Ahmed Burić

Ahmed Burić

Dva obećanja za dva filma

06. 11. 2019. u 11:12:00

Shares:0

Ovih dana, navršava se više od deceniju i po otkad je otišao Zaim Muzaferija, jedan od najznačajnijih glumaca koje je ova zemlja imala.

Ovu priču dugujem dvama obećanjima: jednom datom sebi, prije dvadesetak godina, kad je još bilo – i kako ga je bilo – entuzijazma, i nade da će se ratne rane zaliječiti, i da će ovo društvo biti dostojno mjesto za život. Bože, kako smo naivni bili, ali čini mi se da niko iz ove priče ne bi dao gram svoje naivnosti za svo bogatstvo koje bi moglo doći sa projekcijama budućnosti. A, te se stvari i ne mogu znati, jer ondašnje odluke nije dobro mjeriti sadašnjom pameću, a to živ čovjek, dalo mu se, ili barem tako misli – uvijek radi. Drugo je ono dato organizatorima Dana Zaima Muzaferije, da ću napisati tekst za te dane, koji se održavaju krajem novembra, najbolje kako budem umio.

Elem, u Kinoteci BiH, tamo u Alipašinoj ulici, nekim se povodom prikazivao film „Žena s krajolikom“. To remek – djelo prerano otišloga autora Ivice matića (1948–1976) smo svi, valjda, gledali bezbroj puta, ali se tu radi o onoj vrsti filma koju odgledam do kraja svaki put kad imam priliku. Poput prvoga „Kuma“ ili „Ritma zločina“. Ta alhemija bosanskog sela, priča o šumaru – slikaru i njegovim dogodovštinama je, naprosto, melem za dušu, jer nosi onu vrstu ljubavi prema prokletstvu usuda: tu, tako našu, i tako prokletu osobinu, koju su ovdašnji narodi, barem, dosad pažljivo gajili kao nijednu drugu. Zatucanost, besputnost i zabačenost, tom filmu i daju metafizičku ljepotu: mikrokozmos u kojem se događa, zapravo, i rađa tu umjetnost. Sad, ne treba pretjerivati: kao što se „magični realizam“ može jednako događati u Macondu i u Doglodima, tako ni taj ekskluzivizam minimalizma nije isključivo (srednje)bosanska stvar, ali te stvari, a pogotovu na tako visokom estetskom nivou, nisu uspjele puno puta prije Matića. Anti Babaji u Brezi i Aleksandru Petroviću u Skupljačima perja. Ako neko zna još neki primjer – neka dometne, ostajem zahvalan.

Možda je Zaim Muzaferija baš zbog toga mislio da je to naš najljepši film. Sjeo je desno, na kraj prvog reda, i gledao film u kojem ima jednu od glavnih uloga, onom dječjom zainteresovanošću, baš kao da ga gleda prvi put. To je izgledalo sasvim fascinantno, i kad sam se nageo da čujem šta Zaim želi da kaže, začuo sam:

• Znaš, ovo je naš najljepši film. Mi, možda, imamo boljih, i imaćemo ih sigurno, ali ljepšeg, vjerovatno nećemo.

Onda smo zašutjeli, i nastavili, svako za sebe, gledati film. Zaim je u njemu morao vidjeti više nego ja, ne samo zato što je igrao, nego što je, prosto, mudriji i razgledaniji čovjek, ali ja se nisam osjećao nimalo neprijatno što sjedim pored čovjeka, glumačke legende i s njim gledam „njegov“ film. Može biti da sam krišom pokušao „skidati“ reakcije na pojedine scene, ali na licu nije bilo nijedne promjene. Zaim je odgledao film sa trajnim osmijehom, i time, zapravo, „odao“ tajnu glume. Ona je u nenametanju, u vječitoj potrazi za Drugim. Bilo kako bilo, poslije projekcije nisam novinarskim pitanjima htio zamarati barda i sijedog gospodina. Samo sam, mialim, uspio reći da mi je njegova najdraža uloga u „Hajki“, filmu Živojina Pavlovića, koji je nastao, otprilike, negdje kad i „Žena s krajolikom“, ali je bio bitno drukčiji, i imao sasvim različitu sudbinu. Ili su te sudbine, ipak, duboko povezane?

„Žena s krajolikom“, jedini igrani film Ivice Matića snimljen je 1976. godine, i tada je na televiziji prikazana, praktično, radna verzija, jer je autor neposredno prije završetka filma, iznanada preminuo u 29. godini života. Trinaest godina kasnije grupa kolega i prijatelja izvadila je materijal iz bunkera i premontirala film, koji je 1990. dobio nagradu ekumenskog žirija u Montrealu. Još jedan film spaja Zaima Muzaferiju i Ivicu Matića. To je „Žena s krajolikom“, drama koju će 1979. za Radio Televiziju Sarajevo realizirati tadašnji diplomant praške akademije FAMU. Emir Kusturica.

