Ahmed Burić

Ahmed Burić

Drvorezbarija, Jazz

13. 06. 2019. u 14:41:00

Shares:7

Jučer smo u Konjicu uradili veliku stvar. Otvorili Muzej drvorezbarstva. 

Sve što se u tom prostoru vidi - a  onizgleda kao nekakav drveni svemirski brod Enterprise iz Zvjezdanih staza - započelo je prije ko zna koliko godina,  u glavi studenta ekonomije na Stanfordu, Orhana Nikšića koji je između ispita iz ekonomije, brige za svoje u domovini i eventualnog obećanog života, koji se nekada neoprezno nazivao «američki san», ipak izabrao nesigurno tlo Balkana, zemlju iz koje je potekao, i Konjic koji između dviju pokrajina te zemlje čini neku sastavnicu, tačku na «i» između Bosne i Hercegovine, kako se to običava reći. Istina, Palestina u kojoj je Orhan radio kao glavni ekonomist nije nimalo sigurnija destinacija, ali je za njega mogla biti životni El Dorado. No, velike se stvari ne prave iz zavjetrine, za to se nešto mora i riskirati. 

Ne bojte se, ovo neće biti politički tekst, iako je svaki govor u ovoj zemlji nepopravljivo otrovan politikom. Jer, u trenutku u kojem se ova zemlja nalazi možda i najdalje od evropskih integracija u posljednjih dvadesetak godina, u Konjicu je otvoreno nečemu što, blago rečeno, izgleda evropski. Svjetski. Kosmički. Ne znam da li se može naći utjeha u tome da se to desilo u zemlji koju su napustili svi koji su bili protiv dominatnih tendencija što su ih napravile nacionaliztičke retorike. Ipak, ovo ovdje pokazuje da su dah i duh evropskog, ma koliko to bila maglovita kategorija u ovom trenutku rastakanja ideje o jedinstvu Staroga kontineta – mogući. I to, u Konjicu koji je nekako uvijek bio doživljena kao neka usputna tačka između Sarajeva i Mostara, mjesto u koje se svraćalo da bi se vidjelo nešto od zanatskog majstorstva koje su radili ovdašnji majstori. 

Tako je, jednom davno, i onoga što ovo i piše, rahmetli otac odveo u radionicu staroga majstora Mulića. Jedva da se sjećam toga lika čovjeka koji je već tada bio u poodmaklom stadiju teške bolesti, ali smo se vidjeli. U današnjoj interpretaciji on bi mogao biti neki junak iz podvijesti, muški pandan Šeherzadi, koji priča priče, odnosno pravi svoje rezbarije, i šalje ih u svijet. Sa samo jednom porukom. Da je sve na svijetu prolazno, osim valjda one niti koju već četiri generacije održavaju u porodici Nikšić, kao i u ostalim drvorezbarskim radionicama nastalim u Konjicu. Kad se sve sabere i oduzme, na kraju i na početku ovaj Muzej je priča. Kao, uostalom, i cijeli ljudski život. Ili, kako kažu teške i depresivne, ali često tačne narodne poslovice: «Što te zaljulja, to te i zakopa.»

Putujući kroz historiju drvorezbarstva moglo bi se reći da sam nešto naučio o tome, ali život i znanje su uvijek toliko relativni, da imam osjećaj da sam se jedva izvukao iz materijala koji se našao pred nama, i koji je trebalo kontekstualizirati i posložiti za ovaj Muzej. Ali, nikada, a prvi tekst o drvorezbarstvu u mom kompjuteru je star pet godina, nisam prestao sumnjati. To je, opet, posao novinara: da sumnja. Ni kad je arhitekt Emir Salkić pokazao  sasvim stabilan projekt. 

Koji je podrazumijevao da se ovaj mali svemirski brod, zajedno sa tekstovima, fotografijama, alatima, i, što je meni najdraže, stolicama s natipisima svih majstora koji su radili u konjičkim radionicama – postavi. Iskreno, mislio sam da je mladi arhitekt fasciniran projektom, i da su njegove vizije nerealne. I sve do jučer, dok ga nisam vidio kako zavija posljednje šarafe, nisam vjerovao da će posao biti završen. 

I, eto sada jeste. U prekopavanima raznih materijala o historiji drvorezbarstva i Konjica, naišao sam na jedan podatak koji naizgled nema veze sa ovim danas. Naime, u okviru svjetske turneje 1961. godine neki je američki jazz sastav održao 7 koncerata po Jugoslaviji. Jedan od njih je bio u Konjicu Bilo je to u tadašnjem duhu otvaranja Jugoslavije prema Zapadu, i ostalo je zabilježeno da je kao pijanist u tom bendu, nastupio kasnije možda i najveći svjetski producent popa Quincy Jones. Obećao sam da ću nekad napisati priču o tome, a kad smo Orhan Nikšić i ja pitali njegovog oca Besima da li se sjeća koncerta on je rekao da je bio tamo, ali da je zaspao, umoran valjda od momačkog života. Ili posla, što je, poznajući Besima, manje vjerovatno. Quincy je , naime, stariji od Besima 3 godine, a obojica još uvijek rade. I poslije osamdesete godine života. 

Neka i ubuduće bude tako. Danas za firmu Zanat rade neki od najboljih dizajnera za namještaj na svijetu, uglavnom iz Skandinavije. J.W. Goethe je jednom rekao da je arhitektura okamenjena muzika, a u ovom trenutku možemo reći da je drvorezbarija – jazz u drugom materijalu. Svi ti ornamenti i motivi, najviše zahvaljujući Nikšićima i sredstvima EU imaju svoju kuću. U Konjicu, mjestu koje spaja ljude, zemlje i materijale, i koji stoji izrezbaren u drvetu.