Besima Borić: Gdje smo danas?
Besima Borić: Gdje smo danas?
14. maj 2012. u 09:23
0

Žene na bh. političkoj sceni, važnost kvota za njihovo učešće u vlasti, odnos samih žena prema položaju koji im je povjeren i prema ženama oko njih i koliko je situacija uopšte bolja u posljednjih petnaest godina, teme su kojima se bavi Besima Borić u svom tekstu iz knjige Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga/Žene u BiH, projektu Goethe Instituta koji promišlja položaj bh. žene u različitim područjima djelovanja.

 

Dugo sam u politici, u onoj prijeratnoj, poslijeratnoj i današnjoj. U svakom sam periodu imala duboku svijest o tome da sam žena i da moj politički angažman uvijek ima neku dodatnu karakteristiku koja nikada nije pratila i ne prati kolegu muškarca, politički angažiranog. Ne bih mogla reći da sam se u mlađim danima pitala zašto je to tako, kao što to radim posljednjih petnaestak godina. Svi procesi koji su se otvorili intenzivno od 1997. godine u Bosni i Hercegovini o potrebi snažnijeg učešća žena u društvenom i javnom životu, posebno u političkom, nametnuli su niz pitanja na koja i danas tražimo odgovore.

Vremenom, položaj žena se lagano mijenjao, ali ne bitno. Slika u parlamentima se djelimično promijenila, u izvršnim tijelima vrlo malo. Dio žena koje su ulazile u parlamente obično bi imale “važnija” posla od bavljenja pitanjima ravnopravnosti spolova. Veza političarki i nevladinih žena, koje sa pravom osjećaju da su bitno utjecale na demokratizaciju ovih procesa, nikada nije čvrsto uspostavljena i sve ove godine ostavljena je pojedinačnom razumijevanju, od projekta do projekta. Pojavio se tada kod nekih liderica i sindrom vlasništva nad procesima, a koji je dalekosežno utjecao na činjenicu da u Bosni i Hercegovini nikada nismo uspjele uobličiti nešto što bi ličilo na pravi ženski pokret. I sama sam ponekad bivala “žrtvom” onih koje su smatrale da ne treba postavljati pitanja kako poslije završenog projekta sve što zagovaramo integrirati u naše živote, naše stranke, parlamente i...

Dugo mi je trebalo da shvatim gdje griješim. Odluka da se kao političarka bavim “ženskim”pitanjima, koja uključuju veće i ravnopravno učešće žena u svemu, meni je donijela samo glavobolju. To niti je profitabilno niti popularno.

Ponosna sam na sebe što nisam odustala. Kažu da je najbolnije učenje na svojoj koži. Ja sam prestala postavljati pitanja zašto je tako malo žena u politici i zašto je odnos prema njima kao da su strano tijelo u toj oblasti, ili kao da su barbike. Zašto je odnos prema politički angažiranoj ženi, koja ima svoj stav, koji u određenom trenutku ne odgovara raznim interesnim skupinama, sigurna karta za diskriminaciju, marginaliziranje i na kraju odustajanje ili nestajanje. Taj fenomen me interesira onoliko koliko će mi pomoći da nađem najbolji model opstanka i prevazilaženja problema, sa što manje posljedica.

Besima Borić (1950, Donji Vakuf), studirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Političkim radom bavi se od rane mladosti. Obavljala je funkciju predsjednice Općinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Vogošća. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma birana je i stekla je iskustvo općinske (1997), kantonalne (2002. i 2006.) i federalne (1998. i 2010.) zastupnice. Profilirala se na pitanjima socijalne politike i ravnopravnosti spolova. U vrijeme vlade “Alijanse” (2001. i 2002.). u Kantonu Sarajevo je obavljala funkciju ministrice za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice. Dala je puni doprinos u razvoju ženskog pokreta u Bosni i Hercegovini i regiji. Aktivna je učesnica Ženske socijaldemokratske mreže za jugoistočnu Evropu. Članica je Predsjedništva i Glavnog odbora Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, te je u ime te stranke 2010. godine izabrana za zastupnicu u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Živi u Vogošći.