No, film u kojem će Zaim Muzaferija za mene ostati jedna od najupečatljivijih pojava bosanskoga glumišta bio je, i ostaće „Hajka“. Priča je to iz romana Mihajla Lalića o grupi partizana iz 1942. koji se ne uspijevaju priključiti glavnini jedinica koja se prebacila u Bosnu. Opet je sve oko Bosne. Četnički vojvoda Juzbašić (Bata Živojinović), želi krenuti za njima, ali grupa lokalnih komunista predvođena Bajom Baničićem (Boro Begović) ruši električne stubove, jer želi pomoći jedinicama u Bosni. „Hajku“ predvodi Filip Bekić, u romanu zli i samoživi, a u filmu pomalo razblaženi bahati seoski velmoža, kojeg maestralno, a kako bi drugačije, igra možda i ponajbolji glumac jugoslovenskog glumišta Pavle Vuisić. U jednom trenutku, očajna žena želi proći kroz barikade, naći svoga ljubavnika, oca djeteta, koji je među komunistima (Vlado), ali i priključiti se ili, barem, upozoriti na to da su četnici blizu. Paško Popović, kojeg Zaim u Hajci igra, je čovjek koji želi svladati ili uništiti zlo. Brzo uviđa da je to nemoguće, pa sam želi ostati „izvan svakog zla“, vodeći se čudnom filozofijom koja je kombinacija onoga što se usput čulo od drugih, i starozavjetnih tekstova. Ta, na našim prostorima tako česta kombinacija, valjda je temelj „filozofije“ ovdašnjih mentaliteta, ali ono što spašava Paška je unutarnji mir, s kojim ispraća jedan svijet – jer misli da živi dane apokalipse – i dočekuje drugi svijet, odnosno, smak svijeta. Ono što je fascinantno i kod Paška i kod Zaima koji ga igra, je kako je glumac uspio prenijeti tu pomirenost sa skoro apsolutnim zlom, pokušavajući da učini nešto dobro. Kad ga Filip Bekić prekori pitanjem – „a ko je tebe postavio da pokazuješ turska sela?“, Paško odgovara:

• Nije niko, ali mislio sam ako mogu učiniti dobro, a bez svoje štete …
• Nema dobra, da nije na nečiju štetu. Ako ga već činiš, čini ga svoju! – odriješito će Bekić.

Filipa Bekića, u pravom hollywoodsko – balkansko cikličkom raspletu, ubija kum Vlado, a Paško u romanu završava odvojen u stvarnosti, dok mu Zaim Muzaferija u filmu, zbog scenarija Žike Pavlovića, ali i zbog umjetničke istine, daje nova svojstva: on izvlači mrtve, i poginule skupa sahranjuje. On je Svoditelj Računa neke vrste. Od komunista preživljavaju Vlado i Šako (Miki Manojlović), dok se Vladovo ( u Crnoj Gori se ne kaže „Vladino“) dijete rađa u zaprezi, u kojoj trudnu Nenu porodi Romkinja. Tako se barem privremeno, zatvori krug zločina u dvadesetom vijeku: koji će se otvoriti taman negdje kad Zaimu Muzaferiji konačno u Puli daju Zlatnu arenu za najboljeg glumca, za „Stanicu običnih vozova“ Nenada Dizdarevića. A samo u sedamdesetim godinama dvadesetog vijeka je učestvovao u još najmanje dva remek – djela: „Lisicama“ Krste Papića i „Slikama iz Života udarnika“ Bate Čengića. Dodamo li spisku još i dva sjajna televizijska uratka, Bife Titanic i Jagoš i Uglješa, jasno je o kome govorimo.

O velikom glumcu, čija je mirnoća bila jedan od stubova filmova u kojima je igrao. To je pomirenost zen – majstora, oni što znaju da je svaki put, zapravo, cilj, a da je nafaka u putu. Ili kako je i sam Zaim govorio da je „nafaka za noge svezana.“

Zato mi je, možda, bilo najdraže vidjeti ga kako na filmu luta pored rijeke. Ili miruje u stolici stare Kinoteke. Njegova duša, i danas, šeta negdje oko Lima, oko Bosne, oko Save ili oko Neretve, i čini dobro, gledajući da ne bude ni na čiju štetu.

Eto, zato je valjalo ispuniti ta dva obećanja.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.