Ahmed Burić

Ahmed Burić

Čovjek koji je volio grad

07. 03. 2019. u 11:30:00

Shares:0

«Naravno, obični ljudi ne žele rat; ni u Rusiji, ni u Engleskoj, ni u Americi, pa ni u Njemačkoj. To je jasno. Ali, ipak, su vođe država ti koji određuju politiku i uvijek je lako povući narod za sobom, bilo u demokratiji, fašističkoj diktaturi, parlamentu ili komunističkoj diktaturi … sa ili bez da glasa za njih, narod se uvijek može nagovoriti da sluša vođe. To je lako. Sve što im trebate reći je da bivaju napadnuti i kritikovati one koji su za mirna rješenja zbog nedostatka patriotizma i izlaganje zemlje opasnosti. Tako to ide u svakoj državi

Ovaj, briljantno precizan citat, izrečen je za vrijeme procesa u Nurnbergu, zbog zločina u 2. Svjetskom ratu. Nije ga izrekao nijedan svjedok, ni tužitelj, ni sudija, ako ste možda pomislili. On pripada Hermannu Görringu, desnoj ruci Adolfa Hitlera, i njegovom dogovorenom nasljedniku, koji je dan prije nego je trebao biti obješen jer je proglašen krivim i osuđen. Svaka sličnost sa ispijanjem otrova Slobodana Praljka na sudu u Den Haagu može biti namjerna, ali njemački je pilot iz 1. Svjetskog rata i komandant vazduhoplovstva u sljedećem tačno znao što govori. Ponudio je nagodbu sudu da bude strijeljan kao vojnik, a ne obješen kao zločinac, i kad to nije uspjelo, odlučio se za zadnji korak. Historija ga je zapamtila kao časnog ratnika u maldim godinama, a kasnije kao bespogovornog fuhrerovog sljedbenika, koji je bez dilema išao putem koji je svijet odveo u katastrofu. Oduzimanje, uglavnom, jevrejske imovine donijelo mu je i fantastično bogatstvo, kolekciju umjetnina od koje jedan dio nikada nije pronađen. Kraj svih stvari za njega stigao je 15. oktobra 1946. godine. Njegov je pepeo prosut u rijeku Isar, i tako je završio jedan od najvećih inspiratora i izvršitelja zločina u 20. vijeku. Izrastao iz atmosfere zakinutosti Njemačke i iščekivanja «svog» rata, Görring je mislio da ga je dočekao.

Heroj Ivo 

«Volim gradove, ne one koji ih uništavaju.» Ovaj citat pripada pokojnom Ivi Štandekeru (1961.- 1992.) novinaru Mladine koji je 16. juna 1992. poginuo na Dobrinji, od tenkovske granate ispaljene sa srpskih položaja. Nakon ranjavanja, uspjeli su ga izvući, no srpske snage nisu dozvolile da kola u kojima je krvario prođu u grad, do bolnice Koševo, gdje mu se eventualno mogla pružiti pomoć. Umjesto toga vozili su ga unaokolo, i izdahnuo je na Palama, u kako se navodi «improvizovanoj» bolnici. Bio je briljantan intelektualac, prevodio, među ostalim, Freuda i Habermasa, poznavao je strip, i radio je za Mladinu, legendarnu ljubljansku novinu, za koju sam počeo raditi 1994. godine. Da stvar bude komplikovanija, skoro dvije godine sam, nikada pomislivši da je to slučajnost, živio u stanu u kojem je, prije nego je otišao na posljednji put u Sarajevo, živio Ivo Štandeker. Izbjeglički dani su, uglavnom, besmisleni, a noći preduge. Nije mi dugo trebalo da shvatim da duša toga čovjeka stoji negdje iznad mene, i da iz njegove smrti moram izvući pouku za svoj daljnji život. Ako banalne pouke uopće mogu postojati kod tako veličanstvenih stvari.  Desetine, stotine puta sam ležao na leđima, zurio u plafon i pitao se zašto sam se kao uljez, dezerter, uvukao u život čovjeka koji je trebao biti tu, a ja tamo gdje je on poginuo. Jer, to bi, valjda, bila jedina pravda.

