Ahmed Burić

Ahmed Burić

Gadost i nada svijeta

17. 04. 2019. u 11:52:00

Shares:1445

«Na vrhu najviše galerije, višem od središnje rozete, pojavio se veliki plamen koji se uzdizao između dva tornja s vihorom iskri.»  

Ovo je citat iz romana Victora Hugoa (1802. – 1885.) Zvonar bogorodične crkve, jedne od najpopularnijih knjiga u historiji literature. Knjiga je objavljena 1831. godine, dok je pisac bio mlad i, zapravo, je spasila katedralu staru više od 850 godina. U to vrijeme crkva je bila zapuštena i opljačkana, njezine su se prostorije koristile kao magacini hrane, svećenici su bili protjerani, a oko crkve je nastalo divlje naselje, u kojem je carovala – deponija smeća.

Kad je knjiga koja hvali besprijekornu arhitekturu crkve ugledala svjetlo dana, postala je apsolutni hit u Francuskoj, i odmah je prevedena na velik broj stranih jezika. A kad su prvi turisti počeli dolaziti u Pariz, bili su neprijatno iznenađeni stanjem u kojem se nalazi njihov omiljeni književni toponim. Nakon toga su Parižani potpisali peticiju i predali je gradskoj upravi. Obnavljanje crkve je trajalo dvadeset i pet godina, i ona je, do prekjučerašnjeg požara postala građevina s najviše posjeta na svijetu, ispred Bazilike Sv. Petra u Rimu.

Životna priča i okolnosti su htjeli da onaj što ovo piše barem stotinjak puta u životu prođe pored Crkve Naše Gospe. I nikada ne uđe u nju: moj problem je, naprosto, dio traume da nevoljko, u zadnje vrijeme skoro nikako, ne ulazim u vjerske objekte. Smatram da su moj život i životi moji bližnjih trajno ugroženi i oštećeni zbog religije, odnosno zbog onoga što se čini u njezino ime, i, naprosto, ne želim participirati ni u kojem obliku veličanja te discipline. Pa ni kad je u pitanju Nešto više od same crkve, što Notre Dame jeste.

Njezina je pozicija skoro idealna, ona je apsolutan orijentir kad se čovjek nađe između Pantheona, gdje je, recimo, sahranjen Victor Hugo, ili kad treba sjesti na metro koji vas zapadno vodi prema muzejima Louvreu ili Orsayu, a prema istoku, opet na groblje - Pere Lachaise gdje se možete pokloniti Jimu Morrisonu ili La Fontaineu, još jednom velikom francuskom piscu čije su basne dio svjetskog kulturnog nasljeđa.

Baš kao što je to i crkva Notre Dame. Slagao bih kad bih rekao da mi je citat o požaru iz romana pao na pamet kad sa pogledao prve vijesti na kojima je, zbog nepažnje tokom rekonstrukcije, poput slomljenog drveta, gorjela kupola. Kroz glavu mi je prolazila pjesma Gori poezija slovenačkog pjesnika Dane Zajca u kojem stoje i ovi stihovi: Gore krčme, palice minareta se lome./Crkve gore./U vatri je ugljenisano pitanje/ šta je pjesma.

Većina velikih djela na neki način anticipira ono što će se dogoditi, čak i kada se to nešto već dogodilo. Požar o kojem piše Hugo je poslužio kao klimaks, glavna tačka iz koje će likovi pokazati svoje pravo lice – ružni, grbavi i ubogi Quasimodo (što znači poluformiran, kao-model), lijepa Ciganka Esmeralda, okrutni Frollo i, naočiti kapetan straže Phoebus, koji u Disneyevoj verziji spasi Quasimoda.

No, kod se kod nas ne može dogoditi umjetničko djelo koje može spasiti neku veliku građevinu, ili ne daj bože čovjeka ili više njih. Jer, valja svjedočiti neukusnom, idiotskom seirenju na društvenim mrežama . U tome su, svakako, najdalje otišli srpski tabloidi, poput Informera, koji je objavio da je “Francuze stigla božja kazna jer su na katedralu pre šest meseci izvesili zastavu lažne države Kosovo, a sada je guta vatrena stihija.” Da na svijetu nikada ne nedostane budala i krivih drva, potrudili su se i neki ovdašnji “analitičari” poredeći paljevinu Vijećnice 1992. sa vatrom u Parizu. Gorjelo je i kod nas, pa se u Parizu nisu slomili od tuge, otprilike kažu mudroslovi na društvenim mrežama za koje po načinu kako “pišu” odmah vidite da nikad knjigu u ruke nisu uzeli, ali - “znaju sve.”

Znaju to da je njihova patnja jedina i najveća, i da je sve izvan nje – manje i irelevantno. Takav način mišljenja je siguran put u propast, jer stavljati svaki put svoju tragediju u centar, a pogotovo onda kad se nekome događa njegova, nije akt zdravog razuma, osim što nije civilizirano.

Baš kao što nema pomoći ni onima koji kao da su jedva dočekali da ispucaju svoje frustracije Zapadom pa kažu da je “požar u Notre Danu kraj kršćanske Evrope”, ili kada cyber-narikače jadikuju da je “licemjerje što su države već skupile stotine miliona dolara za njezinu obnovu.” Te se stvari, i kad su tačne, ne govore, barem dok iz očiju ne izađu suze, a iz nozdrva miris dima, a nebo se razbistri.

No, mi to, naprosto nikada nećemo naučiti i zato su naše nacije poput Quasimoda. Uboge, grbave, ružne, polu-izrađevine… I stoje kao metafora jadnoga Zvonara koji se cijeli život krije, i čija ljubav završava tragično. 

Zato, treba sačekati da ljudi barem odaju počast svojim simbolima, pa onda mjeriti i sijeći, osuđivati ili racionalizirati. Nije onda čudo da na pamet pada misao jednog drugog pisca, za nas jednako važnog kao što je Hugo u Francuskoj. Riječ je o Ivi Andriću i njegovoj rečenici zapisanoj u pripovijetki Mustafa Madžar:

“Svijet je pun gada, krštenog i nekrštenog.”

I budala koje i u vatri požara traže povod da “kažu” šta, zapravo, misle o svijetu. Govoreći, zapravo, da ne misle ništa.

O samima sebi.               

P. S. No, postoji slika ipak probudila nadu: jedna druga građevina koja je obilježila život, i preko koje sam prešao stotinama, hiljadama puta, osvanula je u bojama francuske zastave, i shvatio sam da nada, možda, ipak postoji. Riječ je, naravno, o mostarskom Starom mostu i ko ga je god osvijetlio zaslužuje apsolutno poštovanje. I da je, negdje, zakonito da se nikada nisam “navikao” na “logiku” Sarajeva, iako sam rođen u njemu. Neko je napisao: “Pariz poslije ovoga požara nikad neće biti isti.” I pogriješio. To će uvijek biti veliki grad, i Notre Dame će ostati njegov simbol. Baš kao što će i Stari most ostati dragulj, bez obzira na sudbinu izmučenog grada u kojem stoji.

Jer, takve stvari postoje da bi nadživjele zavist i glupost svijeta. 

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.