Konačni odlazak Mustafe Cerića
18. april 2012. u 09:44
0


Piše: Emir Imamović

Nakon skoro dvije decenije na mjestu reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Mustafa efendija Cerić je konačno dao izjavu karijere, kazavši da se više neće kandidirati za to mjesto, na što, inače, i nema pravo prema Ustavu IZ-a, ali je to jedna od onih formalnosti o kojima on nikada nije vodio računa. Islam i Islamska zajednica to sam JA – tako nije govorio, ali jeste djelovao odlazeći reis.

Demustafizacija Bošnjaka i BiH

Krajem ove godine bit će, dakle, izabran novi poglavar IZ-a pred kojim će – ukoliko se, što je kod nas uvijek moguće, izbori ne pokažu kao proces u kojem loše smjenjuju gori – biti nimalo lagan posao demustafizacije i Zajednice i bošnjačkog dijela bosanskohercegovačkog društva u kojem se, kako mu je tepao Milorad Dodik, a on se upravo tako osjećao: Cerić ponašao kao „najveća faca“.

Potpuno privatizirana od Cerića, Islamska zajednica je za skoro dvadeset godina njegovog mandata  ignorirala sve ono na šta je trebala reagirati, a reagirala ili kasno ili krivo, često i oboje, saučestvujući u, pored ostaloga, svođenju bošnjačkog identiteta isključivo na vjerski, estradizaciji islama i njegovoj dnevnopolitičkoj zloupotrebi, ali i institucionalnom legitimiranju vehabizma („Neki opažaju da sada u Bosni imaju novi muslimani, kojih ovdje prije nije bilo. Stari muslimani su bili dobri, ovi novi nisu. Šta je onda bio razlog da se pobiju oni stari muslimani. Imate li vi odgovor? Naravno da nemate“) ili „poturčavanju“ Bošnjaka  („Krivi smo zato jer smo Turci“). Razapet između međunarodnih istupa na kojima je govorio sve što je trebao reći u BiH i domaćeg upetljavanja u sve i svašta – ali bukvalno, od pozivanja Harisa Silajdžića da napiše novi ustav, do sastanka sa tadašnjim selektorom fudbalske reprezentacije Blažom Sliškovićem – Mustafa Cerić se, naravno, nije imao kada baviti problemima muslimana. Posljedično, postao je i sam – problem.

Otkako je fakat davne 1993. iznenad  izabran za trinestog po redu – e neka sada neko kaže kako taj broj nije baksuzan – reisa, Islamskoj zajednici se „desio“ selefizam, marginalizirani su neki od najznačajnijih muslimanskih intelektualaca, poput i prije svih Rešida Hafizovića, brutalno uklonjeni ili izopćeni svi drugi u kojima je Cerić prepoznavao bilo kakvu vrstu opasnosti za sebe i poredak po njegovoj mjeri: recimo, Mustafa Spahić, jedan od najzaslužnijih za Cerićev prvi izbor, ali i njegov dugogodišnji kritičar; izbrisane granice između poslova države i poslova IZ-a; narušeni, više srušeni, stoljećima ranije (samo)regulirani odnosi muslimana sa pripadnicima drugih religijskih grupa (jedan od prvih Cerićevih istupa, još u vrijeme rata, bio je vezan za prodaju svinjskog mesa u Sarajevu, iako je tada u Sarajevu bilo jedino topovskog mesa)...

Jezik sile

Jezik bosanskog islama je pod Cerićem postao jezik sile, prvo njegove, a kada ne stiže, onda glasnogovornika raspoređenih po zvaničnim glasilima Zajednice, zaduženim za pravljenje spiskova unutarnjih neprijatelja i veličanje lika i djela velikog dragog hodže. Tako je, primjera radi, u jednom od brojeva islamskih informativnih novina Preporod, izašlo dvadeset i sedam fotografija reisu-l-uleme. Još uvijek aktuelnog, da ne bude zabune.