Važnost kvota

Ako bih ocjenjivala dostignuća i pojedine mehanizme, onda bih rekla da je dalekosežno najveće dostignuće kvota manje zastupljenoga spola na kandidatskim listama. I pored toga što kvotu smatraju nedemokratskim sredstvom, snažno se zalažem da je branimo do zadnjega daha. Svi moji pokušaji da odgovorim na pitanje zašto su žene diskriminirane na svim poljima, nekako su ostajali nedorečeni.  Jedno vrijeme sam bila zadovoljna odgovorom da su naši kulturološki, religijski, sociološki i ini kodovi tako duboki i snažno ukorijenjeni, odredili mjesto ženi, a to znači da treba da smo u kući, da smo manje važne, da ćemo ostati same i usamljene ako napravimo iskorak i da ćemo za to biti kažnjene i od okoline i od aktera prostora u koji smo iskoračile ― i od muškaraca i od žena. Posebno od žena.

Žene teško mogu podnijeti onu koja se odvaži da napravi iskorak iz privatnosti i zato skoro nikada ne podržavaju žene. Često se čuje da bi bilo mnogo više žena u politici kada bi samo žene glasale za žene. Prazna priča. Žene nikada neće glasati za žene, osim izuzetaka. U nama još nije sazrela misao da nam solidarnost i podrška nisu potrebne zbog ljubavi nego zbog čistoga interesa da opstanemo i sačuvamo dostignuća, koja su krhka i na koja se stalno atakuje.

Partnerstvo za opće dobro

Trebamo graditi partnerstvo. Muškarci i žene. Partnerstvo podrazumijeva da obje strane imaju interes. A kakav interes mogu imati muškarci za partnerstvom sa ženama u politici? Imali bi interes kada bi shvatili da vlast treba da služi općem dobru, a ne samo pojedinačnom. Na tom stepenu još nismo, nažalost. Dakle, još uvijek smo takmaci i konkurenti, pritajeno neprijateljski raspoloženi, sa malom vjerojatnoćom da će se ovakva situacija brzo promijeniti. Vlast i moć su čudo.

Kako se kod nas nekako sve događa na duplom kolosijeku, jednom javnom, a drugom prikrivenom, tako se i odnos prema učešću žena u politici konstituira baš tako. U pitanju je deklarativna podrška, a sve drugo je laž. Mnogi se ponašaju kao da nas trpe jer im je neko tako nametnuo, a oni čekaju svoj trenutak kada će taj teret zbaciti sa pleća.

Pa da li trebamo da se bavimo politikom? Trebamo.

Mnogo je onih koji još nisu razumjeli da su se vremena promijenila, da žena više nikada neće biti u podređenom položaju na način kako su to bile naše majke ili majke naših majki. Onoga trena kada smo ovladale slobodom rađanja, mogućnošću da same biramo partnera po svojoj volji, da same privređujemo i omogućavamo sebi ekonomsku neovisnost, tada su se stvari radikalno promijenile. Tada je za žene, iskreno, počela budućnost. Prava budućnost kojom će u dobrom dijelu upravljati.

Zbog toga nam je u međuvremenu potrebna i kvota i mnogi drugi mehanizmi, ma kako nam ponekada izgledali neproduktivni. Ja snažno podržavam kvotu jer sam duboko ubijeđena da bez kvote u parlamentima u Bosni i Hercegovini, na svim nivoima, ne bi bilo više od dva do tri procenta žena. Ako i toliko. Stoga ću kvoti posvetiti dalje retke ovoga teksta.

