Nikodije Stojanović, pjesnik i šahist
17. septembar 2012. u 10:33
0

Piše: Miljenko Jergović 

Kada se u pretraživač upiše "nikodije.stojanović", pojavi se tridesetak tisuća dokumenata vezanih za ime Nikodija Stojanovića Tatka. Po narodnome heroju Tatku zove se velika osnovna škola u Prokuplju, o kojoj saznajemo da je osnovana i sagrađena još u devetnaestom stoljeću, a Tatkovim je imenom čašćena odlukom Školskoga odbora od 15. lipnja 1952. Na službenim stranicama općine Prokuplje piše i: "Škola N. S. Tatko je 08. 08. 1997. godine proglašena za kulturno-istorijski spomenik, a danas sa ponosnim epitetom 'Stara dama' kreće u osvajanje znanja sa dovoljno iskustva i mudrosti." Saznajemo da se nastava odvija i u "izdvojenom odeljenju u Donjoj Rečici", te da Osnovnu školu Nikodije Stojanović Tatko pohađa ukupno 1249 učenika.

Nikodije Stojanović Tatko

Dalje čitamo da u Prokuplju postoji "Društveno preduzeće industrija filcanih proizvoda Nikodije Stojanović – Tatko". Za nas koji ne znamo što bi, ustvari, bili filcani proizvodi, slijedi "opis delatnosti": "Proizvodnja netkanog tekstila i predmeta od njega, osim odeće". Poduzeće je utemeljeno 1948, zapošljava 115 radnika, a u procesu privatizacije 2006 prodano je tvrtki "Konus Konex d.o.o. iz Slovenskih Konjica. Što se s proizvodnjom filca u Prokuplju zbivalo nakon 2006, i je li tvornica promijenila ime, ili je novi vlasnik odlučio slijediti stečevine i svijetle tradicije narodnooslobodilačke borbe, u kojoj je heroj Tatko položio svoj mladi život, nećemo saznati. Mogli bismo, kada bi nas jako zanimalo, ali mi smo se ovdje zatekli tražeći jednoga drugog Nikodija Stojanovića. Jednoga koji nije bio Tatko.

Tako biva, to je onaj odavno primijećeni usud interneta ili svemrežja, kako bi rekli stari Hrvati, da krenete tražiti jedno, a nađete drugo, pa vam se počnu mijenjati interesi da na kraju završite u proučavanju prosvjetnih i gospodarskih prilika u Prokuplju.

Nikodije Stojanović Nino

O mom Nikodiju Stojanoviću pisao je Marko Vešović, u jednoj od svojih kolumni "Vlah bez voznoga reda", objavljivanih u već tako davna vremena da se danas skoro više i ne čuje autorov auto-cinizam u nazivu kolumne.

Bila je to jedna od onih rijetkih Markovih novinskih priča iz koje nije izbijao gnjev i u kojoj se nije nadgornjavao s pogani ove ili one vrste, pokušavajući po tko zna koji put dokazati da je ljudski stvor bolji od govna. Rijetko se to Marku događalo, pretjerano rijetko, da krene pripovijedati o onome vrijednom, ljudski dragocjenom, što je izgubio, što mu je izginulo, umrlo i nestalo u vremenima pogani. Ali kad s tim krene, stalo bi ti srce od tuge dok bi čitao. Iako se po novinama i u svojim nefikcionalnim tekstovima dugo učio kako da iz jezika, iz riječi i sintakse, derivira kukutu, di-di-ti, mišomor, kojim bi potrovao neprijateljsku živu silu, Marko je bolji i literarniji u žalosti i u sitnoj i krupnoj čovjekovoj tragici. Dijelom, razlog je u njegovu talentu, ili u vrsti talenta, ali važnije je nešto drugo: koliko god ljudi bili po svojoj izvornoj prirodi zli i pokvareni, pa su oni dobri uvijek nekakav izuzetak, i dok zlo nadire u krdima i bataljonima, dobro je vazda upojedinjeno, ostrvljeno i samo, toliko su riječi našega jezika, kao i riječi svakoga drugog jezika, njegova gramatika, njegova prozodija i pjevnost, pogodniji za izricanje nekog dobra. Možda je i to posljedica čovjekove zle naravi i prijetvornosti, pa je stvarao jezik kojim će nasanjkati i prevariti svojega brata, a možda je jezik živ dokaz da ima Boga i da je jezik njegovo djelo, možda je nešto treće, tek Marko Vešović je, kao i svaki veliki pisac ovoga jezika, svjedok istine da je jezik dobar, a ljudi su zli.

