Chris Dale: Heavy metal pod opsadom 2. dio
Chris Dale: Heavy metal pod opsadom 2. dio
07. juli 2012. u 14:53
0

Chris Dale je heavy metalac, basist grupe Tank, koji su nedavno izdali svoj novi album War Machine. Do sada je svirao u mnogim bendovima, frontmen je i pop grupe Sack Trick, radi i na TotalRock radiju, a ostatak vremena radi kao vozač na turnejama "svima onima koji putuju u toplije krajeve".

U Bosni i Hercegovini, naročito u Sarajevu,pamte ga, pored drugih, po koncertu iz 1994. u ratnom Sarajevu, na kojem je nastupao zajedno sa velikim Bruceom Dickinsonom, liderom Iron Maidena. Na stranici Metaltalk.net objavio je svoju priču o putu u Sarajevu i koncertu, čiji drugi dio pročitajte u nastavku: 

Dnevno svjetlo je obasjalo zgrade, potpuno izbušene od granata i metaka. Nalazili smo se pored uništenih kuća u dijelu kojeg je kontrolisala bosanska armija. Vidjeli smo blatnjave i iscrpljene vojnike i civile, a moglo se primijetiti kako su se tu, noć prije vodile borbe.

Upravo tu smo se sastali sa vojnicima UN-a.

Dok smo ih čekali, Bruce se potpisao na sliku jednom bosanskom vojniku, a Roland i Bob su ono malo preostale vodke podijelili sa njima.
Bosanski vojnici su uglavnom bili obučeni u maskirne vojne uniforme, umotani da bi se zaštitili od hladnoće, dok je snijeg blago napadao preko noći. Jedan od njih, tinejđer sa kalašnjikovom, primijetio je da smo imali polupraznu gajbu pive.
„Piva!“  uzbuđeno je viknuo. Klimnuo sam mu glavom (prisjećajući se savjeta kojeg su mi dali, da ne ulazim u priču ni s kim) i okrenuo sam se na drugu stranu. Srećom, slegnuo je ramenima i odšetao dalje. Nije mi uopće bilo do rasprave sa naoružanim klincem oko pola gajbe piva. Svakako ih je uzeo.

U međuvremenu smo se sastali sa majorom Martinom Morrisom (koji je organizator cijelog puta). Tu su bili i dvoja oklopnih kola za prijevoz osoblja (APC), koja su ustvari mnogo slični tenku, samo bez cijevi, a unutar su imali malu prostoriju za sjedenje.

Ekipa sa NBC televizije je bila angažovana da zabilježi naš dolazak, ali su stvorili zbrku među bosanskim vojnicima zbog snimanja na tom dijelu teritorija.

Rečeno nam je da fotografisanje u ratnoj zoni nije baš pametno, posebno ako bi se prepoznalo kao vojna meta. Kao što se da primijetiti, upozorenja nismo baš ozbiljno shvatili u tom momentu.

Andy i Bob su stavili naše gitare, bubnjeve i pojačala u jedan APC, a mi smo onako stisnuti u drugom vozilu krenuli za Sarajevo. Bilo je prilično uzbudljivo. Bruce je ipak bio u pravu, stvarno smo se vozili u tenku.
Sponder je posudio kacigu i provukao se kroz otvor na vozilu. Ja sam također provirio, ali me jedan od vojnika upozorio da se vratim unutra.

"Ja ne bih virio kroz otvor bez kacige, da sam na tvom mjestu“ rekao je. „Oni (srbi) često ovuda pucaju snajperom. Imaju nas na nišanu uvijek, ne zaboravi to.“

Momentalno sam izgubio volju da gledam napolje, ako ne zbog toga onda zbog prizora izgorenih vozila i srušenih kuća. Popričao sam sa jednim od britanskih vojnika.

