Ahmed Burić

Ahmed Burić

Amir Bjelanović Tula (1962.-2019.)

11. 09. 2019. u 19:11:00

Shares:821

„Mi smo tad bili grupa, zvali se Velika porodica. Sjeli u auto, nečijeg stojadina, natovarili instrumente i direkt u Ljubljanu, u Studio Akademik. Tamo ona ekipa jazz- rockera, Braco Doblekar (legendarni jugo multiinstrumentalist i producent, op.aut.) ne mogu da vjeruju, oni nam dojučer bili idoli, sad mi došli sa svojim parama, da snimimo ploču kod njih. A imamo po 18 godina, to si trebao vidjet'…“

Što šta je još trebalo dragi moj Tula, ali neće. Zadnji put, prije jedno mjesec i nešto dana, kad smo zadnji put opalili krug od Čaršije, skoro do Marijin- Dvora, izgledalo je da nije posljednji put i da si se izvukao od opake bolesti koja te bila napala. Ovo nas gadno, pasko, njihovo vrijeme uzima tako kao da hoće pokazati svoju nadmoć nad nama, i nad našim vremenom. A u to, naše vrijeme, on je bio prvi za kojeg je bilo prirodno da bude zvijezda. I znalo se, barem kod onih rođenih u šezdesetima, kad su rock i električna gitara u pitanju - na „našoj“ strani grada, najbolji je bio Para, a kod „njih“, što znači Stari Grad – Tula. Dražen Ričl i Amir Bjelanović su pomagali svima i svirali u svim bendovima , jer su prvi stvarno znali svirati, i imali su onaj nepogrešivi refleks koji nijednno majstorstvo ne može nadoknaditi. A to je da su bili zvijezde prije nego što su javn odsvirali ijedan ton. To je (bilo) tako, i to se rađa. Tu vježba ne pomaže previše.

Nisi htio o bolesti. „Nemoj o tome, ne volim, ljudi me pitaju a ja okrenem glavu.“ A onda bujica, o svemu… A najviše o čemu drugom, nego o muzici, ustvari ti si pričao, jer te je u tim dijalozima bilo grehota prekidati: tolike zalihe provala nije i zadugo neće imati niko, ali one i jesu bile genijalne zato što je izgledalo da su same sebi svrha – dakle da ništa ne vrijede – ali su bile protkane tolikim znanjem i iskustvom, da su mogle doprijeti samo do najpažljivih slušalaca. Amir Bjelanović Tula bio je možda i najbolji sarajevski usmeni pripovjedač, a Sarajevo baš i nije takvo da će cijeniti i sačuvati svoje dragulje u nekomercijalnim disciplinama. Ono, uglavnom, uzdiže beskrupulozne prevarante koji se obogate ne birajući sredstva: poštovanje za one koji su mu, zaista, izvezli dušu se čuva za uzak krug ljudi. I post mortem. Čudan, i težak neki grad.

Postoje, izgleda, datumi koji sobom nose neku zlokobnost. 11. septembar, rano jutro i poruka od Buce – „Umro Tula.“ Tačka. I otišao je jedan cijeli svijet, jedan čovjek u kojem je bilo života za još nekoliko ljudi, gitarist, aranžer, harmonikaš, bubnjar, producent, session muzičar, i rekosmo, što bi se po novom reklo standup komičar, najplemenitije vrste. Trebalo se samo sresti. Kažu da Tito La Riva i njegova ekipa, Tito & Tarantula nisu mogli vjerovati kad su objašnjavali kako im je divno bilo u Sarajevu, i kako su ručali pitu: „We had a meat pie“, oduševljeno su govorili, dok su raja za stolom prevodila „burek“, zatim „cheese pie“, bezbeli sirnicu, then a „green pie“, zeljanicu, i na kraju, „orange pie.“ Razgovor je stao, dok neko sa stola nije rekao „tikvenicu“, a onda je Tula presjekao:

„Prevedi mu. Gro omladine potcjenjuje tikvenicu!“

Takvih je replika Tula izrekao na hiljade, i to je bila jedna strana njegove ličnosti. Druga je zapisana na desetima, stotinama nosača zvuka na kojima je Amir Bjelanović svirao, pjevao i producirao. Nama, kojima on nije bio Onaj Gitarista Merlina, on je bio Lucifer, kako se zvao jedan od njegovih prvih bendova, a u toj generaciji nema benda kojem nije pomogao: Znak sreće, Linija života, Top, Žaoka, svima njima bi, kad je frka, na probu ili dvije i na binu „uletio“ Tula, i, uglavnom spasio nastup. Blagi, dobri, smiješni, Tula, za kojeg ću, sasvim sigurno i dugo nakon ovoga gledati da ga nema gdje u klubu, jer prosto neću uvažiti činjenicu da je otišao. Savjeti tipa kad se čuje B.B. King iz zvučnika u kafani, a Tula kaže „kad hoćeš da si gitarista, onda moraš znati ovako svirati“ ili detalji poput „mi upucani k'o Bon Jovi, a sviramo po njivama“, su sagovornika odmah vodili u novi svijet, i davali mu do znanja s kim razgovara. S obrazovanim muzičarom koji nikada nije „mahao“ svojim znanjem, nego ga prenosio najbolje kako je znao i umio. I čovjekom koji nije imao sreći da postoji dovoljno veliki okvir da je njegova slika mogla stati u njega. Tula je, bez obzira na to što je ovo in memoriam, (bože, zar stvarno!?) bio veći od okvira u koji bi ga se pokušalo smjestiti. On je bio formatiran kao superstar u gradu u kojem se vazda pričalo „da ne podnosi zvijezde.“

Izdignuvši se iznad toga svojim talentom, plemenitošću i duhovitošću, Tula će ostati u svima nama. Kad na radiju, ili na stadionu, ili u bilo kojoj drugoj prilici čujete nesvakidašnji zvuk gitare, zastanite malo i sjetite se da je njezin pronosilac bio čovjek koji je nosio sve vrline, i nešto mana grada iz kojega je potekao. Tula, čovjek koji bi u nekom New Jerseyu ili Readingu bio idol desetinama klinaca koji sanjaju o tome da budu zvijezde popularne muzike. Nama, kojima je bilo normalno da si s nama – toliko normalno, da je nenormalno, što bi ti rekao - ćeš faliti, i pamtićemo taj j….i 11. septembar. Svima – Paši, Zlaji, Muji, Mirzi, Miralemu, Muti, Panču, Benji, Nihadu, Hadžagi, Branku – nečete zamjeriti što ne nabrajam sviju, i nije vrijeme ni mjesto za zamjerke.

Ali, najviše ćeš, znam, faliti Damiru. Kao onomad kad ste bili djeca u i šarali se bojama po licu „jer slijedi napad“, i „ne smiju se dovoditi stranci da nam pokvare plan.“ Zbogom dragi moj Tula, u svijetu u kojem si imao sve preduvete da budeš „Kauboj“, ti si bio „Indijanac.“ Iz te činjenice je izvirala većina naše ljubavi prema tebi. Vidimo se tamo. Na probi. Ili sessionu, svejedno.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.