Na četvrtoj ili petoj stranici na Googleu, nakon što proučite svu silu informacija o Nikodiju Stojanoviću Tatku i Prokuplju, naići ćete na Markov tekst "Zapisi iz sveske s modrim koricama: Nedžad i Nikodije", a u njemu fragment "O Nikodijevom osmijehu". Pripovijeda pisac o posljednjem viđenju s Nikodijem, u kazališnom holu, na pauzi Sidranove predstave "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce", pripovijeda o tome kako se, eto, ponekad dogodi da se gledamo s nekim tko se već našao s druge strane života i groba.

U tom tekstu je i biografska skica Nikodija Stojanovića, dana preciznom rukom ikonopisca, koji, u stankama između psovki što ih razmjenjuje sa zlotvorima, dok do smrti brani onih par desetaka četvornih centimetara zemlje pod svojim stopama, po nevidljivome stropu nevidljive crkve oslikava nevidljivu fresku, ispunjenu svecima i mučenicima, također nevidljivim, kojih se, u sjećanju nevidljivom, spomene, katkad.

Čudan je svetac bio taj Nikodije Stojanović Nino.

Umro je kao mučenik, od bolesti koja mu je opustošila utrobu, a ostavila oči da njima gleda.

Broj Radovana Karadžića u notesu

Marko se sjeća kako se Nikodije na samom početku rata javio kao dobrovoljac u Teritorijalnu odbranu. I kako bi se u takvim prilikama uvijek našao netko s vrlo razvijenom bezbjednosnom kulturom (jer s kojim se to nakanama jedan Nikodije, pa još i Stojanović, javlja da brani Sarajevo?), izuzeli su mu notes s telefonskim brojevima – knjižicu koja je, u vrijeme pred izum mobitela, bila najuvjerljivija biografija svakoga od nas – kad u njoj: broj Radovana Karadžića.

Jer Nino je bio pjesnik u pokušaju, dobar i odan suputnik bosanskohercegovačke i sarajevske pjesničke scene s kraja sedamdesetih i u osamdesetima. Pa kad bi negdje otputovao svojim šahističkim poslovima, jer Nikodije Stojanović bio je šahist, ne naročito uspješan, ali čestit i pouzdan međunarodni šahovski sudac, javljao bi Radovanu za svoj prazan stan, da si poeta privede, ako ima pri ruci što za pojebat.

Uzalud se pred vojnim isljednicima branio i pokazivao im kako u istom notesu ima i Vešovićeve, i Sidranove telefonske brojeve. Išamarali su ga i poslali kući. Nikodije se poslije vajkao, pa se nesretni događaj i nesporazum najprije pretvorio u dobru kafansku priču, u anegdotu i u vic... Prepričavat će ga i oni koji nisu Nikodija znali, ali im se, eto, svidjela priča. U takvom je prepričavanju taj slavni, nadaleko poznati, sarajevski šarm i smisao za humor.

Nikodije nikome ništa nije zamjerio. Preveden na hladni, generalizirajući jezik, koji nikada nije tačan, ali često otkriva koješta što bi nam, nakon što prođu godine, ostalo skriveno, događaj je bio ovakav: Srbin se javio u Teritorijalnu obranu i nije primljen, nego je dobio batine, jer su mu u telefonskom imeniku našli jedan zločinački telefonski broj, kao što bi u to vrijeme svakom, ili skoro svakom, viđenijem Sarajliji, bilo koje vjere ili nacije, u imeniku pronašli neki takav zločinački broj.

