Ahmed Burić

Ahmed Burić

Dnevnik antiturista (I)

24. 07. 2019. u 11:25:00

Shares:0

Ima neke pravde da su „glavni“ koncerti u Makarskoj, u klubu Petar Pan, ljuti  turbo folk.

Tamo iz noći u noć „satiru“ doajeni: prvo Mile Kitić, onda u sva zla ogrezli majstor Aca Lukas, onda srednjestrujaši  Saša Matić i Jelena Karleuša, potom Rozga, Rasta i Kija Kockar, sve do Jale Brata, Bube Corelli i Aleksandre Prijović. Što bi rahmetli Bora Čorba rekao: „svi su slatki“, i za svakog ponešto. Osim, valjda, za histerične bivše novinarke HRT-a. Sjećate li se, živi i zdravi bili, možda onih ružnih, rasističkih komentara o „Bosancima koji zauzimaju mjesta na plaži“ i „nose sve svoje sa sobom“, i ne troše ništa i slabi su gosti, pa nekim boljim zauzimaju mjesto. E jedna od tih dviju zmiuga , Hloverka Novak – Srzić (druga je „naša“ Dijana Čuljak) je činovana za to estradno domoljublje, pa je danas, nazdravlje joj bilo, ni manje ni više, nego direktorica Turističke zajednice Makarska. Odala te da si plakala do zore. 

I za ovu godinu je, prema vlastitom priznanju, pripremila „sjajan program“ za kulturno ljeto. Red opere, red operete, malo turističkih pozorišnih predstava, bude tu i malo jazza, a i onih ribarskih noći u kojima se predstavlja, uglavnom, lažna historija nekog mjesta, a ustvari se prodaju nešto starije male ribe i ista takva točena piva. Ali, raja hoće veselo. Sve u svemu klub Petar Pan trenutno pod dirigentskom palicom nogometaša Gorana Drmića, rodom iz Zenice – razvaljuje. Poduzetnik iz oblasti noćnog života je, kako su najavili hrvatski portali, „ osjetio potrebe gostiju Makarske rivijere i ponudio im tačno (danas poznato kao točno) ono što su, negdje, i zaslužili. Dok makarskim zvjezdanim noćima odjekuju stihovi „uzmem pušku u ruku/neće da me ubije/bacim flašu da se sečem/neće da se razbije, Hloverka javno pi.di po društvenim mrežama, a voda – gori. 

„Sada pao sam na dno“, pjeva Lukas, a oduševljeni posjetioci portalima šalju videa u kojima stari bandit sa splavova pjeva blok u čast Olivera Dragojevića. To se, inače, tako radi. Što Hloverka nikad neće saznati. Taman da je nagrade mjestom ministrice turizma. Kič je, piše veliki Milan Kundera, negiranje s.anja. Zato je izbor između Lukasa i Hloverke ljudima više nego jasan. To je, prosto, tako. I tako neka i ostane. 

Za nekoga ko ne voli turizam, a onaj što ovo piše je, beli, taj i dušon i tilon, makarska rivijera, uz svo poštovanje, nikad i nije bila destinacija za „ić“. Tako da ovaj dnevnik neće biti užaljen što je ove godine u Hrvatskoj oko 40 posto manje gostiju nego lani. Malo aferimi došli na naplatu, a malo je taki globalni trend: priča o sadržaju u turističkoj ponudi je još jedna od šarenih laža novog kapitalizma. Ubleha za uboge mučenike koji za deset ili petnaest dana all inclusivea žele potvrdu da su u protekloj godini živjeli i radili s uspjehom. Naravno, svaka čast svakome ko pošteno radi taj posao. Vaspitačicama koje čuvaju djecu, animato(rica)ma koji izvode penziće na vježbe, ili učiteljima yoge- ali bit odmora je, ako mene pitate, a ne morate – u nečemu drugom. U tome da dijete napravi svoju prvu kulu od pijeska koju će neka mladica srušiti zalijećući se u more. I, nakratko, izazvati tugu u tom istom malom srcu, kojemu će to ljeto poslužiti da shvati da je baš sve prolazno. 

„Tovljenje s narukvicom“ kako jedan prijatelj naziva all- inclusive (u kojem je i sam bio), zapravo je kompromis između sjećanja na socijalizam i cijene kapitalizma. Mozak na pašu, a za koliko para!? Proizvod tranzicije koji stvara privid obilja i bogatstva, u kojem ne treba raditi ništa. Zemlja Dembelija. Aferim, ali to ne može raditi u Hrvatskoj. 'Ajte ljudi: ovdje i dan danas većina „dijaloga“ sa „domaćim“ gostima – koji mogu imati drugi pasoš, ali dijele jezik i dobar dio (ne)kulture – počinje sa „šta je“? Narodi Orijenta su, općenito, spretniji u poniznosti usluga, tako da Hrvatska u komparaciji sa Grčkom ili Egiptom, o Turskoj da ne govorimo, nema previše šansi. Kako su naši narodi pokvareni, a izdržljivi, a hrvatski zakoni i ponašanje na samoj ivici rasisitičkog, moguće je da su „naši ljudi“ (najgori soj) odlučili da ljetovanje u ovih nekoliko godina „žrtvuju“ u Albaniji i Turskoj, samo da mogu opet doći u Gradac ili Makarsku, pa domaćinima sipati lavore kako „nigdje nema 'vakog mora“ i ovih ljudi, i nigdje toliko algi u uvalama moga djetinjstva. Što će domaćini znati nagraditi sa još jednom rakijom, jer svako voli kad ga neko hvali. Pa makar i lagao. 

Što se, pak, mene tiče ja ću vazda na more u Hrvatsku. K(l)oferke i Čuljkuše me nisu ni zvale tamo, pa me neće ni otirati: bar dvaput godišnje valja proći Splitom, i vidjeti one smišne austo-ugarske gospođe kako piju kavu, s trajnim frizurama, dva tri ona nehljeba što isto piju kafu, praznu baštu Bellevuea i ulaz u Varoš, kad u konobu Hvaranin dolazi roba, a Vinkić spava. Na nešto me sjeća taj grad, kaže pjesma, vidim da u Gradskoj čistoći radi sve više žena što može govoriti neđto o tom društvu, možda sam i nekorektan ali navikao sam da su škovacini – muškarci. Neko sa Zapada tu brzo shvati da se radi o banana republici, odmah kad kad mu kažu da se autobuski prijevoz ne može platiti kreditnom karticom. 

Odredi bankomata kao pretorijanska garda čuvaju ulice obale. I Rivu. Znao sam da će taj grad bez rahmetli Predraga Lucića biti prazan, ali – ovako!? To nisam očekivao. 

Na mučnom, opet predugom autobuskom putu kući još jedno stajanje. Baćinska jezera. Stariji konobar, doajen, dobacuje mladom šankisti:

  • - Male su ti ove kave. Povećaj to malo.

Klinac ga gleda, s nevjericom.

  • - Daj povećaj. Nisu ovo Talijani, bogati. Nego, Bosanci.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.