Ahmed Burić

Ahmed Burić

In memoriam: Šaban Šaulić (1951. – 2019.)

18. 02. 2019. u 16:50:00

Shares:0

Kapetan Balkana

Avion nije ni sletio, a poruke od dvoje vrlo bliskih ljudi su odmah doletjele u telefon. “Šaban Šaulić poginuo u teškoj saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj.” Je.em ti. Nije moguće. On je trebao pjevati kad dođu posjetioci iz druge galaksije. Jer, on je taj. Glas sudbine. Ali, valjda, i njezino ispunjenje. Uh, živote. Stvarno, izgledalo je kao da će on jedini izaći iz tog gadnog vremena kao pobjednik. Pedeset godina na sceni, stotine hitova, amblematski glas jednog prostora u kojem nije bilo previše vremena za sreću. Niko na svijetu nije bio taj žanr koliko je bio on, i nijedan žanr nije bio za nekoga toliko kao što je to bilo za njega. “To” se zvalo novokomponovana narodna muzika, a “on” se do 17. februara, i kasnije za vječnost zove - Šaban Šaulić.

Kao što, vjerovatno, niko nikada neće napisati precizniju definiciju novokomponovane muzike od Kim Burton, legendarne muzikologinje i glazbenice : “Novokomponovana je transformirala pjesme sa sela i malih mjesta u muziku koja je dala odgovore na životne potrebe nove, gradske radničke klase. – pogotovo onih koji su migrirali sa sela – i osigurala jaku muzičku industriju. U dosta primjera je uporediva sa country & western muzikom u Sjedinjenim Američkim Državama. Oba žanra su bazirana na tradicionalnim insrumentima, prvi baštini harmoniku i klarinet, a drugi gitaru i violinu, oba su bazirana na izvođenju deriviranom iz narodne zaostavštine; oba žanra imaju tekstove koji govore o ljubavi i izdaji; i na kraju, većina pjesama iz oba žanra su plitki, i rađeni po narudžbi. Ali, baš kao i kod country and westerna postoje pravi dragulji koji čekaju da budu pronađeni, a i među prolaznim pjesmama postoje prava remek – djela u minijaturi.” Baš tako. Novokomponovana je muzika morala “deverati” sa novim temama – kojih se izvorna ‘stidjela’ ili nije mogla na kraj s njima – i za to su joj bili potrebni novi putevi. Postoji konsenzus da je “osnivačka” pjesma toga žanra “Od izvora dva putića”, koju je otpjevala Lepa Lukić. No, treći put, sigurna staza do miliona srca koja su tražila utjehu u pjesmama, jedini vid psihoterapije u (ne)kulturama gdje se ljubavna patnja smatra slabošću, a razvod – sramotom. U svijetu gdje je nesretna ljubav – hendikep, kralj je bio - on. Šaban. Osmi mjesec arapske lunarne godine, koji dolazi prije ramazana, stigao je u glasu koji je bio skoro idealan za sevdah.

Trileri i utjeha

Ustvari, bio je malo i previše čist, jer se prema načinu pjevanja najbolji sevdalijski glasovi dijele na one koji imaju nešto nazalno, donekle skriveno, primordijalno (Zaim Imamović, Muhamed Mešanović - Hamić, Himzo Polovina) i one koji pjevaju punim glasom (Bora Janjić, Safet Isović). U tom smislu, Šaban Šaulić je bio skoro apsolutno bio određen za sevdah, ali zlatno doba sevdaha je u vrijeme njegovog izlaska na scenu već polako zalazilo.

On je krenuo drugom, naizgled sigurnijom cestom, drugim žanrom, koji je pjevao o tome kako se s namjeroma dolazi u veliki grad ili kako su bili lepi dani mog djetinjstva. Ako vas, pak, nervira, toliki broj oproštaja od njega, nikada nemojte zaboraviti dvije stvari. Popularna muzika vrlo rijetko pjeva o egzistencijalnim i socijalno važnim stvarima. Šaban je bio i ostao utjeha onima koji nisu znali za bolje. A naš je svijet, uglavnom, takav, zar ne!? I uz to je imao najmanje dva talenta. Da izabere pjesmu koja bez objašnjavanja odmah direktno ‘udara’ u damar slušaoca (koji često može biti i ‘protivnik’) i da u svakoj od tih pjesama upotrijebi odgovarajući ukras. Šaban je bio kralj trilera i njihovog ispjevavanja. Te metafizičke čestice unutarnjeg mraka a vanjskog derta donešene u teretu osmanskih osvajanja ovih prostora su apsolutno najdraža “roba” u muzičkoj potražnji Balkana. Što se, na kraju pjesme, kao sa litice, s veće visine stropoštate u njezin osnovni tonalitet – to ste veći. Ni više ni manje. A Šaban Šaulić je u tome bio na najvišem vrhu. Iako je za onoga što ovo piše Balkanski King bio onaj crni, Bajramović, Šaban je bio - bijeli.

I radio je to tako kao da je te svjetlucajuće drage kamenčiće skidao direktno s oblaka. Voljeli ili ne voljeli taj žanr, bili ljuti na njega ili se “palili” na “narcis beli i uvelo cveće”, smatrali da je poziv da se dođe i ostari zajedno čista budalaština nedosanjanih mladalačkih alkoholnih zora ili iskreno poručivali majci da nema ništa od njenog veselja, ako vas je ikada dotakla muzika s ovih prostora, morali ste znati da je tamo između Šapca i Loznice, u skromnoj porodici Huse i Ilduze Šaulić, rođene Demirović, stasao pjevač koji jeste bio najpopularniji predstavnik svoga žanra, koji je u najvećoj mjeri i bio taj žanr, ali je bio i nešto puno više. Bio je onaj nulti prototip u kojeg su se ugledali baš svi koji su krenuli za tom vrstom muzičkog izraza: među istinskim poznavaocima kvalitet nekog pjevača se ocjenjivao tako da se, recimo, pjevanje Ljube, Jašara ili Šerifa (molim da oni koji u ovom trenutku traže prezime, dostojanstveno napuste čitanje ovoga teksta) mjeri – “koliko mu trileri liče na Šabanove!”

Sudbina i DNK

Bilo bi, nekako, stereotipno reći da u trenutku njegova odlaska nema riječi kojima bi se barem ublažio bol, ali u onome čime se on bavio, nije bilo boljeg. I da njegovim odlaskom, u ovom vremenu Armagedona, simbolički nestaje cijeli jedan svijet: koji je od drvenih stolova, kariranih stolnjaka, krajputaških kafana, i loše rakije, prošao kroz razne mijene, promijenio i instrumentarij (Šaban je i uz sintisajzer bio kralj, baš kao i uz veliki orkestar), i završio u velikim koncertnim dvoranama. No, primarno mjesto njegovog nastanka, kafana, moglo se promijeniti u smislu da su u svjetla, bina, enterijeri i mobilijarij postali drukčiji, ali je suština ljubavne patnje o kojoj se u njima pjeva, ostala ista. Baš kao što mjesto boravka ne mijenja nečiju sudbinu, tako je glas Šabana Šaulića bio naša sudbina, a nesreća u kojoj je nastradao u Njemačkoj, neka vrsta njezinog kobnog ispunjenja. Jer, i tamo negdje u dijaspori, gdje je baza publike kojoj su u DNK trajno nastanjeni bol i žal, uvijek postoji neko koga bi, barem, nakratko izliječila Šabanova pjesma.

U jednoj od takvih zora, otišao je, kao i neki važni pjevači prije njega i najveći od njih. Šaban Šaulić. Neka mu je laka zemlja, i veliki rahmet, kako bi se kod nas ovdje reklo. Ta granica na kojoj smo svi skupa imali (ne)sreću da se rodimo, te rijeke oko kojih religije dijele ljude, a pjesma ih spaja, vjerovatno neće imati talentovanijeg i iskrenijeg nosioca poruke. Pjevača za kojeg smo mislili da je pobijedio. Koji je na kraju izgledao kao kapetan svemirskog broda, a skončao na cesti, kao i mnogi prije njega.

Zbogom, Šabane. Imao si tu sreću da te niko nikada neće moći zamijeniti s bilo kim drugim. Poput strip junaka koji bi se, recimo, zvao Kapetan Balkana. Sa svim teretom i nešto sreće koje ta “titula” nosi. Milioni životnih epizoda (meni uvijek pada na pamet ona filmska iz Baletićevog “Sok od šljiva”, kad se susrećeš s Mikijem Manojlovićem na benzinskoj pumpi), stotine pjesama, hiljade nastupa. Jedan život koji je, zapravo, bio pjesma. S tužnim završetkom, jer kod nas sretni i nisu baš tako česti. Baš kao u njegovim pjesmama.