Ahmed Burić

Ahmed Burić

Inat i dostojanstvo

05. 06. 2019. u 09:54:00

Shares:0

Vardar Šerif Mubarek Olsun, napisao je Tihomir Jančovski, jedan od najznačajnijih balkanskih autora u ovom trenutku, pjesnik i intelektualac visokog ranga, nakon (neočekivane) pobjede Rukometnog kluba Vardar u finalu Lige prvaka nad mađarskim Veszpremom.

Div poput Dainisa Kristopansa

Drugi put u zadnje tri godine makedonski je klub osvojio tu titulu u sportu koji važi za manje atraktivan od nogometa i košarke, ali ima jednu prednost u odnosu na te dvije igre: rukomet mogu igrati i mali i veliki, debeli i mršavi, i možete biti evropski prvak ako ste iz Latvije, i imate staturu diva poput Dainisa Kristopansa, desnog beka visokog 2. 16, koliko mjere NBA centri. Ili, ako ste na poziciji pored njega, srednjeg beka, kao Staš Skube, tačno 40 centimetara niži, i 50 kilograma lakši novomeščan.

Dakle, Slovenac za kojeg će ostati zapisano da je svoje prve golove na međunarodnoj sceni zabio još davne 2008. godine, za svoj matični klub Trimo iz Trebnja, u utakmici protiv Konjuha iz Živinica.

Da, dobro ste pročitali, jer rukomet je sport malih gradova, u njemu nema tolikih novaca kao u fudbalu ili u NBA, ali u njemu postoji nešto duboko ljudsko, prvinsko, nešto što čovjeku vraća vjeru u sport, a ljudima u ljudskost. Najbolji igrač predbajramskog Final Foura u Kolnu, bio je hrvatski reprezentativac Igor Karačić, rođenjem Mostarac, mlađi brat reprezentativca BiH Ivana, i čovjek koji je nakon pobjede rekao: «Odlazim, jer moram. Moje pitanje je riješeno kad je klub dao signal da više neće postojati. U tom trenutku mi je dao zeleno svjetlo jer su svi mislili da će se ugasiti, tako da sam u tom trenutku morao naći pravo rješenje za sebe. Nadam se da će Vardar opstati i naći pravo rješenje.»

Samo na Balkanu možete istovremeno biti evropski prvak i brinuti hoćete li preživjeti do sutra. Klub koji je finansirao ruski multimilioner Edvard Samsonenko je, na početku ove kalendarske godine, jednostavno skinut s budžeta, i svim igračima je raskinut ugovor. Plaće im, baš kao u priči o nekoj bosanskoj propaloj firmi nisu isplaćene 9 mjeseci, i bilo je upitno hoće li uopće otići u Koln.

U polufinalu, jednoj od najvećih utakmica u historiji ovoga sporta, u poluvremenu su gubili 9 - 16, i niko na svijetu ne bi ni pomislio da na kraju mogu dobiti najveće - naravno, Barcelonu - rezultatom 29 – 27. Nakon te utakmice, finale Lige prvaka u fudbalu između Liverpoola i Tottenhama izgledalo mi je kao nekakva preskupa zaslađena vodica, u kojoj se čovjek treba diviti nekakvim tipovima koji zarađuju desetine miliona eura, a igraju dosadne utakmice na granici podnošljivosti: baš takvo je bilo finale u Madridu između Redsa i Spursa. Praktično, uništeno penalom koji je u prvoj minuti svirnuo zadatku očigledno nedorasli sudija Damir Skomina.

U iščekivanju magije Salaha, Manea, Lucasa Moure i Delle Alija, dobili smo power point demonstraciju lige medijskih prvaka, utakmicu s koje se nećemo sjećati niti jednog poteza. I osmijeh Jurgena Kloppa, koji je taj trofej, na kraju, zaslužio.

Živimo, dakle, u svijetu u kojem se na čelu najmoćnije zemlje poput pijevca Sofronija iz crtanih filmova šepuri čovjek koji se u međunarodnoj ekonomiji ponaša kao nasilni šef lokalne pijace, a supruge tretira kao animir dame u pripadajućim objektima. Nema onda druge nego se pomiriti da su i Igre prijestolja u tome carstvu upravo takve. Pred očima nam se odvija kult sponzora, osrednjeg piva i ruskih plinovoda, koji je cijene karata i smještaja za finale Lige prvaka za posljednjih deset godina povisio tri puta. Nudeći zauzvrat tananu priču o tome kako smo svi isti, pri čemu je najveće dostignuće to da će pet ili šest istih klubova na kraju odlučiti o tome ko će biti prvak Starog kontinenta.

