Ahmed Burić

Ahmed Burić

In memoriam Slobodan Matić: Sve i ništa o Bobu

31. 10. 2018. u 14:48:00

Shares:2663

Svaki čovjek ima svoje adete, ali jedan od zajedničkih sarajevskih je da se pogledaju smrtovnice. Nije tako drugdje: doduše, u Podgorici i Beogradu jeste, ali novine u Ljubljani, Zagrebu ili Parizu ne objavljuju desetine stranica s čituljama.

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Ta nam je kultura smrti tako prirođena, da više ne znamo ni kako bi živjeli bez nje. A ova klima, južine, novog proljeća, kao da donosi i onaj loši, smrtni dio vremenskih prilika. Najviše ljudi, statistički, umire na prijelazu iz zime u proljeće. A ova jesen nikako da dođe, pustila se zavarati miholjskim ljetom, i još nudi blagodet sjedenja napolju. To u Sarajevu, za 1. novembra, naprosto nije bila praksa.

Moglo bi biti da fenomen sarajevskih kafića svoju popularnost djelomično duguje klimi. Za oštrih zima i kišnih jeseni valjalo je naći način da ljudi nekoliko sati dnevno provedu u kafani, a da se ne moraju birvaktilski opijati uz rakiju i mezu, nego da se ritual ispijanja kafe približi novoj generaciji. Okus italijanskog espressa u osamdesetim godinama uvukao se u sarajevski zrak, i uz miris roštilja ostao dominatan, sve do nedavno kad ga je potjerala nargila. Sarajevo mirisa poseban je svijet.            

Kako se grad, pritisnut iznutra i izvana,  sveo na jednu glavnu i dvije sporedne ulice, tako je i mjesta za smrtovnice sve manje. Jedna od glavnih tačaka gdje se doznaje koga više nema među sugrađanima je stub preko puta Narodne banke, ispred zgrade koja može promijeniti još ko zna koliko vlasnika, ali će za našu generaciju uvijek ostati zgrada ‘Feroelektra’.

Kad je prije nekoliko dana osvanuo plavi uokviren list papira na kojem je pisalo Slobodan (Milorada) Matić, pomislio sam na onog strašnog medvjeda, prepariranog, kojeg sam prvi put vidio na putu za muzičku školu, negdje 1974. ili 1975., gdje je bila radnja za prepariranje životinja.

Da, znam da nije politički korektno spominjati da je umjesto današnje mode da živite sa zmijom, gušterom ili akrapom,  nekada bilo moderno donositi životinje iz lova i konzervirati ih, praparirati, kako se to tada govorilo, i držati ih kao trofeje negdje u kući ili vikendici.

Mislim da je taj medvjed iz Bobove radnje – a njega su, valjda, svi zvali Bob – i sada “živ”, i da “dočekuje” goste u Restoranu Lovac. Njuška mu je idealna da na nju ostavite čašu, to sam jednom probao kad sam u tom restoranu izašao telefonirati. Tada sam se, konačno, prestao plašiti tog mrtvog medvjeda, a strah od njega je, eto, trajao tridesetak godina.

Mene je, dakle, vazda bio strah tih medvjeda i lisica, a prema onima koji se nisu bojali, Bob je bio i predusretljiv i objasnio bi im tajne zanata: šta se sve koristi, kakve emulzije i kiseline, šta uradi da dlaka i oči ostanu sjajne. Sve rjeđe, ali i danas neko tu i tamo ‘prospe’ neko zrnce znanja koje je kao dijete pokupio od Boba, i blago zadivi društvo, ali sve su to tempi passati. A prošlost je čudna stvar, bez nje se ne može, i nju čovjek kao srce nosi sa sobom sve do kraja života. Ali s njom valja biti i oprezan, jer prodavanje bolje prošlosti nosi dozu konformizma i problematičnu političku poziciju. Ali, o tome, nekad drugi put.

Danas, nažalost, samo o Bobu, Slobodanu, koji je, shvativši da prepariranje neće vječno živjeti, na tom mjestu u ulici Stake Skenderove, a danas Kaptol, otvorio lokal koji je nazvao Fast Food. Još jedna novina s mirisom bili su hamburgeri i hot – dogovi, ti prvi globalni zalogaji. Poput nekakve uvertire u fragmentiranost svijeta, osim ekspres restorana i socijalističkih menzi, počela su nicati mjesta koja su nudila brze i nezdrave, ali ukusne obroke.

