Mirza, hvala ti
08. august 2012. u 10:02
0


Piše:Emir Imamović

Uoči posljednjeg Evropskog prvenstva u košarci, turnira na kojem je Bosna i Hercegovina učestvovala milošću FIBA-e, Hrvatska televizija je od reprezentativaca te zemlje tražila da komentiraju protivnike u grupi, među ostalima i BiH. Zadranin Marko Popović, bek koji, i to jako dobro, igra košarku sličnu onoj iz vremena kada se u Jugoslaviji igrao najbolji basket do Amerike, je kratko kazao: „Čeka nas Mirza Teletović, odlična četvorka, najbolja u Evropi“. Uskoro je, na Evropskom prvenstvu, Bosna i Hercegovina poprilično nenadano, da se na lažemo, pobijedila upravo Hrvatsku, a najbolji igrač i našeg tima i utakmice bio je – Mirza Teletović. Zapravo, više pola od naših koševa, dali su on i Henrry Domercant. Mirza je, je li, bio najbolji i bosanski i strijelac na utakmici.

Drugi najveći Mirza

Prije neku noć, u nedjelju, na Adecco kupu u Sloveniji, BiH je opet pobijedila Hrvatsku. Igrale su reprezentacije koje ne liče na one sa prethodnog EP-a: Hrvatsku sada vodi Hercegovac Jasmin Repeša, Bosnu Šibenčanin Aleksandar Petrović; u Hrvatskoj nije bilo nekoliko važnih, kvalitetnih igrača poput Bogdanovića ili pomenutog Popovića; a najbolji igrač i našeg tima i jedan od pet najkorisniji na turniru bio je Jablaničanin koji će naredne tri godine igrati u NBA – Mirza Teletović.

Nije to bila jedna od onih utakmica zbog kojih je visoki Hercegovac još sa četrnaest došao u danas upokojenu Sloboda Ditu, sa osamnaest otišao u Belgiju, sa dvadeset u jedan od najboljih španskih i evropskih timova: Caja Laboral i, evo, sa dvadeset i šest, u Brooklyn Netse. Daleko od toga, do poluvremena je Teletović ličio na onog starog Mirzu koji u jednoj utakmici postigne dvadeset, trideset poena, skoči od osam do dvanaest puta i izgubi loptu na zagrijavanju, da bi u drugoj dao dva koša i to iz četiri slobodna bacanja. Takav je, zaista, bio Teletović nekada davno, dok nije postao drugi najveći Mirza naše košarke.

Aco Petrović je suviše ozbiljan trener da bi svog najboljeg igrača nakon prvog poluvremena u kojem nije napravio skoro ništa, pitao je li bilo dosta zajebancije, baš kao što je i Mirza suviše veliki profesionalac da bi se u nekim periodima igre odmarao, raspucavao i silovao loptu. Treća i četvrta trećina su, međutim izgledale baš kao kada se neko koga je zapalo da se rekreira sa amaterima naljuti od lošeg basketa (kakav su, realno, igrale obje reprezentacije većinu ove utakmice). Mirza Taletović je, jednostavno, u njima igrao košarku.

Daleko bolji košarkaš nego što je Džeko nogometaš

Apsolutno je nevažno što je do prosječnog broja poena (26) stigao za skoro samo dvanaest minuta igre i tako podnošljivom učinio groznu statistiku, ma niti to što je – iako je Nihad Đedović, također, odigrao izvanredno – prelomio meč. Nekoliko njegovih poteza pred kraj posljednjeg perioda bili su demonstracija nevjerovatne nadmoći visokog Hercegovca u susretu sa reprezentacijom koja iza sebe ima sve što naša nema. Teletovićev zemljak, Repeša, nije ima nekog izbora: udvojio je čuvare na Mirzi, računajući da bez njega BiH možda može, ali da će sa njim pobijediti sigurno. Nije, dakle, našem najboljem igraču ostao niti milimetar prostora za šut i... I onda je, ne gledajući kuda baca loptu, asistirao nekoliko puta, da su, recimo, i Kikanović i Wright mogli promašiti jedino ukoliko bi ih tom trenutku pogodila krstareća raketa.

Mirzina dodavanja bila su od onih što frustriraju: ništa, ali ništa nije govorilo da su moguća, ali su se, eto, dogodila. Lakoća kojom je on priveo prijateljski, mekani, nevažni susret kraju, može se, uz sav rizik od pretjerivanja, uporediti sa onom sa kojom je Arvydas Sabonis u Skenderiji neke davne godine u pojam ubijao kompletnu, tada vrlo pristojnu reprezentaciju BiH. Bilo je to, uzgred, u kvalifikacijama u kojima smo dva puta pobijedili Hrvatsku: u prvoj poslijeratnoj utakmici u Skenderiji i u Splitu, trojkom Nene Markovića uz sirenu. U istom ciklusu, reprezentacija je bila bolje i od Litvanije u gostima – Sabonis nije igrao, naravno - a onda je došao Arvydas i malo pogađao sam, malo maltretirao protivnika i puno, lako, kako mu se ćefne, razigravao suigrače koje su, komotno, mogla zamijeniti i četiri pripadnika litvanskih mirovnih snaga - mi bi opet izgubili.