I danas, kad prolazim pored tog mjesta, na Kodeljevem, općina Moste, malo se stresem,  sjećam se vrata na koje nikada nismo zalijepili nijedno od naša dva prezimena. I u toku mijenjanja adresa, zadržao sam taj običaj. Nikada ni na jedna druga vrata nisam ispisao, ili zalijepio svoje prezime. Jednom nasilno pomaknut čovjek iz svojega prirodnog staništa, više nikada nije doma.  

Vijest da je Ivo Štandeker dobio počasnu plaketu Grada Sarajeva prošla je, uglavnom ugluho. Onako kako kod nas prolaze sve vijesti koje ne govore o uspostavi koalicija, i svim tim tipovima koji bi, da je Ivo poginuo za pravedniji i bolji svijet, bili ništa drugo nego – presuđeni kriminalci. Baš to.

Amaterski horovi nacionalne sigurnosti 

No, ovdje neće doći vrijeme u kojem postoji barem minimum konsenzusa o tome kako se treba odnositi prema zločincima, a kako prema herojima. Mentalitet će trajno ostati u iščekivanju novog rata, onog «pravog», onog koji će «urediti» stvari, i «postaviti ih na svoje mjesto.» Svako od nas ima svoju nepravdu i sanjat će o njenom zadovoljenju, a samo poneko će znati da rat nikada nije ispunjenje plana, nego njegovo uništenje, i da je Ivina ljubav za gradove, a ne za one koji ih ruše obaveza da se uvijek bude na toj strani, danas kad je – kao i uvijek, uostalom – politički unosno i profitabilno huškati. Ukratko, mora se biti na onoj strani za koju je Görring rekao da je uvijek možete optužiti za nedostatak patriotizma, i izlaganje države opasnosti. Izdati tu stvar, bilo bi kao izdati sebe, ili Ivinu smrt, ili vjerovanje da je on poginuo zato da se više ne bi ginulo. Makar to vjerovanje bilo krajnje naivno, jer ovdje uvijek postoje oni – i da se razumijemo , često su većina – koji bi opet počinjali.

Zato je veliki broj ljudi od rata naovamo već napustio BiH, i zato se taj trend nastavlja. Zbog amaterskih horova nacionalne sigurnosti. Jer, to je posao vojske. A ne da novači one koji su još preostali.                            

I zato se uvijek iznova iznerviram kad vidim kako smo glupi. Bilo je dovoljno da se ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin – inače oslobođen vojnog roka kad mu je za to bio vakat, a to su obično najgori militaristi – «prijavi» za obuku od petnaest dana u rezervnom sastavu i da se odmah krene u špekulacije i ankete. Kako na ulicama u radno vrijeme sjede sve sami politički analitičari, specijalisti za nacionalnu sigurnost i geostratezi, famozna Anketa s pitanjem – «da li treba vratiti vojni rok u BiH», odmah je postala hit. U pauzi češkanja mošnica na prvom proljetnom suncu i pušenja nargile na Ferhadiji, ispijanja do vrha šoljice produžene  te čekanja povremene vize za SR Njemačku (u kojoj je slična 'bomba' o vraćanju vojnog roka propala prošle godine), ispitanici samo što nisu crkli od sreće. «To je broj jedan što nam trenutno treba», «muškarci više liče na žene , nego obratno.» «Vojska je dobra da se djeca sklone s ulice, da se sklone od droga i da se nauče higijeni, te da poštuju starije.» Sve moj do mojega, što rekli Srbi. Tu gdje se očekuje da vojska «sredi» ono što nisu porodica, škola i društvo, tu – sreće nema. Ni tamo gdje vojska odlučuje o sudbini društva. Sretne zemlje ne ratuju.   

Jer, takve stvari kao i obično, krenu od «pr»-ovske, kozmetičke i pirotehničke inicijative da će kako je rekao Vulin, «zbog prijetnji miru , 600 ljudi starijih od 30 godina upoznati kako braniti svoju zemlju.» Baška što bi svaki pravi vojnik poželio da ratuje protiv tipa kakav je Vulin. Bože mi oprosti, šta li bi u njegovoj vojsci radila Ana Brnabić? Možda vodila roditeljsku obuku za LGBT jedinicu!? Ali, svejedno, eto ih tamo. Nego, zašto baš svaki put nasjedati?

Možda zato što se ovdje uči samo iz smrti onih zlih. Poput Görringove. Smrti plemenitih, poput Ivine, znače nešto samo onima koji su već takvi. No, sreća da ih još uvijek ima i da se Sarajevo sjetilo nekoga ko je volio taj grad.