Ahmed Burić

Ahmed Burić

Čovjek na birou

21. 11. 2018. u 13:23:00

Shares:369

Stari je to kraj, građen kad i većina Sarajeva, barem onog koje znamo: ono što ne znamo, neka priča povijest. Plato koji se spušta prema dolini Miljacke i Koševskog Potoka, od davnina se zove Džidžikovcem. Bio je to nenaseljen kraj, pun cvjetnih bašči i voćnjaka, džidžav, zbog čega su ga ubrzo počeli zvati Džidžikovac. Historijski kontekst nije ništa manje zanimljiv. Mustafa Muslihudin koji je sahranjen tu u Velikom parku, bio je veliki proizvođač čekrka, osnovnog alata za vađenje vode iz bunara, i drva iz šume. Imućan čovjek za taj vakat, tu je imao i radionicu. Na Čaršiji je 1526. godine sagradio i džamiju, u ulici Kraćule. Mezar mu i danas stoji u Velikom parku, ali se ne zna godina njegove smrti.

Kao što se nije dala provjeriti ni priča da je dolaskom Austro-Ugarske, tu imanje kupio nekakav Italijan Gigi, koji se zaljubio u neku od lijepih kćerki bogatih poduzetnika, što su tu živjele u vilama koje su sagrađene za Austro – Ugarske. U skladu sa sarajevskom mitomanijom koja svoje priče završava i prije nego što su započele, priča o Gigiju se više nije ni spominjala, “jer ko bi pametan dao srce Italijanu”, pa je Điđikovac, nakon Drugog svjetskog rata, ‘samo’ dobio “meko” umjesto “tvrdo” đ.

I relativno čvrst plan o gradnji naselja, putem konkursa, naravno, koji je 1946. godine nazvan Kolonija Džidžikovac. Zadatak da se izgradi novi građevinski fundus koji će odigrati značajnu ulogu u gradnji novog društvenog uređenja, i novog socijalističkog čovjeka, povjeren je braći Kadić, Reufu i Muhamedu, praškim studentima i predratnim komunistima, ustvari liberalima, koji su radom na nekim zgradama u Sarajevu već odredili pravcem kojim će ići. Ništa više nije bio socijalizam nego Bauhaus, i kao da nije bilo ničeg logičnijeg da se u jedan od tih stanova, koje smo dobili u zamjenu za kuću na Ašikovcu, useli naša mala socijalistička porodica. Otac, mati i ja, tek pridošao iz mostarske slobode u kojoj sam uživao kod dede i nane. Tek će me život kasnije naučiti da sloboda ne traje vječno. Nego samo dok je živiš u sebi. 

E sad, da ne bih ispisivao tomove o odrastanju u tri ulice – što ne znači da nekad neću, ali ovdje ne, ne bojte se – valja samo reći da je u prvih sedam – osam godina svog života kojeg se sjećam tih nekoliko ulica – Skerlićeva, Jug – Bogdanova, Nemanjina, Musafe Golubića i Džidžikovac,  bile su sav moj svijet. Još Nikole Tesle do muzičke, preko Mejtaša i – basta, što bi se reklo. Fertig.

Na Čaršiju, ni u Novo Sarajevo nismo ni smjeli ni mogli bez roditelja. Rodbina u Radićevoj, Medenice u Istarskoj, čika – Drago na Bjelavama, i rahmetli Eminaga Agić u starom komšiluku, na Ašikovcu, to je bilo moje prvo Sarajevo. Tu se negdje i formatirate: između beskrajnih razgovora o alatima, fudbalu, pjesmi i sijelima u kojima se pletu “filmske” priče o tome da Hase Ferhatović jednom nije mogao stajati na nogama protiv Zvijezde jer je na Kovačima prije toga igrao po sepet trešanja, ili kako je Dete Mustagrudić loptu vukao samo “uz liniju,” jer mu oko centra i šesnaesterca bilo dosadno.

E, da sve su naše povijesti nekako isto tužne, i jednako patetične: prošle su i više se neće vraćati, i ja se, nekako, ne mislim previše sekirati oko toga.

Ipak, uhvati me neka zebnja kad pogledam fasade po starom kraju, po današnjim ulicama Josipa Vancaša, Rizaha Štetića, Tina Ujevića, Alekse Šantića, Čekaluši… Derutne, polomljene fasade, i ulice, čekaju popravak i u tim pukotinama kao da stoji svo nerazumijevanje trenutka u kojem živimo: sve te zgrade su dio kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine, neke od njih, poput onih brace Kadić su i zaštićene, ali stoje okr(u)njene, kao znak propasti vremena u kojem živimo.

U tom smislu, ne mogu povjerovati nijednoj vlasti, i niti jednom prijedlogu za gradonačelnika. Barem dotle dok se se grad ne okreči, i ne umije.

Vjerovatno nisam ni jedini kojem to sve smeta, ni jedini koji “žuga”, ali čini se da je refleks bilo kakve pobune ili traženja svojih prava u ljudima koji tamo stanuju, naprosto, ubijen. Baš kao što je teško povjerovati da je na čelu te zemlje, pa i tog grada, u vrijeme njegovog najvećeg propadanja bio čovjek koji je odrastao samo dvjestotinjak metara odatle.

I koji je po zanimanju bio arhitekt. I koji se ovih dana žali kako će otkako više nije član Predsjedništva biti na birou. I da je siromašan za predsjednika. 

Da nije jadno, bilo bi cinično. A ako stvarno bude išao na biro, bilo bi dobro da pokuša u nekoj drugoj struci. Kao arhitekt, i kao humorista, fakat, nije zaslužio posao. Ni da se otvori njegov fascikl.

Ali, za to više nije kriv on. Nego mi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.