Mirza Teletović nije i male su šanse, ako uopće postoje, da ikada bude jedan od onih igrača po kojima se košarka mjeri. On, međutim, jeste itekako naš drugi najbolji košarkaš ikada – Kindže je prvi i to se može promijeniti na sudnjem danu, ali možda – i neko bez koga će svaka priča o bosanskohercegovačkom basketu biti nemoguća. I prijeratnom i poslijeratnom i kojem god.

„Mirza Teletović je“, kako je rekao neko ko je bioritam uskladio sa utakmicama najbolje lige na svijetu, „daleko bolji košarkaš nego što je Edin Džeko nogometaš“. Pri tome, ništa se tu lošeg ne kaže o Džeki, već samo dobrog o Mirzi.


Predmet u školi

E on, Mirza, trebao bi biti predmet u školi. Baš tako: obavezni predmet na kojem bi se djecu učilo šta je profesionalizam i kako se postaje jedan od najboljih. Ništa mi o Mirzi ne znamo od onoga što ne treba znati: niti na čijoj je svadbi bio, za koga mu se udala, ako je ima, sestra, sa kim je on u vezi, voli li više travnički ili livansjki sir, preferira li tikvenjaču ili je skloniji krompiruši... Trivijalizacija nečijeg uspjeha je obostran proces: mogu, naime, novinari koji misle da je žurnalizam podilaženje najnižim strastima najgoreg dijela publike, neprestano pokušavati saznati stotinu i jednu budalaštinu, ali će džaba krečiti ukoliko onaj kojeg proganjaju doživljava sebe kroz isključivo ono što radi.

„Ne zanima me novac. Nisam razmišljao ni o tome koji mi se grad sviđa. Samo hoću da igram“, rekao je Teletović po potpisivanju ugovora sa Netsima. I to je, ako ne najvažnija, onda jedna od dvije naročito važne lekcije iz predmeta Mirza. On je, naime, radnik u neposrodnoj proizvodnji poena, za što je (i to sjajno) plaćen. Kao čestito stvorenje, Mirza Teletović svoju platu jednostavno želi zaraditi radom, a ne, što je odmah mogao izabrati, sjedenjem na klupi i nabacivanjem petica onima što će i njega, bez da se oznoji, učiniti pobjednikom.

U isto vrijeme, Mirza Teletović je za javnost, pubilku, navijače, koga god, košarkaš i to je ono što dopušta da se o njemu zna. Jer više ne treba. Baš kao što ne treba znati za koga se udala sestra nastavnika fizičkog iz osnovne škole u Varešu.

Drugo što na Mirzinom primjeru treba učiti djecu što odrastaju u kleptomanskom raju u kojem se rad tretira kao zarazna bolest i cijeni manje od bilo koje druge ljudske djelatnosti – pa se tako i plaća – jeste da među, makar, bolje od drugih, nikada ne ulaze oni koji uporno, šta god radili, ne žele biti najbolji na svijetu. To što većina ne uspije, uopće nije važno: oni što pokušavaju izdižu se iznad prosjeka gdje god bili. Kao što je, eto, Mirza bio iznad šugave „zlatne sredine“ i u Jablanici i u Tuzli i u Belgiji i kao što će, nadati se, biti u Americi. Tamo gdje je i sredina kao vrh drugdje.

Da nije radio, radio i samo radio ono za šta je predodređen, Mirza Teletović bi iz kreveta izlazio da uplati listić u kladionici i u njega se vraćao pitajući se kako je, ali opet, pao na samo jednom paru. U međuvremenu bi se pravio da ga zanima rekonstrukcija vlasti u Federaciji i čekao hoće li mu neko, ko god, kupiti još jednu pivu klipaču da je popije ispred granapa. Ništa mu bolje ne bi bilo niti da je zbog straha od letenja, tuđeg jezika i nepoznatih ulica, ostao da čeka uspjeh kod kuće.

Mirza je, da ponovimo, radio, sa osamnaest otišao u svijet da tamo izmjeri koliki je stvarno i, eto, dogurao do NBA. Idealno za heroja nacije djece iz svijeta iz kojeg je krenuo i Teletović. Da bude makar najbolje četvorka u Evropi.


Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Zmajevi će u utakmicama protiv Velsa i Belgije:

Osvojiti šest bodova
Izgubiti obje utakmice
Osvojiti dva boda
Osvojiti jedan bod
Osvojiti tri boda
Ne zanima me fudbal