Heroji sanjara jači su od svake noćne more

Sinoć je i bog Mars položio oružje i aplaudirao u čast Francesca Tottija, a božica Venera ispunila je srca svih ponosnih Rimljana ljubavlju prema najvećem fudbalskom sinu ovoga grada. Ustao je cijeli svijet, poklonio se velikanu, ustali su i njegovi zakleti neprijatelji, pozdravili najboljeg ratnika kojeg su imali priliku gledati. Tottiju su i Laziali odali priznanje. I to ne bilo kakvi. Oni najradikalniji - Irriducibili. Sinoć je i fudbal izgubio dio sebe, dio identiteta, dječačke razigranosti i ljubavi prema bubamari... Takvi kao on više se ne rađaju.

Moralo je valjda tako biti, da baš na utakmici u kojoj je jedan od posljednjih fudbalskih romantika otplesao svoj posljednji valcer, jedan drugi razigrani dječak uđe u društvo besmrtnih. Dječak koji je baš kao i Totti svoj karakter izgradio u jednom drugom gradu koji ima dušu, priču, svoj ponos i identitet. Biti Rimljanin ponos je koji se teško može opisati nama koji to nismo, ali ako iko na ovom svijetu može shvatiti šta znači biti prkosan i ponosan, odan i vjeran, onda su to Sarajlije.

Kada je Francesco Totti debitirao za Vučicu, jedan drugi dječak je tražio način da u igri boga Marsa na brdovitom Balkanu pronađe sebe i svoju dječačku razigranost. Trčao je za bubamarom u gradu od kojeg je i božica Venera u jednom trenutku digla ruke. Maštao je kako će jednog dana igrati pred punim stadionom s najboljim fudbalerima svijeta i kako će baš on postići pogodak koji bi posvetio svojoj ulici, svome gradu, svom djetinjstvu, svoj onoj djeci kojima je ta igra boga Marsa zauvijek uzela priliku da razigrano trče za bubamarom.

Skoro 25 godina kasnije plesao je zajedno s njim na zelenom tepihu, pred punim stadionom i postigao je gol koji djeci njegovoga grada daje primjer, snagu i vodilju da su snovi na dohvat ruke, samo ako dovoljno snažno vjerujete u njih. Nekada ne dosanjamo ono što smo usnili, ali pronađemo neke nove snove, puteve i ciljeve, postanemo zadovoljni i sretni sami sa sobom.

Edin Džeko nije samo fudbaler, nije samo ni planetarna fudbalska zvijezda, nije ni jedan od najboljih napadača koje je Europa vidjela u posljednjih desetak godina. Edin Džeko je sve to, ali prije svega zvijezda vodilja, nada i primjer mladim ljudima u ponosnoj i prkosnoj Bosni i Hercegovini. Primjer kako nikada ne smijete prestati sanjati, jer su snovi na dohvat ruke, samo morate dovoljno jako da ih želite i na putu do njih preskočite sve one noćne more koje vas vraćaju na sami početak.

Sinoć je Edin Džeko plakao zajedno s Tottijem, plakali su svi, otišao jedan od simbola ovog sporta. Odlazi igrač koji je toliko puta bio na usnama dječaka širom svijeta, kad lopta od kamena što stoji kao stativa promijeni smjer i završi iza leđa golmana. Svi smo mi na školskim turnirima, tekmama na male, protiv one tamo mahale, na usnama nosili ime jednog od fudbalskih velikana, bez obzira na vrijeme u kojem smo živjeli i gdje smo se igrali. Imena velikana, fudbalskih besmrtnika.

Džeko je već odavno na toj listi, prije svega u svom gradu, u svojoj kući, a to je u konačnici najvažnije. Sinoć je samo došla potvrda, ona pisana, sinoć je uvršten među one najbolje. One koje znaju svi ljubitelji fudbala, bez obzira na to kada ste rođeni. Platini, Maradona, Van Basetn, Batistuta, Inzaghi, Shevchenko, Crespo, Vieri, Totti, Ibrahimović, Del Piero... Edin Džeko. Capocannoniere. Edin Džeko - zvijezda vodilja, nada i ponos dječaka i djevojčica na brdovitom Balkanu. Edin Džeko - Bosanac i Hercegovac.