„ Čitao sam u novinama, da su britanski vojnici ovdje ubili 16 hrvatskih i 32 srpska vojnika? Nasmijao se...“a ostatak?“ To je vjerovatno onaj broj koji se navodi u izvještaju. Stvar je u tome, da kada se na nas puca, moramo identificirati metu, prije nego uzvratimo paljbu...takva su pravila. Onda, nakon što smo onesposobili neprijatelja, moramo da se popnemo na brdo da potvrdimo broj žrtava, prije nego napravimo izvještaj.“

„Osobno, nakon što sam ispraznio šaržer pucajući u brdo, posljednja stvar koju želim da uradim je da provjerim kako se drže ljudi u koje smo upravo pucali...“

To baš i nije onako kako Telegraphov izvještaj govori. Pitao sam ga kako je držati tri strane razdvojene?

„Tri? Ne, ovdje su četiri zaraćene strane, sa nama u sredini koji ih pokušavamo održati nezaraćenima. Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Francuzi.“
Zbunjeno ga pogledah...“pa zar francuzi nisu dio UN-ovih mirovnih snaga?“
„Probaj to reći njima“  ...to je bio njegov odgovor.
„Svi ostali se drže podalje od ove UN-ove crvene trake, ali su samo Francuzi ti koji to ne poštuju. Nije šala...a i zauzeli su aerodrom.“

Prelazili smo preko aerodroma, koji je ustvari bio jedina veza bosanske armije i UN-a (u ovom slučaju pod kontrolom francuza).
Znam da su Francuzi mnogo kritikovani zbog toga što nisu htjeli učestvovati u iračkom ratu (1991), ali kad krenu u rat, oni idu na pobjedu. Jedan od vojnika mi je rekao da su Srbi u jednom trenutku kidnapovali nekoliko Francuza i zadržali su ih radi razmjene ili da ih iskoriste kao živi zid.

Kako nisu hjeli pregovarati, Francuzi su se momentalno naoružali, i helikopterom došli u Bosnu bez da su sačekali odobrenje UN-a. Već su bili na putu, kada su srbi mudro pustili zarobljenike. Ni o tome nije pisalo u novinama.  Uostalom, Francuzi će se kasnije pokazati nama veoma korisnim.

Doručak u gradu

Krenuli smo na doručak našim oklopnjakom prema UN-ovoj bazi u centru grada (Skenderija) na doručak...hljeb i puter sa malo crne kafe. Ničeg više. Svi su se nalazili u oskudici,  čak je i UN bio ograničen u količini namirnica.

Ali to nama nije bilo bitno, jer iako smo ostali gladni bili smo zadovoljni. Krenuli smo istovariti instrumente, dok su Bruce i Roland otišli na koferenciju za novinare sa Reutersom, NBC-om i jednom lokalnom radio stanicom (Radio Zid čini mi se).

Dok smo stajali u ulici, Alex Dickson i ja se nismo mogli načuditi ogromnom oklopnom vozilu na gusjenicama koji se spremalo za utovar. Sa nama je bio jedan naoružani britanski vojnik, u kevlarskom panciru, koji je bio prijateljski raspoložen i pokazao nam je neke lokalne znamenitosti.

„Vidite li onu smeđu horizontalnu liniju na onom brdu i one bijele i crvene zastave?“
„Da, vidimo...“
„To su srpski granični rovovi ili linija. Upravo u nas gledaju. Ponekad pucaju snajperom po ovoj ulici.  Da sam na vašem mjestu... „ nismo ni čuli ostatak rečenice, već smo pobjegli unutra.

Cijeli grad je živio pod opsadom, sa loše opremljenom vojskom, braneći polu uništen grad naspram mnogo jače srpske vojske koji su samo ponekad puštali da pomoć uđe u grad. Ponekad su pucali iz snajpera po ljudima, a ponekad gađali granatama. Bilo je loših dana, a bilo je i još gorih.
Rat trajao godinama, od aprila 1992. do februara 1996. a mi smo svirali u decembru 1994. godine. Bila je to najduža opsada jednog grada u modernoj historiji, tri puta duža nego ona Staljingrada.

