Dennis Gratz: Slobodan, sekularan, ugrožen

Radiosarajevo.ba
Dennis Gratz: Slobodan, sekularan, ugrožen

Već nekoliko dana zbunjeno hodam sarajevskim ulicama i u blagoj nevjerici posmatram svoje sugrađanke i sugrađane. Nije mi baš jasno zašto, ali smo nekako raspoloženiji i razuzdaniji, hrabrije koračamo gradom i glasnije se smijemo. Priznajem, posljednjih nekoliko dana jahali smo ludog konja dobrih vibracija; prvo su nam veličanstvene pobjede naše reprezentacije gotovo neočekivano vratile vjeru u snagu zajedništva, onda smo, čini se za dlaku, izbjegli strašan zemljotres (koji je, nažalost, fatalno pogodio centralnu Italiju), zatim su taksisti radikalno smanjili cijene svojih usluga a nova nam gradska uprava priredila umjerenu i domišljatu Šestoaprilsku proslavu. Konačno se i sunce pomolilo na nebu, najavljujući omamljujuće buđenje proljeća.

Dobrom raspoloženju koje je munjevitom brzinom zarazilo grad zasigurno je doprinijelo i nedavno otvaranje najraskošnijeg poslovnog centra u zemlji, „BBI Centra“, izgrađenog u rekordnom roku u strogom centru Sarajeva, na mjestu nekadašnje robne kuće „Sarajka“. Mene takve stvari uglavnom ostavljaju hladnim, ali je „BBI Centar“, jamče mi svi koji su ga posjetili, zaista veličanstven. Prijatelji su mi oduševljeno opisivali sjaj i glamur, evropski nivo usluge, moderan dizajn i luksuz kojim je opremljeno nekih 43.000 kvadratnih metara prostora. Supermarket, saloni ljepote, fitness centar, dječija igraonica, uredske prostorije i veliki broj svjetskih marki na jednom mjestu, uz to restorani i kafići, u samom centru Sarajeva, kao simbol neke nove, bolje bosanskohercegovačke stvarnosti?

Što da ne, pomislih. Investicije ovih razmjera su uvijek dobrodošle, a nova radna mjesta usred najteže poslijeratne svjetske ekonomske krize ravna su malom čudu. Ovim se čak, barem privremeno, sredio i problem parkinga u centru grada, teška muka našeg čovjeka, jer „BBI Centar“ nudi 464 mjesta za parkiranje raspoređena na tri etaže, za mogućnošću zakupa (i 24-satnim videonadzorom, zlu ne trebalo).

Nije trajalo dugo, pa sam i ja postao jedan od navodno 200.000 ljudi koji su samo u pet dana posjetili ovaj sada već najveći sarajevski hram konzuma i hedonizma. Bio sam impresioniran. Iako mi nije promakla tupa ogoljenost trga ispred glavnog ulaza (tek pokoje friško zasađeno drvce oko običnog bijelog betona, tu se moglo učiniti mnogo više), unutrašnjost je bila besprijekorna. Od dizajna, do korištenih materijala, preko funkcionalnog rasporeda prostora, sve je bilo na najvišem, „svjetskom“ nivou.

Jedina stvar koje na početku nisam bio ni svjestan, a koja me je kasnije navela na dugo i iscrpljujuće razmišljanje bila je informacija da u „BBI Centru“ nema alkohola, proizvoda od svinjećeg mesa, niti kockanja.


Dobro, to je sasvim razumljivo. BBI Centar je izgrađen novcima Islamske razvojne banke i njihovih partnera iz Abu Dhabija i Dubaija. Ove finansijske institucije dolaze iz zemalja u kojima je svakodnevnica do detalja uređena islamskim postulatima i pravilima. Sasvim je normalno i očekivano da oni neće podržavati niti finansirati projekte koji nisu u skladu sa tradicijom i praksom islamske vjeroispovijesti. Čak i da investitori nisu islamske banke, već neko ko jednostavno ne želi da se u njegovim prostorima konzumira alkohol ili nešto drugo, to bi se jednostavno moralo poštovati. Tako nalaže načelo tolerancije i univerzalno pravo domaćina. Svako ima pravo da nudi i prodaje ono što je u skladu sa njegovom životnom, poslovnom ili drugom filozofijom. Uostalom, ukoliko nam se ne sviđa, ne moramo ga posjećivati; prodavnica sa alkoholnim proizvodima u Sarajevu ima napretek, a u neposrednoj blizini „BBI Centra“ se nalaze barem dvije kockarnice.