No, obično bude tako da oni s najjeftinijom cijenom proizvodnje i objekta najviše profitiraju iz takvih trendova, pa je Fast Food sredinom osamdesetih donio još jednu novinu: bilijarski stol, još jednu igru koja će zapaliti Sarajevo, a onda se opet negdje izgubiti. Ili se preseliti na neko drugo mjesto. Taj Fast Food je bio pravo sarajevsko mjesto: mogli ste pojesti hamburger, odigrati partiju bilijara, ćakulati sa gazdom i rajom, i osjećati se, pritom, kao da ne gubite vrijeme, nego da, zaoprave, učestvujete u socijalnom životu grada. To je bila isključivo Bobova zasluga.

U raji se nadimak brzo zaradi, a mi mlađi lauferi odmah smo ga, mislim, nakon legendarnog filma Fitzcarraldo, prozvali Klaus Kinski. Mršave figure, malo ispijenog lica i svijetle kose, izgledao je kao pomalo komičan vitez koji najavljuje apokalipsu. Baš kao Kinski. Negdje 1991. u samo predvečerje rata, pojavio se film What about Bob? , u kojem je tada još mladi Bill Murray igrao pacijenta, a veliki Richard Dreyfuss uspješnog psihijatra kojeg pacijent apsolutno izbaci iz životnih tračnica. Smijali smo se tome i zamišljali kako bi i naš Bob, čovjek kojeg smo svi poznavali, ali ne znam nikoga ko je stvano bio blizak s njim, mogao ‘izdriblati’ i najvećeg psihijatra, i samoga Freuda, možda ne samo Ziju Ćatovića.

Jer, Bob je imao priču za sve, i nikakav mu problem  nije bio otići u srednju školu, u crnom mantilu, i predstaviti se kao inspektor iz SUP-a, pa nekome od raje popraviti ocjenu, “jer je mali malo popustio, otkad radi za nas. “ Tada je strah od milicije bio nešto skoro apsolutno, a Bob je, naprosto, znao psihologiju.

Legendarna priča o tome kako je negdje u Istri odglumio hodžu u procesu ‘iscjeljivanja’ neke mušterije koja je vjerovala u vradžbine, jedna je od najboljih sarajevskih provala svih vremena, a Bob je ne mijenjajući izraz lica, išao kroz život. I bio jedan od gradskih simbola, kojeg ste morali znati ako živite u Sarajevu.

Poslije rata, kad se vratio iz izbjeglištva, pokrenuo je Zlatnu ribicu. To je bila kruna njegove karijere, jedan od, praktično, dva preživjela kafića u Sarajevu, mjesto u kojem ste se osjećali prijatno, puno starinskih priča i detalja, mjesto u kojem su se sabirali prošlost i sadašnjost, i mjesto koje su ljudi koji bi došli u Sarajevo prepoznavali kao tačku u kojoj će doživjeti nešto od duha tog grada o kojem su toliko slušali.

Svijećnjaci, stari telefon, stari portabl televizor, novčići s likom Theodora Herzla, ‘raspar’ šoljice i stari srebrni čajnici, ribica Dora i kriška krastavca u čaši obične vode, poslužen od livrejisanog osoblja s osmijehom, sav taj naizgledni nesklad i kič, u Bobovom svijetu je funkcionirao savršeno. Jer je on sam bio takav. Odlaskom takvih ljudi nepovratno se topi supstanca grada, koji uzmiče i mienja oblik, i koji, eto, žele ‘oteti’ prošloj vlasti. Koja ga je kasabizirala, dotle da ga je danas nemoguće prepoznati.

Bob i njegova Ribica bili su znakovi otpora provincijalizaciji.

Sarajevsko groblje Bare je od utorka bogatije za još jednu humku čovjeka čiji je duh nepovratno ugrađen u sveukupni duh Sarajeva, tu maglovitu supstancu za koju je iz ove perspektive teško povjerovati da je ikada i postojala. A postojala je zahvaljujući ljudima poput Boba.

Laka mu bila zemlja. Sarajevska. 

Unutrašnjost cafea Zlatna ribica - undefined

Foto: Facebook Emre Kırşallıoba: Unutrašnjost cafea Zlatna ribica