2003. godine, tužiteljstvo u Hagu je opsadu okarakterisalo tako da se jedino može usporediti sa nekim događajima iz drugog svjetskog rata.
„ Još od tada se nije desilo da profesionalna vojska sprovede kampanju nemilosrdnog nasilja nad stanovnicima jednog evropskog grada, o kojem su oni živjeli u stalnom strahu od smrti. Nigdje nisu bili sigurni, ni u kući, ni školi, a ni u bolnici.“

Ali unutra, činilo se tako daleko u odnosu na rat koji se vodio napolju,, a svirka se trebala desiti u teartu prosječne srednje veličine. Teatar se zvao Bosanski Kulturni Centar.

 

Opremljeno je kakvim takvim ozvučenjem, bina je pristojne veličine, a postojala su samo tri svjetla. Rekli su nam da će ostatak osvjetljenja doci kasnije. Nije baš sve funkcionisalo, ali nije ni bilo ništa neobično, barem ništa što ne možeš vidjet jednog mirnog popodneva negdje u Španiji.
„Nema problema!“ rekao je jedan od mještana, govoreći kako zna biti mnogo gore.

Još uvijek nema pive

Naša ekipa, Jed, Andy i Bob su se potrudili da sve ide glatko. Jedan dio opreme je trabalo popraviti, ali u stanju opsade ovim mještanima sigurno nije bilo do toga, osim toga nisu mogli nikako doći do rezervnih dijelova.
Tokom popodneva, nekoliko vlasnika tog ozvučenja su pokušali od nas da izmame veću sumu novca za iznajmljivanje. To se sve platilo dobrim starim njemačkim markama, jedinom tamošnjom važećom valutom. U jednom trenutku je izgledalo kao da od nastupa neće biti ništa, ali su se major Morris, Bruce i Roland uspjeli dogovoriti sa vlasnicima i koncert se ipak desio.

Kasnije nam je rečeno da je to način na koji sve ovdje funkcioniše, od najobičnijih stvari pa do pregovaranja o primirju. Najprije se dogovoriš, pa onda promijeniš mišljenje i na kraju zahtijevaš još.

Ispostavilo se da ćemo se oko cijene opreme dogovoriti u lokalnom baru i da niko neće biti plaćen  ukoliko to večer u baru ne bude zarade.
Problem je bio u tome što u baru nije bilo pive. Sve je ustvari ovisilo o obećanju danskih trupa o dostavi, koji su pokušavali proći preko srspkih linija.

U međuvremenu, (nesvjesno i ne misleći o tome da li je sve uredu ili ne) otišli smo provjeriti šta je sa zvukom. Bilo je glasno i žestoko. Iako nije baš sve najbolje štimalo, ipak će to biti odlična svirka!

Ako Danci uspiju da dođu do nas...

Razgovor uz piletinu

Nakon toga sam otišao u backstage da nešto gricnem i da promijenim žice na basu. Super, bilo je piletine i sjeo sam da jedem. Jedan od momaka iz drugog benda je vidio isto.
„Mogu li i ja dobiti malo?“ pitao je pokazujući na piletinu.
„Da naravno“ rekao sam. Jeo je polako uživajući u okusu. Onda mi je rekao da piletinu nije jeo dvije godine.
Pojela se sva perad još na početku rata. Ovo što sad jedem su ustvari UN-ove zalihe koje su nama donijeli.

"Posluži se“ rekao sam. Ponudio sam mu svoje bas žice a samo sam nekoliko puta svirao na njima. Rado ih je uzeo.

A onda sam shvatio da ti ljudi nisu jeli piletinu dvije godine, i da su se žice teško mogle nabaviti. Jedna od ironija muzičke industrije je da ako bend dobro zarađuje, žice dobijate besplatno, a ako ne onda ih morate kupiti.
Kad ste pod opsadnom, veoma je teško doći do opreme. Tom momku sam dao sve žice koje sam imao, da ih on podijeli sa drugima, a i Alex je također poklonio svoje žice.

