Ahmed Burić

Ahmed Burić

Istina i(li) hrabrost

18. 05. 2019. u 16:12:00

Shares:214

Ukus je karakter. Karakter – sudbina. 

Oni koji prate ovu kolumnu primijetit će da je prvi put nakon skoro jedne decenije  - zakasnila dva dana. Otišao sam na put, do Trsta, Kopra i Umaga, na 20. Jubilarnu manifestaciju posvećenu Fulviu Tomizzi, istarskom književniku (1935. – 1999.), jednom od stotina hiljada onih koji su napustili Jugoslaviju nakon Drugog svjetskog rata i trajno se nastanio u Italiji. Skupila se, ovdje u Sjeveroslaviji grupa respektabilnih ljudi, reprezentacija koje se ne bi postidjela ni velika i ozbiljna država: velemajstori pera poput Velibora Čolića, francuskog Bosanca koji objavljuje knjige u jednoj od najprestižnijih evropskih kuća Gallimardu, velikog doajena Bore Dežulovića, italijanske legende novinarstva Piera Luigia Sabattija, parlamentarke Tatjane Rojc, Florence Hartmann, post-partizanskog hidalga Milana Rakovca, kulturnog spirituns movensa ovog dijel Evrope Irene Urbič, filmadžije Rajka Grlića… Fini i uman neki svijet koji se skupio da nešto pokuša reći na temu hrabrosti: mislim se, vala, ako je spala na to da je zastupa moja neznatnost, onda nešto duboko nije u redu, s Evropom, ali eto ljudi misle da imam nešto reći o tome, pa me pozvali. I ja se, kao i uvijek, ljubazno odazvao. 

Čovjek se na mirnije i bolje odmah navikne. Sudbina Fulvia Tomizze je tako balkanska: italijan iz sela pored Umaga, odrastao je u SFRJ, onda je otac premjestio porodicu u Italiju, on bio na studiju u Beogradu, pa se odselio u Trst. I cijeli život pisao o Materadi, naselju koje ima 130 stanovnika, i opisivao sudbine ljudi iz toga kraja. Sudbina pisca je često takva: najčešće piše o mjestu koje je ostavio, i što misli da je “sigurniji” i izolovaniji od mjesta iz kojeg je otišao, ono mu se sve više zavlači pod kožu. Tako je sa Sarajlijama, Istrijanima, Beograđanima, našima po svijetu, koji ispisuju hronike svojih života, uvijek pokušavši sastaviti svoj prošli i svoj sadašnji život. 

Pariz, Texas, Hadžići 

To, najčešće, nikada ne uspije, pogotovo ako je pisac dobar. On uvijek ostaje u nesigurnom prostoru pokušvaanja spajanja nespojivog. Tako je bilo i tako će i ostati: gdje god pisac živi, on negdje ostaje u mentalnom prostoru djetinjstva i rane mladosti, u mom je to slučaju između Sarajeva i Mostara, i donekle, Ljubljane. Beograd i Zagreb me nikada nisu uspjeli zavoljeti, ni ja se nešto nisam trudio oko te ljubavi, mada tamo žive neki ljudi koje beskrajno volim. To nema veze s gradom: volio bi ih i da su u Hadžićima, ili u Parizu. Isto kao što neke ne mogu da podnesem, pa makar dijelili isto mjesto rođenja ili pripadnost maglovitom identitetu nacije. Bolje se osjećam u miješanom društvu, jer čista je krv dobra samo za pseća takmičenja, kaže stara turska, sultanska poslovica. Sudbina velikih naroda i država je da daju velike misli, nama malima ostaje samo da ih pokušamo oponašati i načas biti poput njih. Da se “pokupimo i odemo”, ili da “se skupimo i ostanemo tamo gdje jesmo”. Što kaže Dežulović. Skupimo u smislu da se skvrčimo, jer naše je društvo u grču, nestabilno i malo je stvari koje doprinose saniranju njegovog stanja. 

