mladosti, pogotovo kad se radi o tolikoj razlici u socijalnoj sigurnosti i egzistenciji: da bi čovjek znao šta će u budućnosti, svoja sjećanja mora staviti u realan okvir. Ali, kako? Elem, to vrijeme u osnovnoj školi pamtim po tremi, bilo je to vrijeme ubrzanog disanja. Duša, skoro uvijek u nosu, a najčešće pospana, i neko stalno dokazivanje da i nisi toliko loš, koliko pokazuje majčino kiselo lice kad bi se vratila s informacija, odnosno roditeljskog sastanka. Da, sada izgleda da je sve to skupa moglo biti puno bolje i opuštenije, ali je ta ploča zauvijek obrisana. Što se ovih izbora tiče, misli da ću ih pamtiti po nepogrešivom osjećaju da je posrijedi bila neka prevara.  Broj od skoro pola miliona nevažećih listića to, svakako, potvrđuje, na zvaničnom nivou, ali ono što čovjek doživi, nepogrešiv je test.

Kontrolni. Kad je, predsjednica biračkog odbora u školskoj učionici od prije nekoliko decenija, u prošlu nedjelju, na glasačkom mjestu uzviknula moje ime, opucao me flashback. Kao da mi se sve odjednom vratilo, i kao da sam odjednom morao odgovarati pred strogom nastavnicom Suadom nepravilne glagole, past preterite ili članove. Već sam se počeo preslušavati, ali me je u realnost vratila velika plastična kutija s glasovima – nakratko me je podsjetila na manjerku za užinu -  i galerija likova u kojoj sam prepoznao posmatrače. Posmatrač, kako to gordo zvuči. Natprirodno velik, ćelav i nabildan tip, izgledao mi je kao posmatrač po mjeri sadašnje vlasti, prijeteće, ali se ponašao krajnje uljuđeno. Pored njega, još neko dvoje iz, bezbeli, SDP-a i SBB-a, a u plavim majicama s natpisom Lupa i nacrtanim povećalom, dvoje, kako bi narod rekao jetima, koji su tu zbog građanskog nadzora nad regularnošću izbora. Ma, scena iz dobrog češkog filma, vjerujte mi na riječ. Uredno sam obavio glasanje, sačekao majku da i ona ispuni građansku dužnost, i onda smo, “gornjim” putem, Nemanjinom, danas i nekad Čekalušom, otišli kući. Ususret nam je sporim korakom, išao Mladen, sarajevska legenda, i riznica priča, malo smo proćakulali o tome kakve su šanse “naših”, i ponovo svako svojim putem.

Kad se sve oduzme i zbroji, glasanje u našoj školi dogodilo se najmanje dvocifren broj puta. No, nikada dosad nisam osjetio iskrenu sreću ni zbog toga što glasam, ni kasnije zbog rezultata izbora. E, sad, je li do mene, do škole, do sistema ili do kosmosa, ali s izborima je sve nekako ispalo baš kao i sa školom. Sve misliš da je moglo i trebalo biti bolje, neposrednije, veselije, a bilo je, eto tako, zadihano, u nekom grču, sa strahom od toga kako će završiti.

Znakovi da treba ići dalje

Možda zato naši izbori, i pored toga što traju preko dvije decenije, još nisu izašli iz osnovne škole. I, definitivno, nije slučajno da se održavaju baš tu. Ispada da je tamo gdje su škole mjesta politike, a obdaništa – ambasade, sreća otišla potražiti neko bolje mjesto.

I da, bilo je svega u toj našoj osnovnoj školi. Ali, samo ona je moja, i nijednu drugu ulicu nigdje ne mogu na taj način smatrati svojom. To je doživotna kazna za one koji pamte banalnosti, jer samo znakovi mogu pričati priču.

Oni znakovi koji pokazuju da treba ići dalje, unatoč frustrirajućoj okolini u kojoj je normalno da se krade i trguje izborom. Školskim i političkim.