Mnogi bi nakon ovakvoga doživljaja ostali uvrijeđeni, pa bi mudro tražili način da napuste grad, u skladu s onom banalnom narodnom uzrečicom, koja je, na kraju, potrošila sve naše jučerašnje živote, a po kojoj svaka ptica svome jatu leti. Ali Nikodije Stojanović bio je smjeran i trpeljiv. Nije se gordio, baš kao što je kršćanskim svecima propisano – da se ne gorde, jer su gordost i taština među gorim čovjekovim osobinama, i uzrok su mnogih teških grijeha. Kako nije bio gord, Nikodiju nije bilo dano da bude dobar pjesnik, premda je njegova obuzetost poezijom bila istinska. I nije bio ptica, pa da svejedno kojem jatu leti.

Ništa on nije zamjerio svojim isljednicima, ni onima koji su ga tukli, ni onima koji svih tih strašnih godina u njemu nisu uspijevali vidjeti ništa do li – Srbina. Sve je to, iz njegove čudne, pomaknute perspektive bila greška, koju treba ispravljati. I rat je bio jedna velika greška, a na kraju i zlo u ljudima posljedica je nekog nesporazuma s drugima ili sa samim sobom. Dakle, greške. U Nininom svijetu, čovjek nije mogao biti zao iz čista mira.

Djetinji posjednik nekoga tajnog sveznanja

Nikodije Stojanović imao je svoj mali stan, pri vrhu velike stambene zgrade, u Novom Sarajevu. Jedna od predrasuda o Srbima, koja se pojavila vrlo rano, još u travnju i svibnju 1992, ticala se upravo toga – stana. Pa bi se kazalo da je taj i taj ostao u opsađenom gradu, da s drugima trpi granate i snajpere, nosi glavu u torbi i živi od humanitarne pomoći, samo zato da bi sačuvao – stan. Kasnije će se, u ratu, a pogotovo u godinama nakon rata i u dvadeset prvome stoljeću, predrasuda proširiti i na sarajevske Hrvate, pa će, pomalo, postati i neka vrsta općega mjesta, jedna od temeljnih misli tog ljupkog, sebe nesvijesnog, merhametli šovinizma, koji se nikada nije upitao je li, možda, i neki pripadnik većinskoga naroda u gradu ostao – zbog stana.

Ali pustimo to, Nikodije Stojanović bio je čist od svega toga. Njegovog stana se sjećamo zbog priče koju je, na žalost, nemoguće do kraja ispričati, koja mi se često vraća, a pomalo bih je želio zaboraviti, ali ne ide.

Jedne od onih ludih i euforičnih sarajevskih noći, kakve su bile česte u godinama pred rat, sa Semezdinom Mehmedinovićem našao sam se kod Nikodija u stanu. Ne sjećam se kako smo i zašto došli. Valjda kafane više nisu radile, ili nam se zbog nečega nije išlo u one koje su radile, ili je Zvono zbog nečega bilo zatvoreno, ili je u Zvonu bio netko koga nismo željeli sresti, tko zna što je bilo, tek Nino nas je pozvao na piće i mi smo došli.

Premda je bio slobodan od svake taštine i lišen potrebe da se uspoređuje s drugim ljudima, Nikodije Stojanović bi, katkad, zapadao u neku čudnu, infantilnu i fantastičnu potrebu da se u nečemu istakne kao najbolji u gradu, u Jugoslaviji, u kosmosu. Družio se s pjesnicima, koje je smatrao najboljim u našemu jeziku i na svijetu, pa su – Nikodijevim blagoslovom – i bili takvi, najbolji. Družio se sa šahovskim velemajstorima, pobjednicima međuzonskih turnira i prvim tablama na šahovskim olimpijadama, pa su i oni – po Nikodijevom apostolskom blagoslovu – bili najbolji šahisti na svijetu. I onda bi se, u časovima svoje svetačke slabosti, Nino u kasne noćne sate oglasio kao djetinji posjednik nekoga tajnog sveznanja.