S tim i takvim mislima sam, eto, plovio kroz sjećanja, a onda me je prekinulo pitanje mladog gospodina, porijeklom Bosanca, koji studira medijske studije, i koji je za potrebe fakultetskih vježbi uradio intervju sa učesnicima Foruma. Uvijek sam ponosan kad me mlađe kolege nešto pitaju, ali ovaj me je dečko “presjekao” pitanjem: “Šta mislite zašto se govorenje istine u današnjem vremenu smatra – hrabrošću.” Pokušao sam se izvući nekim općim mjestom, da kao da se nijedno vrijeme ne razlikuje u tom smislu, da je istina ona koja svima najmanje odgovara, da ne postoji samo jedna istina, svašta sam ja tu pokušao spetljati, ali mali me je bosanski Slovenac “našao”. I zato sam shvatio da čovjek mora govoriti istinu, jer nema drugog izlaza. Ako neće da ga proguta ovo gadno vrijeme. 

Kao što je, recimo, progutalo Zlatka Lagumdžiju. Nije ga bilo lako gledati kako kod Senada Hadžifejzovića na kraju intervjua pušta suzu, kad ga voditelj pita nešto o satu koji je kupio da pokloni svome sinu. Ničije suze ne treba potcjenjivati, ali to u studiju je bio čovjek koji je, u političkom smislu, imao nekoliko historijskih prilika, i sve ih je prokockao. Čovjek gurnut u stranu od vlasti, na sličan način kako je on izgurivao iz svoje Partije sve one koji bi se usudili reći ili uraditi nešto protiv njegove volje. Ljudska je priroda takva: brzo zaboravljamo nepravde koje nanese drugima, a one nanesene nama dugo pamtimo. Zar je moguće da je Lagumdžija tako zaboravio kako je u paleti od Bogića Bogićevića do Emira Suljagića, zanemarivao, potcjenjivao i udaljavao ljude. Zašto misli da bi se njemu trebalo dogoditi drukčije. I zašto, za ima boga, računa da su ljudi tako glupi da će baš svi povjerovati u to da on zaista misli ono što govori: da će sada provesti ono što nije kad je bio na vlasti. Zbog jedne je afere izručio socijaldemokratiju SDA-u, i ostavio ljevicu u poziciji rezervnog sastava nacional-kriminalaca. 

Meni šega što se zoveš Donald 

Da ljude, općenito, zamahnita vlast, dokaz je predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk koji dosad nije izgledao idiotski i smatrao se progresivnijim političarem u Evropskoj uniji, ali je njegova posljednja izjava – upravo takva. Pa kaže: “Smatram uspjehom to što sam uspio očuvati evropsku perspektivu za zemlje regije. (…).  Na Balkanu u svakom trenutku može da se desi nešto loše, i pravo je čudo da u BiH nije došlo do krvoprolića. “ Napravite anketu: 7 od 10 ljudi na ulici nema pojma ko je on, ali je on, eto, očuvao evropsku perspektivu. Krvoprolića nema ne zato što su Dodik ili Bakir pametni, nego zato što postoji ravnoteža straha. A, Evropa je u toj napetoj atmosferi više saučesnik, nego promatrač. Svako odugovlačenje radikalnih rezova u pravosuđu dovodi ovu zemlju bliže katastrofi o kojoj govori Tusk. U kojoj on, s predizbornim huškanjem (evropski izbori su u nedjelju) - neće biti nevin. 

Ali, može mu se. Baš kao što se Bernard Henry Levyju može da uzme salu Narodnog pozorišta i u njoj neukusno hvali Izetbegovića oca i sina, u zemlji u kojoj da se vratimo na početak teksta, dosta očeva nema mogućnosti da svojoj djeci kupe skupi Omega sat, koji bi ih pratio kroz život. Levy, direktni saučesnik u napadu na Libiju i ubistvu Gadafija bi morao imati malo više ukusa. Kad već nema ono što je potrebno da mu uspije predstava koju je francuska kritika uništila, nazvavši taj tekst “bespomoćnim.” Levy je tako ispao “lijevi”, a hvali desne. Jadno. 

To je, vjerovatno, istina koja ne odgovara njegovim obožavaocima: dakle, hvala za Sarajevo 1993., hvala i za rezolutan stav o Kusturici, i općenito o agresiji, ali kad dolazite u nečiju kuću koja samo što se ne sruši, filozofski je neukusno hvaliti domaćina. Do toga dolaze samo rijetki, i zato se istina danas cijeni kao hrabrost. 

Jer, ukus je karakter, a karakter sudbina.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.