Ahmed Burić

Ahmed Burić

Balkanski špijun bez granica

11. 04. 2019. u 19:54:00

Shares:0

Špijunsko propagandni rat bez granica: kako je u Hrvatskoj pobijedio srpski obavještajni model

Proljeće u Sarajevu donese behar i uvijek probudi traume. April je mjesec u kojem ovdje, obično, počinju ratovi, i sa sentimentima ih se sjećamo. Što bi rekao veliki pokojni hrvatski pjesnik Boris Maruna – „ne treba biti pretjerano pametan pa predosjetiti zlo na Balkanu.“ Svakih četrdesetak godina u skoro cikličnim vremenskim intervalima započinju katastrofe, od kojih traju bolni i dugi oporavci. Sudeći prema intenzitetu da se prošli rat nikada i nikako ne zaboravi – jer strane u njemu neće odustati od praksi zbog kojih su ga i započele – stvorena atmosfera ugroženosti i beznađa. Tlo iz kojeg sjeme zla najbolje raste.

Pokojni Ivo Štandeker, novinar „Mladine“ kojeg su u udruženom zločinačkom poduhvatu ubili artiljerija i pješadije Vojske Republike Srpske, na početku devedesetih je dao ideju za naslovnu stranu magazina za koji je radio: na njoj je bila karta Jugoslavije, podijeljena na Istočnu i Zapadnu. Granica je, naravno, bila na Drini, a ispod slike je stajalo pitanje: da li biste voljeli živjeti u ovakvoj državi? Država je, tzv. Zapadna Jugoslavija, i sastavljena je od tri bivše republike – Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U nekakvom idealnom rasporedu stvari, ta je država, zaista mogla biti značajan evropski subjekt. Sa oko deset miliona stanovnika, odličnim geografskim položajem, razvijenim Sjeverom i Zapadom, južnim morem i tužnim šumovitim, ali zavodljivim Istokom, bila bi to neka mala Italija, mediteransko – dinarsko – ravničarska Zapadna Balkanija. No, eto, njezin je najveći sanjar skončao na obroncima Istočnog Sarajeva, od onoga od čega obično stradaju napredne ideje i ljudi na ovim prostorima, a to je  ideja o superiornosti jednog (svog) naroda nad drugim.

Zapadna Jugoslavija, Sjeveroslavija ili bilo koji drugi oblik udruživanja - „slavije“ , naravno, ne bi preživio iz milion i jednog razloga, a čini se da je osnovni to da je podstrekačima i onima kojima je rat bio način da (trajno) ostanu na vlasti i obogate se – uspjelo nametnuti i održati atmosferu ugroženosti. Ona se najbolje podgrijava policijsko – vojnim metodama, obavještajnim ratom, stalnim poturanjem bilo činjenica bilo falsifikata da ste uvijek u opasnosti, da su prijetnje miru i sigurnosti stalne i osnovane. Ta atmosfera „Balkanskog špijuna“ ponovo, kao „potresa regiju“. Pišem „kao“ jer nikada ne treba potcjenjivati informacije koje u svojim javnim istupima nude obavještajno osviješteni i bezbjedonosno vrhunski izučeni novinari, ali – „kad nije bilo tako?“ Suština vlasti na Balkanu je apsolutna kontrola nad životom podanika: cijeli mentalitet je zaronjen u poltronstvo i doušništvo, a prisluškivanje i gledanje tuđeg posla su normalne stvari. Zato niti je čudo da su u aferi „Selefije“ o obavještajnom vršljanju Hrvatske prema BiH na kraju našli Dragana Mektića da ga optuže zato što hrvatski obavještajci koji imaju izgon iz nekih evropskih zemalja „malo rade“ po Bosni i Hercegovini. 

Čovjeku koji ovdje živi, ili izdaleka dođe, svejedno, dosta dugo treba da poveže sve krajeve koje premrežuju etnokratsko-mafijaške hobotnice u Bosni i Hercegovini. Dugo vremena se smatralo da je najveća mafija u farmaceutsko-medicinskom biznisu, tu se vrte ozbiljni milioni, a radi se o najosjetljivijem segmentu – zdravlju. „Naši ljudi“, naime, iako nezdravo žive, i često su prijetvorno religiozni najviše vole izreku „bože, zdravlja“, a sva se ta prijetvornost materijalizira u cijenama lijekova i listama prioriteta u kojima Esedi Radeljaši „brinu“ o zdravstvu, a neki od lijekova u Sarajevu koštaju 5 puta više nego u Lukavici. Građevinska mafije je, također, vrlo ozbiljan krak koji drži društvo u korupciji: u četvorouglu oglašivači tendera- investitori-izvođači–projektanti ogroman je prostor za Igre bez granica. No, biće da je najveći mrak ipak – pravosuđe.