Ipak, informacija o nemogućnosti kupovine dobrog dalmatinskog vina ili pršuta u filijali „Konzuma“ smještenog u podrumu ili narudžbe nekog drugog alkoholnog pića u jednom od ekskluzivno uređenih kafića ispostavila se kao dobar povod da razmislim o tome koliko je naše društvo još sekularno, tj. koliko smo u stanju da se odupremo načinu življenja koji nam impliciraju religije, a pritom sami ne zagazimo u opasne vode netolerancije i nepodnošljivosti.

Na ovom mjestu bez okolišanja želim primijetiti: grad u kojem živim već neko vrijeme gubi epitet urbane evropske prijestolnice. U kontekstu odnosa religije i našeg društva mi automatski na pamet padaju prošlogodišnji krvavi linč posjetitelja i organizatora Queer Festivala, bizarna hajka na Djeda Mraza, uvođenje vjeronauka u obdaništa ili, evo baš svježa informacija o pomjeranju ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (koji je, budi rečeno, sufinansiran od strane „svih“ poreskih obveznika) na drugi termin zbog mjeseca Ramazana. Da ne govorim o tome da je prije ne tako dugo vremena episkop pravoslavne crkve osveštao i blagoslovio (!) novo izgrađenu zgradu Vlade RS-a. Očito je da su vjerske zajednice svoj utjecaj u dobroj mjeri proširile i na one sfere društvenog i javnog života koje su, barem prema mom razumijevanju, još uvijek ekskluzivitet građanskog, „otvorenog“ demokratskog poretka. Stoga se nameće pitanje: koliko smo mi još otvoreni? Koliko smo još sekularni? I šta znači to – biti sekularan?

Sekularizam (ili „svjetovnost“) kao način i sistem organizacije društva pretpostavlja dosljedno isključenje religije iz javnog života tj. odvajanje iste od države, a zasniva se na principima slobode izražavanja mišljenja, te jednakosti i ravnopravnosti svih članova zajednice. Termin „sekularizam“ prvi je 1846. godine koristio engleski mislilac i aktivista George Jacob Holyoake, koji se protivio uspostavljanju državne religije ili favoriziranju jedne nauštrb drugih. Radi se, dakle, o svjetonazoru koji svoje korijene ima duboko u historijskom procesu prosvjetljenja, razvoju ljudskih prava i sloboda i emancipaciji pojedinca u odnosu na zajednicu.

U praksi sekularizam nije ništa drugo nego dosljedno razgraničenje religije i javnog života u smislu da svi društveni procesi od javnog značaja, a napose oni politički, ne smiju biti podložni utjecaju bilo kojeg vjerskog establishmenta. Jedna od najpoznatiji sekularnih država je Turska, koja je princip sekularizma do te mjere prenijela u svakodnevnicu da je svojim ultimativnim istrajavanjem na isključenosti religija iz javnog života čak i poremetila balans između ljudskih sloboda i vjerskih prava koje je prvobitno kanila uspostaviti (obaveza skidanje marame pri ulasku u turski konzulat u Njemačkoj je, po mom mišljenju, grubo kršenje individualnog prava na uživanje i iskazivanje svog vjerskog opredjeljenja).

