Em astronaut, em musliman

Trst je naš. I svoj. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Trst je Marijin-Dvor na moru. A malo i Split, malo i Rijeka. Malo i Pula. Kad se sve sračuna, gdje je dobacila Austro-Ugarska – a ovdje nije dobacila, nego ostala, valjda, najviše što je mogla – ostavila je nešto za sobom. U ovom slučaju, i nije dobacila, nego zasjela najviše što je mogla.  Naime, osam godina prije Boja na Kosovu, dakle 1381. godine, građanima Trsta nije bilo seksi da poput većine ostatka jadranske obale pripadaju Veneciji, niti da se, kao Srbi i Turci, kolju s njima. Nego su lijepo napisali peticiju Leopoldu III Habsburškom da se žele staviti pod njegovu upravu. Godinu kasnije, stvar je potpisana u dvorcu u Grazu, i otad Trst nominalno pripada Austriji, leži u Italiji, a “čuva” Sloveniju, odnosno nekadašnju Jugoslaviju kojoj je bio prvo inostranstvo. Kamo sreće da smo i mi nekom pisali. Ovako, vazda belaj. I vazda nepismeni. 

Od početka 19. stoljeća i kasnije, kreće procvat Trsta, koji u Austro-Ugarskoj postaje četvrti grad po veličini u Monarhiji iza Beča, Budimpešte i Praga. Na početku 20. vijeka, krema umjetnika i intelektualaca pohodi Trst. James Joyce, veliki irski romansijer i pjesnik, ostao je ovdje više od deset godina, tu su se, uglavnom oko kultnog cafea i knjižare San Marco motali i bacali razne lavore Sigmund Freud, prozaist Italo Svevo, pjesnik Umberto Saba, još uvijek tu navrati germanist Claudio Magris, jedan on najznačajnijih esejista na temu kulture i historije Srednje Evrope. Ovdje je nekada službovao i mladi diplomat Kraljevine Jugoslavije Ivo Andrić, ali sudeći prema svjedočenjima iz njegovih tršćanskih priča, nije mu bilo potaman. U Trstu, naime, puše bura. Ili duva severni vetar, kao što bi zapisao Andrić. A fakat puše, i to tako da, što bi rekli u Mostaru, vraća djecu iz četvrtog u treći razred. Treba dobra kapa, i kaput.           

E sad, ako ste došli u kupovinu, uglavnom mrka kapa. Od kupovanja čuvenih balon mantila šezdesetim, najlonki u sedamdesetim, preko Leviski i Starki na početku osamdesetih, i šarenih Benetton, Lacoste i Robe Di Kappa džempera nije ostalo ništa. Tu i tamo se vrate sjećanje: na robne kuće Coin i Upim gdje kao trinaestogodišnjak skačem za majkom, i gledam patike koje mi se sviđaju. Izlozima dominira plastična kineska roba, a u kafićima i barovima poslužuju konobarice iz Jugoistočne Azije. Trst je, opet, neka vrsta azila.  

Na kraju kanala pored Ponterossa, koji je većinski bio vlasništvo Srpske crkvene opštine pije se cappuccino, s onim mirisom pržene kafe koji odavde, valjda, nikada neće iščeznuti. Prvo sunce je tu, a razgovaraju dvije Romkinje, s akcentom koji nepogrešivo odaje okolinu Beograda. One su integrirane u društvo. Vjerovatno, poput samog Joycea, rade u kućama stojećih Tršćana, bolje ili slabije, ali svakako bolje od njih. Zajedničko Sarajevu i Trstu je i u tome što su gradovi stari(ji)h ljudi. U velikim predimenzioniranim stanovima, s visokim plafonima, često žive sedamdesetogodišnjaci i osamdesetogodišnjaci, sami. Ili u društvu žena koje ih njeguju.  

U dijalogu,  starija “podučava” mlađu: 

- Vidi, od mog sina nećeš naći bolje.  

- Ma pusti sad to, daj da idemo da kupimo stvari, i da idemo kući  – ne da se mlađa.

- Dobro, kupićemo. Kakve ti govnarije piješ – pogleda u njezinu kafu sa šlagom.  

- Nego, ne znam da li da idem sad na pos’o, kod one žene, ili ću posle, a sad da sredim onaj mali pos’o? – opet će mlađa.

- Sredićeš to, pa ćemo u petak da šaljemo pare. Ja sve šaljem dole. 

- Pa, ja šalješ sinu pare, a on tamo sedi. 

- Ne šaljem sve njemu, jesi ti normalna, znaš koliko nas ima. 

- Pa da, ti bi da me udaš za sina a šalješ mu pare. I sad ja treba da se udam za njega, pa da za njega radim!? – trijumfuje mlađa, i namiguje jer vidi da kontam idiom. 

- Pa, nije to bezveze žena, mora da nije rodila kretena – umiješam se i ja.  

Starija se iskreno nasmije: 

- Eto vidiš šta ti čovek kaže. Tako je, majstore. 

I tako, bili Romi ili ne bili (a jednaki smo Cigani, što bi se reklo) dijaspora, koje ovdje ima bukvalno sa svih strana, a najviše s južnoslavenske, jednim dijelom (većim?) čuva socijalni mir u zemljama koje je ostavila. To nije pravedno, ali ni med cvetjem ni pravice, što bi rekao Ivan Cankar, ustanovitljeski slovenski pisac koji je, također, u Trstu proveo neko vrijeme. 

I u ovim godinama, lišen valjda svih, naivnosti, ovisan sam o ljudima. Umjesto da pišem kako sam imao promociju izbora poezije na slovenskom u kultnom San Marcu. Neki od ljudi koji su tamo bili su meni važni, vjerovatno, onoliko koliko su tršćanskoj povijesti važni svi velikani koje sam pobrojao.  

Grad gradom čine ljudi, a u Trstu se osjeti upravo to. I to ne jednodimenzionalni ljudi, s jednim uvijek istim, zadatim (nacionalnim) identitetom, nego oni koji razumiju da je identitet kompleksna stvar, sastavljena od raznih čestica, kao, uostalom i grad. 

Sad mi još, dok noć pada na Tršćanski zaliv, na pamet pada Zuko Džumhur, i ona anegdota na koju me je podsjetio moj prijatelj Alen. Imao Zuko rođaka, što je s s njemačkim motorom nakon Drugog svjetskog rata, došao u Prizren, pa ga neki efendija upitao: 

- German? Motor?

A on odgovara:

- Jok! 

Onda Prizrenac pita: 

- Kako jok? Kako se vikaš? 

On odgovori: 

- Asim. 

A ovaj će: 

- Asim? Aferim. Em musliman, em turist.    

I tako, prolazi život, a neke želje se ispune, a neke ostaju neispunjene. Meni se, eto, dogodilo da promoviram knjigu u velikom i važnom evropskom gradu. I to austrougarskom, a to je naslijeđe koje možda i najviše volim. I u tom sam smislu austronaut. A kad sam bio mali sanjao sam da ću biti astronaut. Pa da se, poput Zukinog rođaka, sretnem negdje u kosmosu s bićem iz druge planete, a on(o) me pita. 

- Amerikanac? Rus? 

A ja kažem: 

- Jok. 

A on(o) opet:

- Legitimiši se. 

- Ahmed! 

- Aferim, em kosmonaut, em musliman.