Pismo ubijenom prijatelju
05. april 2012. u 11:09
0


Piše: Ahmed Burić  

Dragi moj,

dvadeset godina je kako nisi s nama, kako te besmisleno – kako te stvari obično i budu – na Marijin Dvoru pronašao geler od granate ispaljene s brda. Ne znam ni danas je li ispaljena s Trebevića ili s Poljina. To i nije toliko važno. Ispaljena je sa srpskih položaja. Sutra naveče će u čast vas koji ste stradali tokom opsade postaviti 11 541 stolicu, za svakog ko je stradao tokom opsade grada. Stolice će biti poredane duž Titove ulice i na njima niko neće sjediti. One su tu, prazne, kako bismo se sjetili vas kojih više nema.

Znam da bi ti rekao da je to nepotrebno. Tebi ni u čemu ti nije pomogla činjenica da je tvoj otac bio Srbin, a majka Bošnjakinja. Dva ili tri puta nakon rata vidio sam i tvoju nekadašnju ljubav, Hrvaticu, pravili smo se da se ne poznajemo, jer nismo jedno drugom imali šta reći, kao da smo prešutno jedno drugo optuživali za tvoju smrt. Stid što smo danas ovo što jesmo, a tebe nema. Kao da smo te izdali.

Bolesnik s presađenim srcem

Znam šta te danas najviše zanima: kako danas izgleda Sarajevo? Moram ti reći ovako: izvana liči na ono staro, ali iznutra? Meni, Sarajevo danas djeluje kao bolesnik kojem je napravljena velika operacija na srcu. On dakle živi, srce je s medicinske strane uspješno presađeno, ali s tim stvarima nikad ne znaš kako će završiti, kad će bolesniku ta pumpa koja je ugrađena u njega pući ili prestati raditi.

Grad je podijeljen, i fizički, a mentalno još i više. U njemu egzistiraju paralelni svjetovi: s jedne strane su luksuzne vile i stanovi s bazenima, ladanjske kuće i vikendice koje koštaju bogatstvo, a u pojedinim dijelovima nema ulične rasvjete i poslije osam naveče ne treba prolaziti ili puštati žene ili djecu da prolaze, zbog njihove sigurnosti.

Strašno me nervira – i tebe bi, nema greške – kad razne kreature počnu lamentirati nad Sarajevom kakvo je nekad bilo. Što je udaljenija i irelevantnija tačka s koje to rade, poređenja su neumjesnija i više su na štetu današnjeg Sarajeva.

Mada, skoro da su mi gori oni koji ovdje i danas prigodničare, iz dana u dan slave nekakve obljetnice, mijenjaju imena ulica, veličaju najčešće irelevantne tipove koji su, kao, obilježili ili utemeljili nacionalni identitet, dijele povelje, spomenice, ordene.

Ko je zaista izgubio nekoga – a ja sam, eto, izgubio tebe – sjeća se svaki dan.  

Lažne titule i bijeda akademizma

I to sve hoda po istom receptu: što su neki ljudi bili nebitniji u vrijeme kad se nešto, stvarno, događalo, to danas sebi pripisuju veće zasluge. Ima nešto duboko lažno u svoj toj "boljoj" prošlosti, ali ima i (pod)svijesti o tome da nam je sadašnjost nikakva. S jedne strane, i to pokušavam razumjeti: gledano iz vizure vanjskog svijeta, mi živimo samo kad nas se neko sjeti. Sada, dvadeset godina opsade u svjetskim novinama će izaći in memoriami, kao pomeni na zadnjim stranicama Oslobođenja. Kad sve prođe, već 7. aprila, opet ćemo biti ostavljeni sami sebi, bez posla, bez nade, bez budućnosti.  

Ovdje većina ljudi nema posao. Oni koji rade sretni su ako imaju plaću. Oni koji imaju plaću sretni su da mogu završiti kraj mjeseca, a da ne moraju uzeti novi kredit: oni koji imaju uvjete za uzimanje kredita, njima kredit praktično i ne treba. Jer je to manjina izrasla iz bogaćenja ratnim švercom. Sagradili su nebodere i robne kuće, imaju vlastite vakufe, zaostavštine i cijelu stvar gledaju s visine. “Begovski”.

Oni su ti koji imaju novce i mogli bi nešto pokrenuti, ali ih drže u stranim bankama, jer se boje da ako ih pokažu, moraju odgovarati za njega. Ne znam zašto se boje: narod ih ionako neće ništa pitati jer je duhovno ubijen.