Skoro sve evropske zemlje organizirane su i funkcioniraju kao sekularne države, tako i Bosna i Hercegovina. Naše javne institucije uređene su u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, od Ustava pa naniže, koji opet svoje utemeljenje imaju u najvažnijim međunarodnim aktima o zaštiti ljudskih prava i sloboda, suštinski nas svrstavajući u zemlje sa evropskom tradicijom i kulturom. U praksi se linije razgraničenja već neko vrijeme gube; zamislite situaciju u kojoj papa Benedikt XVI daje izjave političkog, svjetovnog karaktera, savjetuje njemačku kancelarku Merkel ili se neposredno uključuje u konkretne političke procese u Italiji ili Njemačkoj. Ili situaciju u kojoj se javna okupljanja, koncerti ili neke druge manifestacije ograničavaju, uvjetuju ili prilagođavaju jednoj od religijskih skupina koje žive u tim zemljama. Posve nemoguće!

Nažalost, mi smo skoro svakodnevno svjedoci utjecaja koji naše vjerske vođe vrše na ovdašnje političke, gospodarske ili kulturne elite. Novinski stupci puni su vijesti o njihovim apelima, mišljenjima, upozorenjima i stavovima po svim pitanjima od društvenog ali i političkog značaja.

Problem, dakako, nije u njihovom angažmanu, niti u njihovim naporima da skrbe i štite pripadnike svoje vjerske zajednice. Slobodan i neograničen rad religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini je jedna od osnovnih pretpostavki za normalizaciju i razvoj naših međuetničkih i međureligijskih odnosa. No, postavlja se pitanje do koje mjere religija treba igrati ulogu u svjetovnom uređenju našeg društva? Da li sam ja, kao neprakticirajući vjernik, spreman da prihvatim ama baš sva uređenja koja mi moje vjersko opredjeljenje implicira? Imam li uopće izbora? I šta mi prijeti ukoliko prosto ne želim biti podvrgnut pravilima koja mi nisu nametnuta pozitivnim zakonskim propisima, donesenim od strane legitimnog zakonodavnog tijela?

Ovdje, dakle, nije problem u tome da se u „BBI Centru“ ne može konzumirati alkohol. Ni u većini ćevabdžinica u gradu ne postoji opcija desetke i hladnog piva. Ne postoji, jer se jednostavno nije ustoličilo. Tradicija je da pljeskavice i druge domaće mesne delikatese zaliješ jogurtom, kefirom ili, eventualno „Coca Colom“. Problem je u tome što zabrane, baš kao što je ova u „BBI Centru“, nisu motivirane tradicijom, običajima ili nekim drugim kulturno-historijskim faktorom koje je ovo podneblje odnjegovalo, već isključivo religijskim postulatima. U takvom slučaju zabrane nikada nisu bile instrument koji je obogaćivao i produhovljavao određenu društvenu zajednicu, već upravo suprotno, stvarale su napetost, atmosferu isključivosti i latentni osjećaj nedobrodošlice, utoliko više što je u slučaju „BBI Centra“ na raspolaganje data javna površina, i to javna površina prijestolnice „svih“ građana Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovo vjersko ili neko drugo opredjeljenje.

No, suština problema nije u zabranama niti u poštivanju ili nepoštivanju vjerskih pravila. Problem je u nama, jer mi u međuvremenu nametanja određenih, našem građanskom svjetonazoru stranih sistema vrijednosti prihvatamo kao normalne. Ili bolje rečeno, takve stvari nam postaju normalne. U trenutku kada slegnutih ramena dočekujemo nametanja zabrana koje nisu u skladu sa našom tradicijom ili mentalitetom prestajemo biti samoodređujuće društvo, jer gubimo integritet i mogućnost slobodnog odlučivanja. Uostalom, jedan od osnovnih elemenata slobode je upravo pravo izbora. Želim da „biram“ hoću li i na koji način prakticirati svoju vjeru, hoću li kupovati i konzumirati alkohol, uplaćivati tiket, posjećivati časove Kabale, moliti se Budhi ili svoje dijete slati na vjeronauk ili na nastavu etike.

Na mjestu gdje sada stoji BBI Centar ovo mi je pravo, nažalost, uskraćeno.

Dennis Gratz za radiosarajevo.ba

Berlin glasao protiv obavezne vjeronauke u školama

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije