Ahmed Burić

Ahmed Burić

Odlazak plemenitog saplemenika: Ivica Pinjuh Bimbo (1957. – 2019.)

08. 11. 2019. u 10:56:00

Shares:0

Njegov je život bio san.

Takav neki vakat, pa Sarajevu ne fali loših vijesti, ni kad je lijepo vrijeme. A i takva neka epoha, pa čovjek osjeti da će ga neka od njih stići. Miholjsko je ljeto ove godine duže i toplije nego dosad, i čovjeku se ponekad učini da je ovo neki drugi grad. Prekriven lišćem kao Lisabon, ili skriven i od neke svoje unutarnje tuge kao Skopje, kojem ponekad, omekšan, tepaš da je Sarajevo bez rata.

A i ko zna kako bi bez tog prokletog rata naši životi izgledali. Život Ivice Pinjuha – Bimbe (1957. – 2019.), o čijoj nas je smrti vijest prenerazila, iako smo je očekivali, bi, zacijelo, bio bliži njegovim fantazijama, ali ko smo mi da govorimo o tome? I prkosimo nevolji fantazijama. Borio se s opakom i neizlječivom bolešću, i svaki dan ga je bilo sve manje, on koga je bilo svugdje, i koji je bio neuhvatljiv, u svojim pričama i snovima. Ustvari, on je uvijek bio drugdje, a bio je „negdje tu“. Tu negdje, na predstavi, u kinu, u kafani, gdje bi u sitne sate, kad u većini ljudi proradi „džigeraški“ dert, uljudno zatražio da se odsvira „nešto atonalno od Schoenberga ili Stockhausena.“ Ili oponašanjem jazz-trube svu pažnju u prostoriji hladno prenese na sebe.    

Bio je čovjek različitih talenata. I skoro nepogrešivim osjetilima i samo njemu svojstvenim smislom za humor znao detektirati neke pojave kao niko drugi. Zato se niste mogli naljutiti kad bi dometnuo da su vam tekstovi u novinama „ono čime se veže slamarica“, da je predstava koju upravo gledate „Ifigenija na apaurinima“, a kolumna uvažene koleginice - „dnevnik bijesne domaćice.“ Takve su „provale“, obično ljute i sarajevski maliciozne, i smiješne, uglavnom, dok ih slušamo kad se radi o nekome drugom. No, kad bi vam Bimbić to sasuo u oči – a to mu nije bilo ni strano, ni daleko, niti je to činio rijetko, ako je u vama imalo pameti i svojskosti – niste se mogli ne zamisliti. Ko zna čitati tu vrstu zafrkancije, zna da u tim riječima nije bilo zla.

Sarajevo, onakvo kakvo jeste, naizgled vedro, ali uvijek s dozom nepravične dvoličnosti, Bimbu je i prihvatalo i odbijalo. No, da je on bio jedan od zaštitinih znakova ulica toga grada, o tome nema nikakve sumnje. On se je, pak, duboko ugradio u DNK toga grada na više načina: poezijom, tekstovima u filmskom časopisu „Sineast“, zvanjem predavača na Filozofskom fakultetu, autorstvom knjige „Narativna eksplozija od ideje do djela“ (izdavač: Buybook, Sarajevo)…

No, ono po čemu je bio zaista bravurozan, i za što bi mu neka velika kultura neoptrećena kompleksima historijskih romana i nobelovih nagrada priznala bez ostatka bili su njegovi rezultati u oblasti usmene književnosti u kojima je dostizao apsolutne vrhunce. Priče koje bi počinjale „sjedimo drugi čovjek CIA-e za Evropu i ja u restoranu u Eiffelovom tornju“ ili „iznervir'o se ja zbog PLO-a, pa otmem Air Franceov avion“, postali su prave urbane legende, a on ih je pričao s takvom uvjerljivošću da sugovornik nikada nije bio siguran da li ga Ivica „loži“ ili je u svom poetskom zanosu već bio prešao onu crtu koja ne mari za realnost, i duboko je zaboravlja. A nije bilo ni važno. Pričao ih je s takvim nadahnućem da je trebalo vjerovati u njih, iako, naravno, nisu bile istinite.

Neki od njegovih tekstova za sarajevske bendove i pjevač(ic)e na početku osamdesetih bili su, naprosto, sjajni. Malo je onih koji znaju da je upravo Ivica Pinjuh napisao „Figure voštane“ na prvom albumu Valentina, ili ponajbolje songove s potcijenjenog, a vrlo dobrog synth-pop albuma Amile Sulejmanović „Kakav divan dan.“ Samo se Bimbi moglo dogoditi da ima pjesmu na albumu megazvijezde Zdravka Čolića „Malo pojačaj radio“ (Adam i Eva) i da dotad, praktično, anonimna  grupa Bambinosi snimi pjesmu „Šminkerice“ koja će postati ultimativni radio hit. Pod njegovu kapu da je moglo stati sve, od rada na vlastitim kratkim filmovima do toga da bude junak dokumentarca „Biti Bimbo“, rediteljice Martyne Miller, u kojem je, kao i uvijek, igrao samog sebe. Zapravo, nije igrao, nego je bio on. I živio svoj san.

Nevjerovatnog dijapazona, netipičan za svijet, a tako prirodan za Sarajevo, on je taj san odživio. Bio je i svjedok i akter, i subjekt i objekt, i posmatrač i pokretač. Bio je tako svoj. I tako naš. Laka mu bila zemlja. Sarajevska. Slaba utjeha da te duboke, inteligentne i blage oči neće pogledati više nikoga od nas čini ovo ionako teško miholjsko ljeto čini još težim.

Zbogom Bimbić, plemeniti saplemeniče.

 

Ivica Pinjuh je diplomirao teatrologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirao je filmologiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Diplomu doktora nauka stekao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2015. Radio je na TV SA u periodu 1979 – 1983, , a za FTV je snimao autorske dokumentarce o bijenalima savremene umjetnosti širom svijeta. Od 1992. do 2013. radio je kao viši asistent na Katedri za komparativnu književnost.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.