Uvođenje kvote u privremena izborna pravila Privremene izborne komisije bio je krupan korak. Kako su tada liste bile zatvorene, izbori 1998. godine donijeli su nagli proboj žena u parlamente na svim nivoima. Famoznih 26% žena izabranih u Parlament Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek je neponovljen rezultat. Grupu za donošenje novoga zakona vodio je naravno jedan stranac, Francuz. Grupa predstavnica “ženskog pokreta”, brižno odabranih ispred nas koje smo tada aktivno participirale u OSCE-ovom programu “Žena u politici” uspjela je u zadnji tren slomiti otpor i izboriti se za kvotu. Tako je u prvi poslijeratni Izborni zakon Bosne i Hercegovine ušla i “ženska kvota”. Tada se neki strateg dosjetio i u isti Zakon je uveo i otvorenu listu.

Do tada nikakvih rasprava o pitanju otvorene i zatvorene liste nije bilo, niti je ko problematizirao ovo pitanje. Mi žene smo bile sretne jer smo uspjele ugraditi kvotu i sve drugo nam je bilo manje bitno. U tom trenutku nismo prepoznale da je uvođenje otvorene liste zapravo mehanizam uveden da bi bio smanjen učinak “ženske kvote”, odnosno da bi se smanjio broj izabranih žena. Znam da je ovo smjela tvrdnja. Danas sam u nju ubijeđena.

U 2005. godini jedna parlamentarna radna grupa je predložila izmjene Izbornoga zakona, a da pri tome skoro niko nije ni znao šta je u izmjenama. Glavna izmjena bila je prijedlog da se liste zatvore i da se smanji “ženska kvota” na 20%, tako što će prva žena biti tek na petom mjestu na listi. Na sreću, doznale smo šta nam se sprema, posredno, sa jednog sastanka u OHR-u, gdje je ova grupa referirala strancima šta imaju namjeru mijenjati u Izbornom zakonu. Napravile smo odličnu kampanju u kojoj smo se brzo ujedinile, žene iz oba entiteta, iz nevladinih organizacija, gender centara, akademske zajednice i nešto političarki, te osporile smanjenje kvote i zatvaranje listi. Pod pritiskom, komisija je odustala od ovih promjena, i tada i sada kažem, na sreću i dobrobit.

Posljednji pokušaj je uslijedio augusta 2009. godine, kada je, po ko zna koji put, doveden u pitanje sistem otvorenih lista, uz obrazloženje da otvorene liste ne omogućavaju izbor većeg broja žena i da ih treba zatvoriti. Nije me iznenadilo da je ovaj posljednji pokušaj zatvaranja listi išao pod motom “treba nam više žena u parlamentima”, a otvorene liste nisu prijatelji ženama. Predlagači su ovaj put bili mudriji i sve se odvijalo pod motom brige za žene. Istina, sistem otvorenih listi nije donio veći broj žena, dapače, taj broj se smanjio, ali za to definitivno nisu krive otvorene liste, isto kao što ni pitanje zatvaranja listi nije, samo po sebi, urušavanje ostvarenog stupnja demokratije. Otvorene liste nam nije iznjedrio dostignuti stupanj demokratije na ovim prostorima, nego gola pragma onih koji su strateški protiv većeg broja žena u parlamentima, ili njihove veće moći.

Konstituiranje izvršne vlasti uvijek je prilika da se briga o ženama pokaže u punom sjaju. Tu liste nisu ni otvorene ni zatvorene. Samo su zatvorene za žene.

Prolaze izborni ciklusi, a žena u vladama sve je manje. Zato je vrlo iznenađujuća i pomalo zagonetna činjenica da je nakon posljednjih izbora, oktobra 2011. godine u Vladu Republike Srpske imenovano čak pet ministrica. Naravno, neki mediji su prećutali ovu činjenicu, a ne vidim ni da ju je afirmirala ijedna ženska grupa.

