Ahmed Burić

Ahmed Burić

Dječak sa sinkopom - Faris Arapović (1970.- 2019.)

19. 09. 2019. u 12:25:00

Shares:0

Čovjek nikada ne zna kad njegovo pisanje postaje razgovor s mrtvima, ali sad znam šta je mislio Czeslaw Milosz kad su ga pitali zašto piše na poljskom. Najave proljeća i jeseni su tako neumoljive i nikada ne znaš koga će sobom odnijeti. Jesen, život sa sve manje smisla, i miris odlaganja ljetnih plodova u tegle za zimu. I ostavljanje uspomena.

Bio je mlađi, dvije ili tri godine, i s nekim od „male“ raje (Šoba, Rogi, Juriša, 'Mali' Bure) je došao na Džidžikovac. Ispod velikih naočara krile su se krupne, žive, nemirne oči, i rekao je da se zove Faris. Nekako uporedo se pronijela priča da je Zabranjeno pušenje konačno našlo bubnjara i da će on snimiti ploču „Pozdrav iz zemlje safari.“ Njegov je stariji brat već studirao Likovnu, i otvorio videoteku u kojoj je sadržaj bio više nego pažljivo izabran. Art- filmovi, Tarkovski, Wenders, Jarmusch, i dokumentarci/koncerti od kojih smo, valjda, svi poludjeli za Stingovim „Bring on the night“, kad je veliki plavi mačak raspustio Police, a onda u dvorcu u  skupio sve same 'ubice' – basistu Darryla Jonesa, saksofonistu Branforda Marsalisa, bubnjara Omara Hakima i pijanistu Kennyja Kirklanda. Tadašnji trend okupljanja crnih jazzera „vozili“ su i Paul Simon, i Peter Gabriel, s tim je bio počeo i David Byrne, a kod Stinga je, valjda, to moralo izgledati najskuplje, pa su se i okupili sve sami 'samo takvi' igrači. Rezultat je bio fascinantan: neke su pjesme bile spojene u medley, da bi se, valjda, dobila jazz forma, a genijalno je bilo i to da su neke teme nastale iz punk ideja, i zazvučale „otvoreno“, da ih mogu prihvatiti i okorjeli fanovi „kvalitetne“ muzike.

„Faris“ – rekao je. Bilo je fascinantno kako tako mlad tip već ima tako istrenirano uho. Čuo je sve, i nisi ga mogao prevariti i uvaliti mu muziku za koju on nema relevatne argumente zašto je voli. Rekao je da je komšija braće Džihan, Dado je već tada imao jednu vrstu kultnog statusa, a Vlado polako gradio svoj put, a on je kad bi se u KUK-u ili Zubu pojavio neki trik koji bi bio dobro odsviran na bubnju, samo iskočio iz nekog mraka i pokazao kako se to svira. „Voli me onako kako nikad nisi volela“, ta-da- dam, ta da-dam, ili „Take me down to the paradise city/where the grass is green and the girls are pretty“- i ona dva udarca nakon kraja fraza, nakon kojih se čuje „ko je ko.“ Mlad, a majstor, takav je bio, a onda je stigla i ta ploča Pušenja koja je to samo zapečatila: on i Darko Ostojić su odsvirali tu ritam sekciju baš kao veliki, i bilo je jasno da je i taj bend prebolovao dječije bolesti, iako u njemu, paradoksalno, svira jedno pravo, nepatvoreno dijete. Možda je jedina stvar veća od njegovog talenta bila njegova ljubav prema užicima. Što je tako često, i što često zna završiti tužno.

Kad je u jednom velikom evrropskom časopisu izašla reportaža o rock and roll sceni u opkoljenom Sarajevu izgledalo je sasvim prirodno i normalno da je on glavna faca na tim fotografijama. Mršav, s majicom bez rukama i minđušom, kao bubnjar Siktera , izgledao je kao prekaljeni rockerski vuk. Rat postara ljude, a njegovoj je prilici je dao onu patinu u kojoj je izgledalo sasvim normalno da svira pred punim San Sirom ili kasnije, pred Koševom, ispred velikih U2. Nikada ga nisi mogao čuti da je „ispao“, prema njemu si mogao naviti metronom: jednom smo u CEDUS-u nešto prčkali po instrumentima, i „naboli“ Jovano, Jovanke , cover Leb i Sola, u kojem Garo Tavitijan svira onaj bubanj kao da izmišlja ritam. Bilo je fascinantno čuti kako je Faris, u bobu odsvirao svaki udarac, na svakom mjestu. Iako to ni izbliza nije bila njegova „šolja čaja“. On je, naprosto, bio rođen za bubanj, na način na koji su to bili neki poznatiji likovi o čijim smo sudbinama čitali i doznavali – Keith Moon, ili John Bonham, recimo. 

Preminuo bivši bubnjar benda Sikter, prijatelji se opraštaju od njega

Bivši bubnjar sarajevskog benda Sikter Faris Arapović preminuo je u 49. godini života. Sikter je grupa koja je nastala 1990. tako što su članovi grupe, na brucoškoj večeri, s bine otjerali momke iz grupe Regina. Enes Zlatar, Igor Čamo, Faris Arapović i Davor Čolić su ih otjerali riječima "sikter", i bila je to njihova prva svirka.

U ovim odlascima, a previše ih je, i nekako su već postali tupo bolni, najteže je, zapravo, shvaćanje da ukoliko se čovjek sasvim ne želi predati ovom poganom i nepravednom svijetu, negdje mora ostati dijete. I da, u tome svemu, odlaze oni koji, zapravo, nikada ne odrastu.

On, Faris, će uvijek ostati dječak koji prstima lupa po natkoljenicama dok sjedi i čeka. Na kamenoj ogradi Alipašine džamije, ili ispred Pozorišta mladih.

Zbogom Fara, putuj s ritmom, i pokaži im kako se svira sinkopa. To niko nije znao kao ti.            

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.