Eldar Sarajlić: Manjak liberalizma
Eldar Sarajlić: Manjak liberalizma
05. april 2012. u 09:19
0

Piše: Eldar Sarajlić
Nastavak polemike o predavanju prof. Besima Spahića u Kaknju. Linkove na prethodne članke možete pronaći na dnu teksta. 

Ne želim dodatno produbljivati diskusiju i uzurpirati javni prostor pridajući sebi preveliku pažnju. Iznenadila me je reakcija na tekst i u principu mi je drago da se otvorila diskusija o ovim stvarima, iako sam frapiran količinom žuči izlivene u mom pravcu u Facebook komentarima na tekst. No, ipak želim ponuditi još nekoliko ideja, spakovanih u formi odgovora na glavne argumente kritike mog teksta. Koristiću se kritikama Mirze Softića, ali i argumentima koje sam vidio u komentarima na Facebooku, ne samo na stranici radiosarajevo.ba, već i na stranicama svojih prijatelja.

U principu, nekoliko je zamjerki na moj tekst, upućenih sa različitih strana. Prva i najbitnija jeste argument da sam u Spahićevo predavanje učitao nacionalizam kojeg tamo nema. To je osnovna teza Softićeve reakcije, ali i suština velikog broja (smislenih) komentara mojih prijatelja na Facebooku. Istina, Spahić nigdje ne tvrdi da je nacionalist, niti zagovara nekakav konkretan nacionalni program. Kako sam ja onda, dovraga, došao do takvog zaključka?

Analiza diskursa
Postoji jedan legitimni naučni metod kojeg kritičari ovog dijela moje teze, čini se nisu svjesni. Taj metod se zove “analiza diskursa“ i ona nam omogućava da iz nečijeg govora ili teksta izvučemo sadržaj koji je implicitan, dakle nije vidljiv na samoj površini, a koji u velikoj mjeri određuje način na koji se taj govor ili tekst recipira kod onih koji ga čitaju ili slušaju. Analiza diskursa je logičan i opšteprihvaćen metod koji mnogi od nas primjenjuju i u svakodnevnom životu, a da često nismo ni svjesni toga. Upravo ovaj metod nam omogućava da ponekad prodremo kroz nečije izjave i donesemo zaključak da su intencije, vrijednosti i fundamentalne ideje govornika u suprotnosti s onim što govori. Neki to nazivaju i “čitanjem između redova“. Siguran sam da je ovo mnogima poznato i da su barem jednom “čitali između redova“.

U svom tekstu, ja sam upravo pokušao da čitam između redova Spahićevog predavanja. U načinu na koji govori, povezuje (pseudo)historijske reference i upoređuje ih sa savremenim primjerima, prepoznao sam obrazac koji mi se nije svidio. A taj obrazac kaže slijedeće:

Savremeni nacionalni identiteti u BiH su obične zablude izmanipulirane mase i njih treba zamijeniti jedinstvenim političkim identitetom zasnovanim na genetskoj (dijelom i kulturno-historijskoj) identičnosti svih bh. građana. Jedini način da BiH iziđe iz političke krize jeste da reformira državne institucije u skladu s tim identitetom.

Spahić to pokušava potkrijepiti historijskim referencama o genetskoj pomiješanosti bh. naroda, činjenicom identičnih jezika, kao i primjerima zemalja poput SAD ili Albanije, koje imaju jedan politički, i mnoštvo etničkih i religioznih identiteta. Iako to nigdje ne kaže na ovako eksplicitan način, njegovo predavanje jednostavno odašilje poruku da je ovo osnovna hipoteza, na osnovu koje recipijenti trebaju izvući normativni zaključak da je BiH zemlja u kojoj ustvari živi jedna nacija, i da bi najbolje bilo da se tako politički organizuje.

Konstrukcija identiteta
Želim da budem jasan: ja se ne protivim tvrdnji da je nacionalni identitet stvar političke konstrukcije u kojoj politička elita veoma često ima ključnu ulogu. Ja sam upravo i zastupnik te tvrdnje, iako to Zlatko Hadžidedić u svom Facebook komentaru nije prepoznao. U principu se slažem s većinom konstruktivističkih teorija koje naciju vide kao društvenu formu podložnu različitim procesima umjetnog stvaranja i rastvaranja. U svojoj knjizi o etnonacionalizmu (Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika) čak zagovaram i radikalno konstruktivistički stav. Stoga, prozivati me za neznanje glavnih (konstruktivističkih) teorija i pojmova o nacionalizmu je, uz dužno poštovanje, notorna glupost. Ko sumnja u ovo, pozivam ga (ili nju) da pročita moju knjigu i napiše kritički osvrt.