Tako je te noći Semezdinu rekao da je on, Nikodije Stojanović, najbolji  pokeraš u gradu, ali da ne želi tu svoju moć zloupotrebljavati, te da zato rijetko igra poker. Igra se samo u novac, i to u veliki novac, bez igre u novce poker je kao šah bez šahovske table. Ali kako da ojadim čovjeka, uzmem mu sve što ima?

Poučavao nas je Nikodije.

On se neće oženiti, dobiti posao i objaviti knjigu

Bio je to početak jedne mahnite noći, tokom koje smo se naludovali za pola života. Semezdin i Nikodije igrali su poker, a pošto Semezdin nije imao ni dinara u džepu, posudio je od Nikodija početni ulog.

I kako to već biva u ovakvim pričama, stvarnim i izmišljenim, sreća se okrenula onom kojem je pobjeda bila manje važna. Nino je gubio partiju za partijom, a onda se, negdje pred jutro, u suigraču probudio sam vrag, pa mu je predložio da zaigraju na sve ili ništa.

Predložio je da ulog bude Nikodijev stan.

Smijali smo se kao da nam je zadnje, smijali smo se da nikad ne zaboravimo i da nam onaj mali bijeli miš uspomena gricka savjest, čim se ovoga sjetimo, ali Nikodije je bio ozbiljan. Preznojavao se i igrao svoju veliku igru. Hazardirao je junački, jer je taj stan bio jedino što je imao – naslijedio ga je od roditelja. Drugi su se ženili, svršavali škole, dobivali posao, postajali veliki pjesnici, objavljivali knjige, remizirali s Ljubomirom Ljubojevićem i u furioznoj završnici pobjeđivali Jana Timmana, dok je Nikodije bio saputnik. On se neće oženiti, dobiti posao i objaviti knjigu, nego će sudjelovati u tuđim životima, pomagati i radovati se njihovim uspjesima, i na kraju, kad svi nađu ljubavnice, ostavljat će im ključeve stana kad ode na put, suditi šahovski meč.

Ključeve baš ovoga stana koji je upravo izgubio.

Semezdin mu je pružio revanš, ali nije išlo. Nino je i drugi put izgubio stan. O, kako nas je to ludo veselilo, dok se nebo već bijelio nad Sarajevom, zvonili tramvaji, tutnjali smetljarski kamioni i život samo što se nije odlomio, sunuo poput Zemljinog satelita, poput tromba, i nestao odavde...

I onda se nađe netko da kaže kako je Nikodije Stojanović u opsađenom Sarajevu ostao da sačuva stan. Imao je taj čovjek u sebi i oko sebe toliko toga većeg i važnijeg od stana. Ali zar je to još koga briga? I zar se još netko sjeća Nikodija Stojanovića, sarajevskog pjesnika i šahista, sveca, čiju svetost nije prisvojila nijedna crkva, jer su pastiri, u času kada je Nikodije prolazio ovim svijetom, bili zaslijepljeni i zaglušeni teškim grijesima taštine, gordosti, sujete...

Velika mu se težina sa srca svalila kada je Semezdin rekao da se odriče stana koji je dobio na pokeru. I uopće, kakva je to igra u kojoj bi se ljudima otimali stanovi? Patriotizam? Ljubav prema domovini? Krediti koji proističu iz masovnih grobnica? Ili krediti koji proističu iz činjenice da je negdje netko oteo stan nekome zlosretniku iz tvoga naroda? Ne, poker nipošto nije tako prljava igra da bi se na pokeru nekome oteo stan. Uostalom, da jest, ne bi se Nino proglasio najboljim pokerašem Sarajeva. On je bio plemenit, pa je žalio tuđe žrtve, a ne svoje. Bio je svetac, pa mu nije bilo dano da pomišlja da bi netko, valjda, trebao žaliti i žrtve njegova roda.