Pitao me da li imam droge. Kokaina ili heroina možda?

„Nemam“ rekoh, droge su loše m'kay?" ( Samo što tada South park nije ni postojao, tako da sam vjerovatno rekao nešto jednako upečatljivo).

Rekao mi je da mu heroin ne bi skratio toliko život koliko je to rat učinio. I on i momci iz drugih bendova su prisilno regrutovani u vojsku.
„Tri dana provodim na liniji, onda dva dana vježbam sa bendom, pa sam ponovo tri dana na liniji. Od kada sam u vojsci, skoro svi moji drugovi su izginuli, a ja sam unaprijeđen.“

"Sada osmatram i pucam, dok sa druge strane još mlađi vojnici gube glavu. Jedanom sam pogodio staricu i vidio je kako je pala. Nako toga sam doživio nervni slom i proveo mnogo vremena u bolnici.“
„Ali sad sam opet ok i ponovo na frontu. Jednog dana ću poginuti. Zar stvarno misliš da bi mi malo heroina škodilo?“

Za njega je sve to bila stvarnost. Ljudi kažu „živi svaki dan kao da ti je posljednji“. Ovi momci su živjeli upravo tako, jer se ginulo svaki dan. Ja sam ovdje bio turistički, poslije toga se vraćam kući, a on ostaje. On se borio i svirao. I to je to. Ja sam se muvao okolo i pomalo svirao gitaru.

U međuvremenu su Danci uspjeli isporučiti pive. „Gud bevare Danmark!“ Opskrbili smo se i sve je bilo spremno.

Koncert 'za ljude'

Predgrupe Sikter i Allmanah su odsvirali svoj dio. Svirali su kao da im život zavisi od toga. Bili su u centru pažnje i publika ih je dobro prihvatila.

I mi smo odsvirali svoje. Za razliku od sviranja „za trupe“ mi smo ovdje svirali za ljude.

Ovo je ono što je major Morris imao u planu. Sarajlije su izašle na heavy metal tu noć , iako su se i sami nalazili u paklu. Bilo je tu i nekih UN-ovih vojnika kao i bosanskih. I oni su zaslužili slobodnu noć.

Mi smo bili jedini strani rock bend koji je svirao u Sarajevu za vrijeme opsade, osim Joan Baez koja je bila jedina strana umjetnica koja je tu nastupila tokom ratnih godina.

Svirali smo uglavnom one pjesme koje su na albumu Brucea Dickinsona „Alive in studio A“. Publika nije znala pjesme (Naravno, ako nisu mogli jesti piletinu i nabaviti žice za gitaru, nisu ni mogli doći do najnovijeg albuma čije pjesme upravo sviramo). Šta god da smo svirali, mislim da bi dobili istu reakciju od njih.

„Scream for me Sarajevo!“ viknuo je Bruce, a ljudi su vrištali za njim i pomalo su podsjećali  na publiku Betlesa. To je za njih bio ispušni ventil i ništa drugo više nije bilo bitno.

Major Morris je glumio da svira gitaru dok je stajao postrani. Nisam znao da majori to rade, ali očigledno je tako.

 

Koncert je trajao prilično kratko. Svirali smo samo do 22h jer je na snazi bio strogi policijski sat koji je uvela vojna policija.

Nakon nastupa smo popili još nekoliko pića sa lokalnim ljudima kao i sa nekim od britanskih vojnika. Pričao sam sa još jednim vojnikom. Mnogo nas je poštovao.

