Ahmed Burić

Ahmed Burić

Berlin - veliki frajer koji plaća svoje račune

22. 02. 2018. u 20:30:00

Shares:0

Berlin, taj veliki, skoro pa jedini pravi kosmopolitski grad u Evropi, uvijek proširi vidike i iznenadi svojom otvorenošću: istina, vidljivo manje «socijalistički» nego što je to bio prije pet godina, kad sam ga zadnji put posjetio, taj velegrad svakoga dana iznova raste, ali i čuva historiju.

Ovogodišnji, 68. Filmski festival Berlinale, čini se, nije toliko 'zauzeo' grad i ljude u njemu kao nekih prethodnih godina, ali dio oko Potsdamer platza, gdje je Festivalski centar živi za film, i od njega: da ne bude zabune, dvorane su najčešće pune, Berlinale je poznat po tome što pored festivalske opuštenosti, uvijek nudi i kvalitetan pregled onoga što se u fimskom svijetu dešava. Istina, struka i kritika prilično «reže» na Festival, tvrdeći da se od onih filmova što su stigli u Berlin mogao napraviti bolji Berlinale, ali da se nije htjelo odustati od standardnog načina struktuiranja programa. 

Nema sumnje da će, i pored  medijsko - energetskog pada - koji je vjerojatno i rezultat činjenice da je ovo pretposljednja godina u kojoj Berlinale još od 2001. godine vodi  direktor Dieter Kosslick – festival ostati jedna od glavnih kulturoloških činjenica.

O tome svjedoči i pismo 79 najvažnijih njemačkih filmskih autora, poslano ministarstvu kulture i objavljeno na portalu Spiegel Online, u kojem traže transparentan proces izbora i novi početak. Slično praksama u nekim manje razvijenim zemljama, Ministarstvo neće da objavi konkurs, zadržavajući prednost da postavi nekog «svog».  

Kosslick, velika figura koja je u nekoliko navrata posjetila i Sarajevo, je unatoč kritikama koje je trpio, jedan od najzaslužnijih što je Berlinale, poslije Cannesa i Venezije, najvažniji film - festivalski toponim na svijetu. Iako ga je uvijek pomalo bio glas da zajedno sa suradnicima radi «na svoju ruku» i ne mari previše za sugestije koje dolaze sa svih strana. Bez obzira što živimo u vremenu «timskog rada», i «jednakih mogućnosti» bez jakog pojedinca – nema ništa. Naše društvo i ne valja, jer istaknutom pojedincu nije omogućeno da radi onako kako misli da treba.

Berlin je, kako neko jednom reče, «veliki frajer koji plaća svoje račune.» Sudbina nasilno razdvojenih gradova jeste ili da nestanu, ili da se nekim čudesnim sklopom povijesnih okolnosti podignu i (p)ostanu činjenice.

Bivajući u posljednjih stotinu, a pogotovo u posljednjih tri decenije nakon ujedinjenja Njemačke, velikim gradilištem, Berlin je 'glavni' evropski grad: istovremeno i 'bolnica' u kojoj se operiraju dijelovi tijela i liječe rane, ali i laboratorija u kojoj se prave novi eliksiri povijesti i uklanjaju 'neželjeni' dijelovi. No, nije li tako posvuda? Ali, naravno nije svuda isto: što je društvo rigidnije, primitivnije se odnosi prema bližoj prošlosti.  

 Na šetalištu ispred Humboldt univerziteta sijed čovjek s bradom, prodaje knjige. Izgleda kao da je izašao iz romana Josepha Rotha 'Job', čija naslovnica stoji na stolu i gleda nas, kao još i pregršt knjiga, prema čijem izboru je jasno, da njihov prodavac jeste luckast, ali da nudi većinu onoga što se u životu trebalo pročitati da bi se shvatio odnos pojedinca prema totalitarizmu: tu su 'Mefisto' Klausa Manna, roman jedne, a zapravo svih karijera u totalitarizmu, u s zatim biografija Kurta Tucholskog, satiričara koji je emigrirao prvo u Pariz, da bi tragično završio u Goteborgu, prilikom stupanja Hitlera na vlast, baš kao i Roth u Parizu, pa onda Ako postoji čovjek Prima Levija, dvije biografije Sigmunda Freuda, nešto od Odona Von Horvatha, drame Arhura Schnitzlera… Uglavnom, literatura raspada Austro-Ugarske. Autori koji su osjetili katastrofu prije nego je svijet ugledao njezino najgore lice. I od toga, uglavnom, imali samo osobne tragedije. Čiča koji prodaje knjige malo je prolupao, ali nije agresivan. Viče na nas, potencijalne fotografe i kupce knjiga: «Hajde, idite čitajte glupi Internet. Snimanje nije dozvoljeno, ni i-phoneom, ni bilo kakvim drugim sranjem koje imate u rukama. Knjige možete kupiti odmah, ali vas to ionako ne interesuje. Ništa osim glupog, govnjivog interneta.»

Ima stari pravo, on je 'naš' sto posto, baš kao što je 'moj' Berlin 'austrougarski': oko Rosenthaler platza, u pasažima punih grafita, off kinima i caffeima, gdje vas sa zidova koje su izabrali kustosi i opremili umjetnici gledaju postapokaliptični portreti od matakovićevskih Tetaka 13. sa iskeženim zubima do murala i grafitti portreta Anne Frank, i off-kina koje ponekad nude opskurne erotske filmove a nekad klasike Murnaua, Langa ili Von Stroheima. Ali, sve je to, ili samo je to umjetnost , i grad.

 Na ostacima Berlinskog zida nastala je East Side Gallery: umjetnici iz cijelog svijeta za neki simboličan novac zakupe dio prostora i oslikavaju ga svojim bojama i idejama. Tako nekada  razdvojeni gradovi zacjeljuju svoje rane. Na takvom mjestu je nemoguće a da se ne zapitate: a kad ćemo mi doći na red? Kad će Sarajevo postati jedan, zajednički, vrijedan grad svoje povijesti, čije su najbolje dane pod pritiskom ovakve sadašnjosti počeli zaboravljati i njegovi najžešći zagovornici? Možda nikada, možda kad se sve zaboravi.   

A sve će se jednom zaboraviti: i vijest, i ovdje objavljena, da je, negdje daleko, u Sjeveroistočnoj Bosni umro Nazif Mujić, osvajač Srebrnog medvjeda od prije 5 godina na Berlinaleu za epizodnu ulogu u filmu Berači željeza Danisa Tanovića.

Berlin, Metropolis nema vremena da pamti nas koji smo nekada prošli tu, postoji samo krhka nada da ćemo zapisati neke od dijelova sudbina vezanih za nas, i tako barem malim dijelom ostati upamćeni: u gradu koji u današnjem svijetu, znači više od ostalih.