Zemaljski muzej i Muzej nevinosti
30. april 2012. u 10:40
0


Piše: Miljenko Jergović

U Istanbulu je, pišu novine, otvoren Muzej nevinosti. Orhan Pamuk zgradu za muzej kupio je u vrijeme kada je tek počeo pisati istoimeni roman, ljubavnu priču Kemala i Fusun, koja je istovremeno i socijalna freska turskoga i carigradskog društva sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Pisan kao neka vrsta inventar liste, ovaj roman sadrži barokno bogatstvo predmeta i senzacija vezanih za jedno vrijeme, a Pamuk, koji i u drugim svojim knjigama teži vjerodostojnosti svakoga fikcionaliziranog podatka, Muzej nevinosti pisao je tako što bi prethodno prikupio i arhivirao svaki predmet koji će se pojaviti u priči o Kemalu i Fusun. Sve što je tokom godina sakupio danas pripada izložbenom postavu Muzeja nevinosti u Istanbulu.

U agencijskoj vijesti kažu da je interes publike golem. Ljudi stoje u redovima da vide Pamukov muzej, najavljuju se turističke grupe, iz Europe, sa zapada, stižu u Čukurdžum čitatelji da se dive starim kino ulaznicama, dječjim triciklima, omotnicama cigareta koje se više ne proizvode, odjeći i obući, sadržaju džepova jednoga vremena kojega se većina posjetitelja, vjerojatno, sjeća, jer je relativno nedavno prošlo, ali je, u nekom suštinskom smislu, ljudima davnije od Otomanskog carstva, devetnaestog stoljeća i sultana Abdulhamida, jer toga je u Istanbulu na svakom koraku, u svakom turističkom bedekeru i itinereru, dok je ona bliska, nedavna prošlost duboko zakopana u čovjekovim sjećanjima. Tako je to u svim gradovima i kulturama: ono što se dogodilo jučer, a nije dio političke povijesti, niti je  obilježeno nekim junačkim činom ili kolektivnom tragedijom, kao da se nikada nije ni dogodilo.

Orhan Pamuk je fanatik muzeja, arhiva, kataloga i zbirki svega i svačega. Kad god dođe u neki grad, raspituje se gdje je tu muzej. O tome je govorio u novinskim intervjuima, pisao u esejima i novinskim kolumnama. Ali on ne misli da su važni oni muzeji, kakvih je pun Istanbul a kakvih je još više po Parizu, Londonu, Berlinu, Sankt Peterburgu ili Rimu, čiji postav posjetitelje impresionira svojom veličinom i značajem za kulturnu i nacionalnu povijest. Pamuk zazire od takvih mjesta, plaši ih se, piše i govori protiv njih. Iz perspektive nekoga tko pripada velikoj turskoj naciji, takva su mjesta izvori terora nad pojedincem, njegovom privatnom i porodičnom pričom, te na kraju i nad prirodom i smislom književnosti. Veliki nacionalni muzeji ukidaju sam razlog za književnost. U muzejima nema ničega iz čega bi mogla biti ispričana stvarno važna i velika priča. Muzeji nastaju nakon što sve priče već budu ispričane.

Pisac je, u povodu Muzeja nevinosti, izjavio kako bi država, umjesto da financira te velike, čudovišne i društveno opasne muzeje, koji veličaju naciju i nacionalnu kulturu, trebala poticati građane, obične ljude, radnike i činovnike, da svoje stanove pretvaraju u porodične muzeje. Ili još sitnije od toga: u muzeje vlastitih osobnosti. O nekom vremenu, smatra Pamuk, autentičnije svjedoče privatne biografije i muzejski postavi koji ih prate, nego monumentalne muzejske sinteze nacionalne povijesti i kulture.

I tako, dok sam okolo čitao vijesti o novome carigradskom muzeju, a onda i Pamukove eseje i izjave o muzealiziranju privatnoga života i svakodnevice, podvukla mi se misao o sudbini sarajevskoga Zemaljskog muzeja. Ta, za naše prilike velika, valjda i najveća muzejska institucija, koja je stotinjak godina svjedočila o posebnosti bosanskohercegovačke kulturne i društvene povijesti, o njezinim ljudima i narodima, zadnjih se godina našla u nekom procjepu između onoga što je Bosna i Hercegovina bila ljudima koji su Zemaljski muzej kroz stoljeće stvarali i onoga što Bosna i Hercegovina jest onima koji danas polažu pravo na nju i njezine identitete. Naravno, to znači i da se Zemaljski muzej našao u procjepu između politika koje su nekad, često iz različitih i kontradiktornih razloga, podržavale osnivanje i postojanje ovakvoga muzeja, i politika kojih se danas, opet iz različitih i kontradiktornih razloga, taj muzej i razlozi za njegovo postojanje baš nimalo ne tiču.

Bilo bi zanimljivo s Orhanom Pamukom prošetati Zemaljskim muzejom, pa ga  upitati što taj muzej danas jest. Svjedoči li on svojim postavom o trima ili četirima bosanskohercegovačkim nacionalnim kulturama, i o jednoj bosanskohercegovačkoj kulturi koja obuhvaća sve njih, kao što smo to nekada učili i kao što je to bilo još od vremena Benjamina Kallaya? Je li Zemaljski muzej institucija koja monumentalizira naciju i nacionalnu kulturu, herojsku povijest i prošlost, političku supremaciju države nad pojedincem, kao što to, više ili manje otvoreno, čine svi veliki europski i svjetski nacionalni muzeji, ili je Zemaljski muzej danas nešto drugo?

Ne znam što bi Pamuk rekao i kako bi on razumio bosanski i zemaljski problem. Ali htio bih kod njega provjeriti svoj dojam da je Zemaljski muzej, ovakav kakav on danas jest, svojom društvenom ulogom i mjestom koje zauzima u procjepu svih bosanskohercegovačkih nacionalističkih politika, više nalik carigradskom Muzeju nevinosti, nego muzejima čiji je cilj da zakuju ili potvrde neki nacionalni ili kulturni identitet, a s njime i politiku koja iza svega toga stoji.

Iako je Zemaljski muzej danas tužno i napušteno mjesto, o kojem se istinski brinu samo oni koji su ga stvarali i koji su u njemu radili ili još uvijek rade, s nekoga višeg, duhovnog i literarnog stanovišta, u njemu je danas više dostojanstva nego što ga je ikada bilo. Zemaljski muzej je danas vrlo privatna činjenica naših života i sjećanja, a naročito istih onih sedamdesetih godina prošloga stoljeća o kojima govori i Pamuk, i kao takav on nas se tiče ili ne tiče. U njegovo ime, u arhitekturu i u postav upisano je nešto što je našem naraštaju formativno važno i što nadilazi državu, naciju i nacionalnu kulturu. A to je upravo ono zbog čega je Orhan Pamuk u Carigradu sagradio muzej jednoga svog romana.

Radiosarajevo.ba

comments powered by Disqus

Da li vas je strah da se vozite avionom?

Nije me strah, avion je najsigurnije prijevozno sredstvo
Pomalo me strah, ali ipak putujem avionom kad imam priliku
Strah me je, izbjegavam putovanja avionom
Odakle mi pare za avion?