Đerdan, Granit i Pogana Vlaka: Za (i) protiv koga navijati?

Nema reprezentacije BiH, a živ insan ako gleda utakmicu, onda mu valja za nekog navijati. Lavor je to da je važno da pobijedi igra, i fair play i da se koristi var – koji je dosad, uz ofsajd, možda, i najveća inovacija u povijesti igre - i štatijaznam. Valja za nekoga navijati, odnosno protiv nekoga, pa makar. I šta košta, da košta.

Što se susjeda, odnosno komšija tiče, čovjek stvarno ima zašto protiv njih navijati. Recimo, kad navijači reprezentacije Srbije navuku majice s likom ratka Mladića i po Beču stanu uzvikivati “nož, žica, Srebrenica”, u čovjeku se probudi zdravi motiv da odmah krene navijati za njihove protivnike. Za Xherdana i Granita, koji se zovu kao u pjesmi (ko pokida sa grla đerdane?) ili stripu (eki, Granit, pa još Xhaka!?), koji ukrste dva palca i pokažu da je njihov orao glavni. I da, poput drone, više leti. A da je onaj drugi orao - pao.

Ali, zašto navijati za Švicarsku? Ni zbog čega. Mislim, svaka čast, ali da nešto bog zna kako igraju, i nisu, vala. Osim, eto, zbog selektora Vladimira Petkovića koji je igrao u Sarajevu, i brate, gospodin je čovjek, pa kako god. Pa nek’ bagra nosa Mladića. Doduše, fudbal je takav da se čovjek brzo zaboravi: malo zaigra srce, kao onda kad su srbisti u trećoj utakmici stisli Brazila, i utjerali carioce u šesnaesterac. Ali onda, opet vidiš onog Mitrovića kako pljuje pored mikrofona dok daje intervju, pa ti se opet sve smuči. I tako ukrug. Malo protiv, malo za. A onda neko twituje da “imamo glupog selektora koji je bio stoper, ali to nije dovoljno, jer je još Bosanac.” I basta.

Što se Hrvatske tiče, kao da je više razloga da se navija za, nego protiv njih. Igraju lijepo, efikasno, lopta teče, Modrić, Perišić, Subašić, Rebić, Badelj, izgledaju kao sjajni tipovi, kući bi ih čovjek vodio. Selektor Dalić, u bijeloj košulji, kao glumac, u biografiji ima i crticu da je bio i ‘Veležov’ igrač – relativno dobro ga pamtim – govori biranim riječima, uopće ne djeluje kao da je iz tog (polu)svijeta. Na HRT-u, ekipa “mrtvih” doajena, analizira i komentira, ništa ne zaostaju za Sky Sports ili TF1. Žuti Prosinečki, Anton Samovojska, Joško Jeličić – Jela, vječiti sudac Mateo Beusan i voditelj Marko Šapit ‘pletu’ emisiju, kao da se dodaju.

Zabivaka, tako se zove emisija, je dobila ime po vuku, ali ne Karadžiću, ako ste, ne dao dragi bog slučajno pomislili, nego po antropomorfnom vuku koji je maskota ovogodišnjeg prvenstva. Posljednja maskota koju pamtim iz tog dijela svijeta je medvjedić Miška, koji je bio zaštitni znak Olimpijskih igara u Moskvi 1980. Miška, car najveći, se i danas prodaje kao suvenir diljem nekadašnjeg socijalističkog svijeta, i puno je simpatičniji nego, recimo njegov prezimenjak, ruski premijer Medvedev, koji u svečanoj loži najčešće sjedi pored Giannija Infantina, predsjednika FIFA. Tu je, negdje, i Zvonimir Boban, skockan kao hrvatska reprezentacija: odijelo, očale, imidž, pele, bradica, intelektualac, načitan, zna, nakon igračkih dana završio fakultet i uopće se nije koristio time da je ikona lopte, nego je na svaki ispit došao spreman, kako svjedoče njegovi profesori.

Za razliku od, recimo, Dragana Čovića, koji svoju titulu nije zaradio učeći. Nego legalno pljačkajući. On je nedavno proglašen za počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta. I u Rostov je otišao bodriti Hrvatsku o troškovima poreskih obveznika Bosne i Hercegovine. Milina je navijati za tu Hrvatsku, sve dok ne dođe kost u grlu. A Čović je, fakat, to: predvodnik jedne navijačke grupe, koje je pod njegovim vodstvom iz godine u godinu sve manja, ali uporan da pokaže Hrvatskoj da je veći Hrvat od njih. Bijedno, pa za čije je god pare.

A za naše je, a za čije bi drugo bile, otvaranje predstavništva hrvatskih kantona u Bruxellesu. Pa kaže počasni doktor nauka da će “vrlo brzo otvoriti ured u Bruxellesu, koji će nam omogućiti, prije svega, da možemo predstaviti svoju europsku politiku, komunicirati s tamošnjom administracijom te omogućiti vezivanje za sve one institucije koje omogućavaju da se priključimo velikim projektima.“

Čović se usput zahvalio premijeru Andreju Plenkoviću i gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću koji su pomogli otvaranje županijskog ureda u Belgiji. Izgleda da ni Hrvatska neće progledati, dok i Bandić, poput Mamića, ne zatraži ličnu kartu, i pravac u svoje selo – u njegovom slučaju se ono zove Pogana Vlaka – a onda scenario koji već znate. Red optužbi za jugokomunističku i udbašku urotu, red pohvala svojoj drugoj domov’ni, red onih gunjaških srceparalica Mate Bulića.

Sve kako treba.

Inače, na ovom Prvenstvu Belgija je dosad igrala najljepši i naefikasniji fudbal. I bilo bi, nekako, pošteno navijati za njih, jer su potomci useljenika sa svih strana svijeta, a i možda je vrijeme, a čemu vrijeme tome i vakat, da dobijemo novog svjetskog prvaka.

Ali, kako? Kako navijati za zemlju okoštalog, licemjernog, birokratskog okvira, za zemlju koja je poslužila kao model za ustroj ovakve Bosne i Hercegovine. I opet ostaje ono – protiv. Ali, valja naći snage u sebi, i biti za. Nešto ili nekoga. Nesreća je što u ovakvom svijetu to, skoro redovno znači, biti protiv Drugoga.

Ne samo u fudbalu.