Ahmed Burić

Ahmed Burić

Gdje je nestao Evropski Jerusalim?

26. 07. 2018. u 08:57:00

Shares:0

Pet dana sam na odmoru, toliko me moglo zapasti, i mogu vam reći da mi vijesti iz domovine uopće ne fale. Šta mogu čuti? Neku bolesnicu, srpsku radikalku, koja pita ko će sahraniti Hatidžu, drugu bolesnicu koja pita hoće li Federalna televizija prenositi doček Marka Perkovića Thompsona u Livnu, upriličen kao zahvalu navijačima iz Herceg- Bosne koji sun a proteklom Mundijalu, tako srčano podržali reprezentaciju Hrvatske. Ako nam se već htjelo zahvaliti, mogli su, brate pred Vječnu vatru dovesti Ninu Badrić, pa da svi skupa proslavimo. Ovako, samo oni s kockicama, i oni u crno obučeni. Mislim, ja bih sa svojim imidžom “man in black” prošao, nego pitam za drugaricu.

Dobro, bez sve šale, fašizam se opet povampirio, ali tako bude kad krene val populizma. Kod nas se, opet, stalno valjaju iste teme. Do zla boga je sve to skupa besmisleno i neproduktivno: natpis u haustorima u Tuzli i Sarajevu Juden, ne bi bio vrijedan spomena da ne generira jednu vrstu klime koja se u našem društvu stalno podgrijava. Osnovne premise toga mudrovanja su, kao, solidarnost s Palestinom, i identifikacija svih Jevreja s Izraelom. U to još malo dosolite one teorije zavjere koju vole pričati balkanski idioti a, a to je da “Jevreji imaju banke i medije, te da vladaju čitavim svijetom i da je sve ovo, zapravo, njihova ujdurma” i dobićete savršen model bošnjačkog opserviranja svijeta koji podrazumijeva da sus vi Jevreji koji se vrate u Sarajevo potencijalni agenti MOSAD-a. To što se iza toga krije strah od restitucije – u kojoj bi, ako bi se ona provela prema minimumu zakona o vlasništvu prije Drugog svjetskog rata - mnogi stanovnici centra grada bili bi prinuđeni da se vrate u okolne brdske općine iz kojih su došli. U tom su smislu Jevreji nepoželjni, pa ih treba označiti, najbolje njemačkim imenom Juden, da se zna. Kad dođe vrijeme za ono “raus” (napolje), onda lijepo da se u miru nastavi zauzimati, ono što se otuđilo u dva posljednja rata. Pa da nam više niko ne smeta, pogledajte kako je milina živjeti u svojoj vjeri na svojoj zemlji, u kojoj broj pacijenata u psihijatrijskim ustanovama raste iz dana u dan, a naše se liječničke perjanice imaju podičiti time da su uredile parkove ispred “ludara.” Milina jedna, šta da vam kažem.

Dame i gospodo, stvari ovako stoje: vjerovatno nijedan narod na svijetu nije zadužio povijest civilizacije kao Jevreji. Najstarija monoteistička religija iz koje su izrasle sve druge briljantna je i karastrofička povijest jedne zajednice koja je davala sve: od sirotinje do svetaca i mudraca. Kako je većina vazda sirotinja tako su njihovi filozofi i umjetnici od Spinoze do Chagalla, do Marxa i Menuhina svijetom pronosili slavu svoga i onih naroda s kojima su živjeli.

Tamo gdje su ostajali, gdje bi im bilo dozvoljeno u zaustavljanju u bijegu od progona, obično bi ostavljali značajne, besmrtne stvari. Tako je bilo i u Sarajevu, gdje su imali veliku zajednicu – 1933. Godine u kojoj je na vlast u Njemačkoj došao Hitler, skoro svaki peti stanovnik Sarajeva bio Jevrej. To baš i ne služi na čast gradu koji se voli pohvaliti da u fundusu svoga Zemaljskog muzeja čuva magičnu knjigu, popularnu Haggadu, oslikani kodeks, priču koja, između ostalog svjedoči o historiji egzodusa. Kad jedan narod odnekud nestane to znači da je taj prstor nepovratno izgubio sve ono po čemu je bio prepoznavan i jedinstven.

Kada jednom ne bude nekoga ko će se sjećati sarajevskih Jevreja i priče o njima, vjerujte da neće biti ni Sarajeva, barem onakvog kakvog smog a poznavali i voljeli ga nazivati gradom četiri religije, evropskim Jerusalimom, multi – kulti i tako bliže i tako dalje.

Aha, da ne zaboravim, stvari nadalje, još i ovako stoje. Ako Sarajevo prsitane na to da nacionalizmom odgovara na ono što su mu radili prvenstveno srpski, a kao reakciju i hrvatski šovinizmi - biće kasaba. Kao u vrijeme nestanka Otomanske imperije. Danas, kad se prekraja karta svijeta valja se sjetiti da su u ovom gradu postojali ljudi koji su čuvali svoje susjede, i spasili ih od odvođenja u koncentracione logore. Osobno, ponosan sam što u svom porodičnom stablu imam one koji su učestvovali u skrivanju Jevreja: to je nešto što Sarajevu niko ne može oduzeti.

U ovakvim prilikama je puno stvari koje bi se mogle reći, ali treba se čuvati prevelikih riječi. Idioti sa sprejem u rukama mogu biti izolovani slučajevi, ali takve su stvari obično product indoktrinacije i društvene klime koja u ovom sučaju eto, mrzi Jevreje. Možda je druga stvar što su oni koji emituju tu indoktrinaciju to pokupili po internetskim bespućima ISIL-a, pa bi da svoj dosadni život dinamiziraju tako što će postati heroji sa sprejem. Za to vrijeme Sarajevo postaje sve nevažnije i mračnije, a priču o Evropskom Jerusalimu nemoguće je više bilo kome prodati.