Danas bismo mogli reći da je pitanje prisustva žena u političkim strankama i na mjestima odlučivanja općeprihvaćeno demokratsko dostignuće. Vidljivo je to i po jednoj vrlo zanimljivoj pojavi u političkim strankama, a to je uvođenje novih ženskih lica, već afirmiranih u svojim profesijama. Ako još i dobro izgledaju ili imaju dobar pedigre, tim bolje. Posebno su poželjne one koje osporavaju pitanje ravnopravnosti spolova kao problem i one koje u svojoj karijeri nisu nikada “osjetile diskriminaciju zato što su žene”. Iskreno, sa njima je jednostavnije, možda i kvalitetnije. One nemaju ožiljaka zadobijenih u dugogodišnjem političkom i inom angažmanu. I ne pamte unazad.

Da li još neko postavlja pitanje gdje smo, iskreno?

U zakonodavnim tijelima. U vladama. U izvršnim i upravnim tijelima. U izbornim kampanjama. U medijima. U delegacijama. Među nagrađenima. Među citiranima. Među učesnicama u kriminalu. Među uzročnicima saobraćajnih nesreća. U tučama. Među žrtvama nasilja i nasilnicima.

Vraćam se kvoti.

Nedavno je jedna gošća u televizijskoj emisiji o ženama, na iznenadno pitanje voditelja da nabroji nekoliko imena poznatih političarki, uspjela da nabroji nekoliko imena. I zaista, ko će pamtiti njihova imena i po čemu. Pa niko niti ne analizira učinke ženskog djelovanja na mjestima odlučivanja.

Nedavno sam analizirala promjene naziva ulica u Sarajevu. Svaka vlast nastoji obilježiti svoje trajanje i svoje opredjeljenje, između ostaloga, i promjenama naziva ulica. Ni jedna dosadašnja nije bila izdašna u davanju ulicama imena poznatih žena. Nekada je u Sarajevu bilo 18 ulica koje su nosile ženska imena. Danas ih je 16. Dakle, približno po broju, ali najveći broj imena žena je promijenjen. Zanimljivo je da su izbačena uglavnom imena istaknutih političarki, socijalistica kao i žena narodnih heroja iz NOB-a. Njihova imena su zamijenjena, uglavnom, imenima umjetnica, pjesnikinja, pjevačica. Nestala su imena političarki i na bilo koji način društveno angažiranih žena.

I to je poruka vlasti, iste one koja danas hoće da smanji “kvotu” i zatvori liste. Sve u brizi za većim učešćem žena u društvenom i političkom životu.

Ženska budućnost

Kakav god sistem vrijednosti izgradili/e, kako god izgovarali/e velike riječi o potrebi da sve snage i muške i ženske moramo angažirati kako bismo obezbijedili/e napredak, duboko u nama, i muškarcima i ženama, ostat će zauvijek ono što se može iščitati iz sljedećih citata:

Hadis: Propast će svaki narod koji vlast povjeri ženi.
Biblija: On će nad tobom gospodariti!
Sociolog Ivan Šijaković: Najbolja ideja propada ako je plasira žena
.

I pored svega, ponavljam: Počela je budućnost za žene! Ženska budućnost. Mnogi to još nisu razumjeli. Ni muškarci, ni žene. Nema povratka. Budućnost mora imati ljudski lik, a čini mi se, ponajviše ženski. Zavidim onima koji će je dočekati.

Radiosarajevo.ba će u nastavcima objavljivati izvode iz tekstova iz knjige Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga/Žene u BiH.    

Vezano:

Dunja Blažević: Da li žensko pitanje još postoji?
Svetlana Cenić: Tuđa sreća
Danijela Dugandžić-Živanović: Zovem se CRVENA
Tanja Stupar-Trifunović: Na nesreću, ženski čovjek

 

Radiosarajevo.ba

comments powered by Disqus

Smatrate li da će vlast na nivou BiH biti formirana bez SNSD-a?

Da
Ne
Ne pratim politiku