Nikodije Stojanović u gimnaziji, stoji prvi zdesna

Putuje daleko, da ubije čovjeka

Drugi put, kada je isto tako poželio da bude u nečemu prvak, Nikodije nam je, u povjerenju saopćio da je on, ustvari, plaćeni ubojica. O tome se ne govori, nipočemu se to ne primjećuje, ali svakih godinu ili dvije zazvoni telefon, javi se čovjek negdje izdaleka, upita ga je li spreman, on potvrdi da je spreman, i odmah ujutro je na željezničkoj stanici, putuje daleko, da ubije čovjeka.

Bilo nam je smiješno i to što atentator Nino putuje vlakom, a ne avionom.

Upozorio nas je da će morati da nas likvidira, budemo li o ovome okolo pričali. Ali onda se i sam počeo smijati.

Nikodije Stojanović je, kako se može naći na internetu, 1972. maturirao u sarajevskoj Prvoj gimnaziji. Njegovo ime je na spisku učenika IVg razreda (razrednice Dobrile Muline, profesorice povijesti). Na jednoj od četiri objavljene slike, snimljenoj u bivšem gimnazijskom dvorištu, gdje je danas najveće otvoreno kino na Balkanu, ispred rukometnog gola gledamo sedmoricu učenika – vjerojatno razrednu malonogometnu ekipu – s profesorom fizičkog. Prvi zdesna, u farmerkama, teksas jakni i šarenoj košulji, dugokos i zagledan negdje mimo kamere, stoji Nikodije Stojanović. Kako god gledao sliku, kako god je pomicao od očiju, nikako da ulovim njegov pogled. Nema ga. Ili mene nema.

Jednom, davno, Nino je pao s motora i jedva ostao živ. To ga je, kažu, promijenilo. Ranije je bio običan, drugima nalik. Ali to je, vjerojatno, samo glasina.

Pjesme planule usred jednog krvavog rata

Nakon što se Semezdin Mehmedinović po završetku rata iselio u Ameriku, jednoga vrlo ranog jutra zvonio mu je telefon. Javio se Nikodije Stojanović da se raspituje za svoje pjesme.

Kakve pjesme, crni Nikodije?
One koje sam ti donio u redakciju Lica, u februaru 1992, sjećaš se?
Da, sjećam se.
To mi je jedini primjerak, pa bih da mi ga pošalješ.

Kad mu je Semezdin rekao da su pjesme ostale u redakcijskoj ladici, u bivšoj zgradi Omladine, u Ulici Daniela Ozme, Nino je rekao da će se tamo raspitati. Ali više mu nije bilo toliko važno.

Na kraju, njegove su sabrane pjesme završile na najljepši pjesnički način. Planule su usred jednoga malog i krvavog balkanskog rata, koji će nama biti tako velik, jer će u tom ratu nestati sav naš jučerašnji svijet. Tako dokončava prava poezija, nakon što svijet izgubi pravo na samoga sebe i na svoje pjesnike.

Čovjek dobro pamti lica koja više neće vidjeti. Pamti mirise pokojnih, njihove karakteristične pokrete i grimase, ritam rečenice, pamti ono što su govorili i kako su govorili, ali nešto je u čovjekovom mozgu, u sinapsama i u sivim stanicama tako udešeno da glasove brzo zaboravljamo. Lica naših mrtvih su nam pred očima, zijevaju nijemo kao ribe, jer im mi više ne pamtimo boju i melodiju glasa.

Ja, međutim, i sad mogu zatvoriti oči i čuti glas Nikodija Stojanovića. Ne moram ih ni zatvarati, čujem ga dobro. Hrapav, muški, dječji. Ako bi bilo potrebno neko čudo, kojim bi se dokazivalo da je i takav jedan čovjek živio, pozvao bih se na to čudo što mu pamtim glas.

Radiosarajevo.ba

Da li je Mehmed Baždarević pravo rješenje za fudbalsku reprezentaciju BiH?

Da
Ne
Ne pratim sport