Za nabrajanje svega krivog što je Mustafa Cerić krivo napravio u ovih dvadeset godina, treba i vremena i prostora. Za ono drugo, vrijedno pamćenja i poštovanja, međutim, ni prostor ni vrijeme ne trebaju. Mustafa Cerić se Bosni i Hercegovini i muslimanima u njoj desio u najgore moguće vrijeme: na nestanak jednog sistema i prateći, nimalo eksluzivno bošnjački, trend manifestiranja religioznosti, na agresiju i genocid, na Izetbegovićevu dvostruku politiku koja je zagovarala jednu, a činila sve da napravi drugačiju, muslimanskiju Bosnu, Cerić je pao kao benzin na otvoreni plamen. Ambiciozan i narcisoidan, on se još u ranoj fazi vladavine ponašao kao nacionalni lider, grubom administrativnom greškom upisan samo kao reis, da bi, naknadno, kako valjda nije uspio postati barem generalni sekretar NATO-a, pokušao sam sebe postaviti za velikog evropskog muftiju. U međuvremenu, paralelno zapravo, je neprekidno radio na kreiranju novog bošnjačkog društva u kojem će se sve, ama baš sve, od izlaska sunca do imenovanja direktora doma zdravlja u Varešu, odvijati uz njegov amen.

Stvarno hvala

Iako su neki njegovi kritičari tvrdili kako Mustafa Cerić traži i pokušava nemoguće – recimo, ustrojiti nekakvu islamsku zajednicu Evrope po uzoru na katoličku crkvu ili natjerati Vladu Federacija da naredi njemačkim i austrijskim bankama da posluju po islamskim principima - samo da ne bi radio ono što mora, prije će biti da njemu  i nije padalo na pamet da se bavi uobičajenim poslovima reisa. Briga za muslimansku sirotinju, obnavljanje džamija novcima zelenaša ili arapskih diktatora, bujanje prevarantske industrije zapisa za zaštitu od svega, od sihira do nestanka signala za mobitel... njega nisu zamarale. On je energiju trošio i, očito je, trošit će je do narednih izbora, na pozicioniranje sebe kao nadinstitucije i, je li, prateće bogaćenje. Ili, kako je to još 1999. godine, u tekstu „Reisolucija koja teče“, napisao Senad Pećanin: „Bez imalo osjećaja da bi vjernici u svom reisu željeli otkriti i toplinu, srdačnost, bliskost, Cerić i svojim javnim nastupom njeguje strogost, službenost, ozbiljnost. Jedna od rijetkih osoba koja krije svoje godine, trudeći se da izgleda starijim nego što jeste (rođen 1952. godine), reis je svojom mrkošću, strogošću i natmurenošću, kao i vilom u centru grada (bivša kuća komunističkog glavešine Rate Dugonjića), tjelohraniteljima, vozačima, uspio od sebe napraviti instituciju. Grandioznu instituciju, u arhitektonskom stilu velikih, hladnih zgrada koje je socrealizam projektovao za sjedišta svojih centralnih komiteta... Sve u svemu, bosanski muslimani baš i nisu imali sreće sa izborom ličnosti koja bi trebala baštiniti tradiciju Čausevića, Đoze i drugih blistavih ličnosti Islamske zajednice i koja bi ih trebala povesti u treći milenij... Dok je poslanik Muhammed a.s. pronošenje i veličanje islama počeo kao bogat čovjek, svoj život je okončao puno siromašniji. Mustafi Ceriću se to zasigurno ne može dogoditi“.

Punih trinaest godina od pomenutog teksta, u kojem je, također, pisalo i da „Islamska zajednica pod njegovim vodjstvom nije bila u stanju pronaći modus za odnose sa drugim vjerskim zajednicama u Bosni, već je bojnim poljima razorene zemlje dodala i unutarbošnjacki front međusobne netrpeljivosti“, Mustafa Cerić je kazao: „Hvala onima koji me Ustavom Islamske zajednice nisu obvezali doživotno nositi ovo časno i teško breme reis-ul-uleme u Bošnjaka“.

Stvarno, hvala. Nije uopće teško zamisliti šta bi bilo da su postupili drugačije. A bilo bi, u najboljem, ali baš najboljem, slučaju kao i do sada.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba

Ko će slaviti u vječitom derbiju sarajevskih rivala?

Željezničar
Sarajevo
Bit će neriješeno