No, ja smatram da konstruktivističku tezu treba izvesti do kraja, a ne zaustaviti se tamo gdje to vama odgovara. A Spahić to upravo i radi, jer pretpostavlja da su samo postojeći nacionalni identiteti Srba, Hrvata i Bošnjaka iskonstruisani, a da je neki nad-etnički bosanski (ili Bošnjanski, ur-Bošnjački, kako god) identitet stvar prirode, gena ili neke historijske suštine. Ako ste pristalica konstruktivizma u tumačenju nacionalnog identiteta – a ja jesam – onda morate prihvatiti i slijedeće: činjenica da se neki identitet nije uspio konstruisati tokom historije najbolje govori o njegovoj (ne)važnosti. Nažalost, bosanski nacionalni (nad-etnički) identitet se nije uspio konstruisati tokom historije i svako instistiranje na njegovom uspostavljanju, nauštrb već konstruisanih identiteta, jeste forma nacionalizma.

To naravno ne znači da postoji samo jedna vrsta nacionalizma, te da je Spahić nekakav ekvivalent etnonacionaliste Rajka Vasića ili klerofašiste Fatmira Alispahića, niti da je integristički bosanski nacionalizam identičan hrvatskom etnonacionalizmu. Daleko od toga: u ime bosanskog integrističkog nacionalizma nisu otvarani konc-logori niti sistematski ubijanji ljudi.

Međutim, svaki student političkih nauka (bi trebao da) zna da postoje različiti oblici nacija, te samim tim i različiti oblici manifestacije nacionalizma. Nisu svi isti, niti su im posljedice identične. No, ono što svi dijele – i što legitimira upotrebu pojma nacionalizam – jeste insistiranje na naciji kao nekakvoj historijskoj ili političkoj suštini. Tamo gdje Vasić stavlja srpsku kulturu a Alispahić bošnjački Islam, Besim Spahić stavlja pseudohistorijsku interpretaciju da su bosanski Srbi, Hrvati i Bošnjaci ustvari jedna nacija i da se Bosna i Hercegovina kao država treba organizovati u skladu s tom činjenicom.

Analiza njegovog diskursa upućuje na ovakav implicitan stav. U intervjuu za Centralni zatvor iz 2006. godine, on čak ide i dalje, zagovarajući tezu Omera Ibrahimagića da se iz naziva države izbaci Hercegovina, a ostavi samo Bosna, što na neki način upućuje na isto. Međutim, ponavljam tvrdnju iz prethodnog teksta: Spahićevo predavanje nije toliko bitno, koliko je važna činjenica da su njegove naučno nepotvrđene i paušalne tvrdnje naišle na gromoglasno odobravanje velikog broja mladih ljudi. Meni to pokazuje da su implicitne vrijednosti Spahićevog predavanja već ukorijenjene u bošnjačkoj javnosti do nivoa banalnosti i to mi, iskreno, smeta. Zato sam sve to nazvao blentavom podvrstom banalnog nacionalizma.

Kritika antinacionalizma
Druga zamjerka mi je bila upućena od strane nekih prijatelja na Facebooku, poput Sabine Ćudić, kolegice sa SSST, koja je kazala kako je kritika antinacionalističkog diskursa na neki način nelegitimna, jer po toj logici bi i kritičari nacionalizma poput Asima Mujkića i Tarika Haverića bili ustvari nacionalisti. I drugi prijatelji su bili zbunjeni mojom argumentacijom, misleći da je sada svaka sarajevska (i bošnjačka) kritika nacionalizma u mom tumačenju kandidat za novi oblik nacionalizma. Međutim, tvrditi tako nešto nije u skladu s onim što sa ja zaista želio poručiti svojim tekstom, a to je slijedeće:

Svaka kritika nacionalizma koja kao svoje osnovno polazište ima tvrdnju o postojanju nekog suštinskog identiteta kojeg pojedinci nisu svjesni, a koji predstavlja refleksiju prirodnog ili idealnog stanja stvari, nije ništa drugo nego drugačiji oblik nacionalizma.