Neki od tih gospodara anestezirane stvarnosti svoju djecu šalju u zapadne škole, ali ponašaju se tako da mlade odgajaju u neznanju. Omladina je zaostala, i u dobroj mjeri je konzervativnija nego stariji. Dobar broj njih načelno želi odavde otići. Dosta njih ne zna gdje. San većine njih je da imaju državni posao, a država ne može plaćati toliki administrativni aparat. Istina, mladima nije puno ni zamjeriti: roditelji su im depresivni, akademska zajednica im ne nudi ništa. Akademska zajednica je posebna priča, većinom se radi o korumpiranom krugu jednih te istih ljudi koji kruži i predaje na većem broju fakulteta, koji niču kao gljive poslije kiše.

Mnogi od tih "profesora" nemaju ni formalno zvanje ni znanje da budu to što jesu, ali im to ne smeta da budu dekani, prodekani, docenti. Mali broj njih koji ima reference i zaista se želi baviti naukom ili intelektualnim radom odgurnut je na marginu i, praktično, nema pravo glasa.    

Kradu nas, ali imamo naciju

Nevjerovatno je kako smo svi lako primili ublehu da trebamo biti nacionalisti, pa onda sve drugo. Mi nismo radnici, studenti, profesori, novinari, hemičari ili veterinari. Mi smo Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Većina nas ovdje jeste nacionalistička, ali to sebi najveći broj ljudi nikada ne bi priznao. Kad ti recimo, optuže direktora da je nezakonito stekao bogatstvo, i kad postoje dokazi, ti okrećeš glavu od toga, ne čitaš novine, ne slušaš šta ti ljudi govore.  Jer, negdje ti je jednom pomogao ostvariti neko pravo, ljudi su te viđali u gradu s njim, dao ti je kredit ili unapređenje. Ovdje veliki broj ljudi zna da su njegovi pretpostavljeni do lakata umočeni u kriminal, ali šute. Na kraju pobijedi ona: "Lopov je, ali je moj!" Rijetko ko je procesuiran i osuđen za bogaćenje i privredni kriminal, jer uvijek se nađe "opravdanje": i "oni drugi"  i "oni treći" su takvi. "Drugi" i "Treći" su, naravno, Srbi i Hrvati kojima, također, vladaju mafije zamotane u nacionalno ruho.

Inače, živimo na granici siromaštva. Plaćamo naskuplji plin u Evropi, cijena mu je kao u Norveškoj, struja košta kao u Francuskoj, telefonske usluge više nego i u jednoj zemlji iz bivše Jugoslavije, ali se ne bunimo. Sretni smo što imamo naciju.  

Tako je i sa ovim slučajem u kojim je za ovo postavljanje stolica u čast vas poginulih u ratu. Onome ko je smislio tu manifestaciju, a to je tipičan izdanak ovovremenske logike dvostrukog morala, sugerirano je da ideja nije originalna. Odmah se pozvao na patriotizam, nazvao novinarku koja je pokazala fotografije iz drugih dijelova svijeta gdje su se takve stvari obilježavale na isti način - neukom i optužio je da staje na strani agresora, onoga ko želi da sve zaboravi.

Onih koji su te ubili.

Stolice su, inače, stigle iz Stare Pazove, sjećaš se tog mjesta, smijali smo se onom Mirku Joviću koji je tamo prvi registrovao Srpsku Narodnu Obnovu i proglasio se vojvodom. U BiH, navodno, nema tvornice koja bi ih proizvela. Jedan moj drug, nisi ga upoznao, mlađi od nas je rekao da je proizvođač na njima trebao napisati:

“Mi smo zaslužni što su ove stolice prazne. Vaš, proizvođač iz Stare Pazove.“  

Sve to je, naravno, banalnost. Ali je uvriježena praksa: kad te optuže da si lopov, braniš se tako da utvrdiš kako si patriota. Pokaži kako si pomagao ili finansirao ovu ili onu vojsku, tvrdi da su svi živi, zapravo, zahvaljujući tebi. Kad ti kažu da si plagijator, odgovoriš im da su četnici.  Ili ustaše. Ili balije, zavisi odakle odgovaraš. A kad ono što radiš nema smisla, to je još i najbolje. Što si besmisleniji, što je u onome što radiš manje suštine, draži si svima koji upravljaju. I strancima i "našima". 

Ja ću u petak uveče, tog šestog aprila koji se za nas i 1945. i 1992. zakačio kao nekakav usudni dan, misliti na tebe i neće mi biti do obilježavanja. Pogotovo ne za velike pare. Kojih, inače, nema. 

Eto, sad te pozdravljam. Ne zamjeri. Pisaću ti opet. Ove stvari malo s kime mogu podijeliti. Zato pišem tebi.

Jer, živima se ovdje može reći vrlo malo stvari.

Radiosarajevo.ba

comments powered by Disqus

Koji bh. predstavnik će u Evropi ostvariti najbolji rezultat?

Široki Brijeg
Željezničar
Sarajevo
Zrinjski