Sport, iako se često pogrešno koristi u svrhu isticanja neke nacije, posjeduje nešto univerzalno, nadnacionalno i anti-rasističko. Jeste li, recimo, ikada pomislili da je Ronaldinho, vjerovatno i najveći umjetnik nogometa poslije Maradone i Pelea – crnac!? Ja - ne, a kad se i prisjetim te činjenice onda mi je «Sinan» iz Porto Alegrea - još simpatičniji. Muka je i objašnjavati da je teror ideologije ljudskih prava okrenut protiv čovjeka, baš kao što je smiješno misliti da je, recimo, Mesut Ozil bolji igrač nego što je to bio, recimo, Pierre Littbarski. No, o tome se naglas ne smije govoriti, jer postoje stvari koje se ne smiju propitivati.

No, kako su društvene akcije, uglavnom, direktan odraz onoga što se u društvima događa, možda je zanimljivo spomenuti da je pomenuti tajkun Samsonenko digao ruke od Vardara nekako uporedo s činjenicom da se u Makedoniji promijenila vlast, i da je ta zemlja, u svoje ime morala dodati stranu svijeta, i nazvati se «Severnom», kako bi nastavila dalje put prema evropskim i NATO integracijama. Da se razumijemo, pa neka poput pivota Vardara Stojančeta Stoilova budem optužen za nacionalizam, valja razumjeti političke kompromise, ali ta zemlja će za mene uvijek biti ono što jeste i u mom privatnom imaginariju njezino «pravo» ime je - Makedonija. Kao što će ljudi, bez obzira na to čijim parama bude finansiran taj klub, i bude li uopće nastavio postojati, zapamtiti samo jedno ime prvaka Evrope u rukometu za sezonu 2018/2019. Taj klub se, jednostavno, zove Vardar. I dugo se ništa poštenije, ljudskije i čistije nije dogodilo ni regiji, ni evropskom sportu.

 A da slučajno ne pomislite da su vašega hroničara obuzele emocije, pa se neumjereno udvara nekadašnjoj braći i sestrama iz iste države, razmislite malo i o ovome: rukomet je sport u kojem je propalo najviše prvaka, i Vardar tu neće biti izuzetak. Gdje su danas Dukla iz Praga, Teka iz Santandera, Metaloplastila iz Šapca ili Portland San Antonio? Nema ih nigdje, što je sudbina koja prijeti i Vardaru, zato, što je arhitektura tog sporta postavljena klijentelistički. Sjedište EHF-a je u Beču, a oko medijskih i marketinških prava se pita isključivo njihova privatna filijala «inventivno» nazvana – EHF marketing. Tako ekskluzivna prava prijenosa dobijaju privatne agencije, koje se odužuju odgovarajućim provizijama. Agencije ta prava prosljeđuju sportskim kablovskim televizijama što na dugi rok snižava vrijednost sponzorskih prava klubova zbog malog dosega tih televizija. Zbog toga EHF godinama ne može prodati sponzorska prava koja je zadržao, pa tako nema para za klubove, kojima jedino ostaje da ili da ih kupi kakav oligarh – kao u PSG-u član glavne katarske porodice ili  Samsonenko u Vardaru – koji će isplatiti između 4 I 8 miliona eura koliko košta kvalitetan klub.

Pohvale komentatorima

I onda smo opet na početku: čast komentatorima Arena Sporta koji su fanatično, sa znanjem i emocijama prenosili utakmice iz Kolna, ali skromno, gledalačko mišljenje ide prema tome da takve stvari, pogotovo tamo gdje je rukomet, kao što je to slučaj s Balkanom popularan, trebaju biti stvar javnog servisa. 

Sve ostalo nas opet vodi u onu staru priču: prema pitanju svih pitanja. A ono je kako zajedničko postaje moje? 

Igrači RK Vardar su nam pokazali kako se treba ponašati neko kome su oduzeli materijalno. Tako da se pokažu dostojanstvo i inat.

I da se postane prvak Evrope.