Koliko ja znam, ni Haverić niti Mujkić nisu nikada kritikovali nacionalizam u Bosni i Hercegovini s ove pozicije, upravo iz istog onog razloga zbog kojeg se i ja protivim ovakvim tvrdnjama – jer su u suštini anti-liberalne i zasnovane na paternalističkom odnosu spram individualnog identiteta. Stoga, kritika antinacionalističkog diskursa nije u principu nelegitimna. Čak štaviše, može biti veoma korisna za prepoznavanje anti-liberalnih tendencija.

Ugo Vlaisavljević
Treća zamjerka se odnosila na referencu na pojam “kritike kritike nacionalizma“, koji je izvorno skovao Ugo Vlaisavljević. U nekoliko komentara, kako mojih prijatelja na Facebooku tako i mase anonimusa skrivenih iza pseudonima na webu Radija Sarajevo, pripisani su mi svi grijehovi Vlaisavljevića samo zato jer sam iskoristio njegov termin da bolje opišem svoj argument.

Međutim, ja ničim nisam ukazao na to da se u svemu slažem s Vlaisavljevićem, niti da sam njegov sljedbenik i slično.

Kazati da argument o "kritici kritike nacionalizma" nije validan jer je Vlaisavljević u svojim drugim tekstovima i knjigama iznio niz upitnih teza nije nikakav dokaz protiv tog argumenta, već upravo manjak istih. Tekst nije bio o Vlaisavljeviću, već o "kritici kritike nacionalizma". To što je on skovao ovaj pojam nema nužno veze s analitičkom važnošću "kritike kritike nacionalizma" kao koncepta. Po istoj logici, kako je to u jednom od komentara primjetio Dennis Gratz, svako pozivanje na Heideggera u filozofiji bi bilo nelegitimno, samo zato jer je čovjek bio nacist. Da li ta činjenica delegitimira filozofsku važnost njegovih koncepata? Da li se svaki put kada spomenemo “tu-bitak“ moramo ograditi od Heideggerovih političkih poteza i izbora karijere?

Čaršija i manjak liberalizma
Moram priznati da mi je od svih kritika na tekst ova jedna od najdegutantnijih, upravo zato jer pokazuje u kolikoj mjeri je sarajevska i bošnjačka javnost nespremna da prihvati drugačije mišljenje, te da cijeni samu činjenicu da postoje ljudi koji na artikulisan način žele zagovarati suprotan stav. Također, i većina komentara na moj prvi tekst također upućuje na tu žalosnu činjenicu.

Iz tih komentara, kao i iz vrijeđajućih poruka koje sam dobio u inbox svog privatnog profila na Facebooku, zaključujem da bi me čaršijska gomila najradije razapela – samo zato što ne razumije nešto kompleksnije rečenice i pojmove koje koristim, kao da sam ja kriv za njihovo neznanje. Upravo suprotno, usuđujem se kazati da činjenica da je nekvalitetan akademski kadar koji danas zabavlja umjesto da obrazuje mlade naraštaje jedan od ključnih uzroka intelektualne zaostalosti sarajevske i bh. mladeži i njihovog iskonskog straha od nepoznatog.

Ipak, iz čitave ove prepiske sam nešto i naučio. Recimo, sada mi je mnogo jasnije da je manjak liberalizma mnogo veći problem Bosne i Hercegovine od viška nacionalizma. Mislim da, recimo, i trenutno ponašanje SDP-a ukazuje na tu činjenicu. Nacionalizam sam po sebi i nije nužno problem sve dok pojedincima unutar i van vlastite nacionalne zajednice ne počne ograničavati slobodu i suzbijati nesmetano iskazivanje različitosti ličnog identiteta. Sve dok se u svakoj vrsti političkog djelovanja, bilo ono etničko, socijaldemokratsko ili neko treće, ne uspostavi standard liberalne demokratije, u Bosni i Hercegovini neće biti napretka.
__________________

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba  

Vezano:
Mirza Softić: Reakcije na tekst Eldara Sarajlića
Eldar Sarajlić: Blentavi nacionalizam Besima Spahića
Besim Spahić vikend na RSA

comments powered by Disqus

Zmajevi će u utakmicama protiv Velsa i Belgije:

Osvojiti šest bodova
Izgubiti obje utakmice
Osvojiti dva boda
Osvojiti jedan bod
Osvojiti tri boda
Ne zanima me fudbal