Pronaći čaše i otvarač

„Stvarno nismo vjerovali da ćete se uopće pojaviti ovdje nakon onog danas, a kamoli ostati tu nakon nastupa, a da odmah ne odete nazad kući“  smijao se dok mi je govorio.
„A šta se to desilo danas?“ pitao sam.
„Pa znaš li da su danas granatirali ovo mjesto?“ upitao me začuđeno.
„Ne?“ rekao sam. Rekao mi je da su srbi danas poslijepodne ispalili dvije granate tu ispred. Ali nisu željeli da nas ubiju vjerovatno što bi to izledalo loše po njih ( ne samo zbog toga nego što je vjerovatno i među njima bilo Maidnovih fanova). Samo su željeli da nas prepadnu. Jednostavno nisu željeli da Sarajlije imaju noć rocka.

Iskreno, nismo čuli granatiranje. Ozvučenje je jednostavno bilo prejako. Na tome se moramo zahvaliti našem toncu Jedu.

Kasnije smo otišli u relativno sigurno UN-ovo sklonište, koje je zapravo bila bivša školska zgrada ili poslovni objekat. Na prozorima su bile vreće sa pijeskom i crni najloni.

 

„To sprječava snajpersitu da te vidi“ tako su nam rekli. Mada se pored mog kreveta nalazila rupa od snajperskog metka.

Naš slijedeći problem je bio logističke prirode. Imali smo nekoliko boca crnog vina koje su nam ostale sa svirke, ali nismo imali čaše. Nalazili smo se u napuštenoj školi u UN-ovoj bazi, nakon napornog dana i sa bocama vina koje su tu samo stajale. „Ko bi mogao imati otvarač i čaše?“
Znao sam...Francuzi!

Ako su mogli ponijeti protivoklopnu municiju, onda mora da imaju i čaše za vino. Sponder i ja smo krenuli u potragu za francuskim oficirom Messom. Na putu smo nailazili na na plakate na kojima su se vidjele detaljne upute kako prepoznati nagaznu minu.

Nakon što smo se nekoliko puta izgubili, najzad smo našli ured oficira Messa.
„Entrez!“ čulo se iznutra. Na svom „francuskom“ sam se predstavio najbolje što sam mogao,  "Bonsoir, nous sommes les musiciens qui avez jouons dans la..." znajući da je pogrešno zvučalo.
„Da, znamo ko ste“ rekao je njegov kolega specifičnim engleskim naglaskom, dok je pušio cigaretu.

Sumnjivo su u nas gledali.

„Zanima nas dali možemo posuditi osam čaša, si'l vous plâit? I otvarač ako može?“ Na trenutak se namrštio i podigao obrvu, međutim ipak se ustao se da nam dohvati otvarač i čaše iz ormara.
„Vratićemo vam ih“ rekao sam.
„Ne, mi ćemo ih uzeti,“ rekao je uvjerljivo. Izgledao je pomalo kao Clouseau.
„Mi smo u drugom dijelu zgrade, kada dođete do stepenica...“
„Znamo gdje ste,“ rekao je zatvarajući vrata za nama.

Gdje bismo bili da nam nema Francuza? Vive la France! Pili smo i bili veseli, a potom otišli spavati.

Sutradan je bio opušten dan u Sarajevu, a idući smo krenuli kući. Ovo i nije ispalo tako loše, zar ne?

Legao sam obučen na svoj ležaj, (bilo je ledeno hladno) pokrio se i zatvorio oči. San mi je bio isprekidan zvucima pucnjeva, zapitao sam se kako da iskoristim slobodan dan. Ali kako to biva u ratu, shvatio sam da je to potpuno dugačije od svega što sam do sad vidio...
.......

Ako niste pročitali prvi dio priče:
Heavy metal pod Opsadom: Vrištalo je Sarajevo s nama

Prijevod: Radiosarajevo.ba

comments powered by Disqus

Zmajevi će u utakmicama protiv Velsa i Belgije:

Osvojiti šest bodova
Izgubiti obje utakmice
Osvojiti dva boda
Osvojiti jedan bod
Osvojiti tri boda
Ne zanima me fudbal