A baš kao i u međudržavnim obavještajnim igrama, svako protivniku radi ono što može. Nije li, uostalom, srbijanski premijer Zoran Đinđić ubijen upravo zbog toga što je htio rasformirati JSO paravojnu organizaciju i time smanjiti ovlasti obavještajne službe,ondašnjeg i dobrog dijela sadašnjeg apsolutnog vladara srpskog društva!? Tamo je tako: svi su u poicijskoj igri, mediji su, zapravo bilteni organa državne bezbjednosti i zvanični se ciljevi obično daju pročitati na stranicama Večernjih novosti ili Politike. Srbija je prvak u tom orijentalno- špijunskom mraku, a ono što se u posljednje vrijeme objavljuje svjedoči o tome ni da prvi susjed Hrvatska – nije ništa bolja.

Tako su se, u posvemašnjoj trci za što boljom pozicijom u regionalnoj trci Hrvati malo zaigrali. Ovaj put sa Slovencima, koji su ozbiljniji protivnik od nemušte bosanskohercegovačka imitacije politike svijesti o ozbiljnosti trenutka koju utjelotvoruje Željko Komšić. Sportskim rječnikom kazano, izašavši iz BH bloka pojačao je ekipu koju je napustio, i priključio se SDA i HDZ-u „svome domu, svome jatu“, kako kaže narodna pjesma. U čemu ne bi bilo ničega problematičnog da ga nisu izabrali da ne bi izabrali kandidata HDZ-a. Mali je format na mala vrata potvrdio svoju nedoraslost – i pri tome „oseknuo“ sve nas koji smo ga podržali – a razbacuje se velikim izjavama tipa: „ako im dozvolimo, napraviće Veliku Srbiju i Herceg Bosnu.“ Njegovim, polujalijaškim rječnikom rečeno: „majstore, sve i da jes' tako, ti nisi taj koji to može spriječiti. “

Večernji list, inače procrkveni medijski ogranak Hrvatske izvještajne službe, jedne od sastavnica državne SOA-e, ovih je dana objavio naslovnicu na kojoj se objašnjava slovensko - bošnjačka koalicija: „Slovenci nam žele nametnuti arbitražu, a BiH zaustaviti Pelješki most.“ Slovenački POP TV je objavio da je televizijska stanica POP TV objavila da je hrvatska Vlada, preko posrednika pokušala utjecati na njihovo uredništvo da ne objavi otkriće da iza prisluškivanja u arbitraži oko morske granice stoje – hrvatske obavještajne službe. Koje su do informacije da će reportaža biti objavljena tako što su hrvatski obavještajci prisluškkivali – novinare. Ma, stvarno!? Ušli Bugari u Sofiju, reklo bi se. Da nije komično to kako se Hrvati igraju špijunaže, bilo bi tragično, kao što jeste po Bosnu i Hercegovinu. No, po Sloveniju neće biti: to je malo ozbiljnija država koja je već povukla ambasadoricu iz Zagreba, a svoje će probleme rješavati preko evropskih institucija. Ili kako kaže saopštenje iz jedne od najvećih stranaka: „mirnim ćemo i promišljenim koracima zaštiti našu državu, medije, ljude i demokraciju.“ Tako rade manje – više ustrojene države. Kod nas, fala na pitanju, nije tako, jer bi svi politički akteri najviše voljeli da njihove privilegije.

I tu dolazimo, opet na početak: posrednik hrvatske Vlade, iako to premijer Plenković izričito niječe, je kontroverzni svećenik Ivan Tolj, najvažniji čovjek medijske kompanije Styria, koja je između ostalog, vlasnik i narečenog Večernjeg lista, čija je orijentacija izrazito herceg bosanska, dakle protiv građanske i evropske orijentacije Bosne i Hercegovine. Nula-nula sedam hrvatskih službi je dakle, svećenik male župe Gornja Močila, rođen kod Ljubuškog, prema određenim glasinama suradnik jugoslovenske UDBE i njemačkog BND-a, tip premazan svim bojama i mastima. Koji je, kako se navodi, nazvao svog poznanika u Sloveniju kazavši da zove u ime slovenačke Vlade, i zamolio da se nešto ne objavi. Rekavši da zove u ime hrvatske Vlade.

Stalna atmosfera beznađa i ugroženosti najviše pogoduje tim i takvim lovcima u mutnom, tim bivšim i sadašnjim doušnicima među vjerskim licima koji su odjednom otkrili moć medija i pretvorili ih u svoje igračke. Ovo je vrijeme u kojem caruju lažne mesije, proroci, šatro teolozi Oslobođenja, medijski posrednici između krupnog kapitala i napaćenih ljudskih duša. Oni koji pred vjernicima govore o duhovnom miru, a u slobodno vrijeme posvećuju stranice glasila u vlasništvu tajkunskih korporacija. Koja nam serviraju informacije o propagandno obavještajnom ratu. Kakva harmonija!? Balkanski špijun bez granica.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.