Amir Misirlić: Važno je zvati se - Dženana Bregović tokom koncerta u Sarajevu
Amir Misirlić: Važno je zvati se - Dženana
27. mart 2012. u 08:59
0

Recenziju koncerta Gorana Bregovića, održanog u subotu 24. marta u sarajevskoj Zetri, za radiosarajevo.ba piše Amir Misirlić, pop-rock kritičar i autor "Prvog bh. pop-rock leksikona“

Rođendanski koncert Gorana Bregovića došao je i prošao. I sve u skladu sa očekivanjima. U skladu sa njegovim očekivanjima, naravno. Sam je nekada davno napisao svom drugu Čoli pjesmu u kojoj je vrlo jasno poručio „i starimo, a slavimo, meni je to baš neshvatljivo”. I meni Brega. I meni, pravo da ti kažem, ali eto dođoh ti na to slavlje da vidim kakav će biti tvoj prvi veliki koncert nakon rata u Sarajevu.

Znam šta govorim. Prvi veliki koncert. Istini za volju, on se prvi put na jednoj sarajevskoj sceni pojavio nepune četiri godine po okončanju rata, u oktobru 1999. godine kao specijalni gost na koncertu Indexa. Pričalo se da je tada ispod odijela nosio zaštitni prsluk u strahu da ga neko ne spuca. Samo nema tog pancira koji će te zaštiti kad te spuca  nostalgija. Pa je poželio da u mjestu gdje je rođen pokaže šta sada radi. Prirodna i ljudska potreba od koje niko ne može pobjeći. Pa svirao u BKC-u, pa u Narodnom pozorištu. Ali sve su to neke intimne dvorane koje napune zvanice, a ti ne znaš je li ti grad oprostio ili nije.

Ili ako ćemo preciznije nije ni važno opraštanje nego je li te grad ponovo prihvata kao svoga ili si mu zauvijek stran i otuđen. Na takvo pitanje nije moglo odgovoriti ni puno “Koševo” kada se 2005. godine Sarajevo okupilo tamo da pozdravi obnavljanje Bijelog dugmeta. Jer to tada i nije imalo previše veze sa Bregovićem. To je bila više jedna fina i neponovljiva mješavina nostalgije, arheologije i pokušaj odgovora na Balaševićevo veliko pitanje “da li su to stvarno bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi”.

E, nakon svega toga, trebalo je napuniti “Zetru”. Sa “Dugmetom” mu je nekada to išlo prilično jednostavno. A pod vlastitim imenom i sa muzikom kakvu sada stvara? Ne baš izvjesno. Čak i uz pomoć velikog maga estradne misli Faruka Drine „Zetra” jeste bila solidno popunjena, ali daleko od toga da bude prepuna. Nije pomoglo ni što je svaka Dženana u okolini imala besplatan ulaz.

Iskreno, baš me zanimalo kako će taj koncert izgledati. Nisam očekivao da će Bregović znatno odstupiti od svog ustaljenog scenarija i koncepta, a opet nisam očekivao niti još jedan u nizu standardnih koncerata Orkestra za svadbe i sahrane. Pogotovo što se u najavama koncerta taj orkestar vrlo diskretno pominjao, a Bregovićevo ime je uporno isticano. Tako da je publika mogla da pomisli kako bi to trebala biti stvar između njih i Gorana gdje će trubači biti u drugom planu.

Nisu bili. Mada je počelo tako da je moglo obećavati jednu drugačiju veče. Koncert najavljuje Čičak kao da smo u 1974. godini, djevojčice i dječaci iz hora Princes krofne, sve sa bijelim košuljama i crvenim maramama, uz pratnju Gorana Bregovića izvode „Ima neka tajna veza”. Sa plafona se spušta ogromna torta. Sve tako divno kičasto, sve tako kičasto baš kako treba da bude.

A onda je Bregović održao, manje više, uobičajen koncert. Na momente je repertoar, pogotovo pri izvedbama nekih filmskih numera, bio totalno neprilagođen i ambijentu i publici. U jednom trenutku, kad je publici prekipjelo, neki su, za svoju dušu,  počeli pjevati “Đurđevdan” i to toliko glasno da si imao utisak da prisustvuješ dvostrukom koncertu i da je publika tu došla sa namjerom da se zabavi i da ih u tome neće osujetiti niko, pa ni čovjek zbog kojeg je došla.
Na približno istoj talasnoj dužini Bregović i publika su se našli kada ih je proveo kroz blok “dugmetovih” hitova prearanžiranih i, na trenutke, dovedenih do neprepoznatljivosti, ali bilo je to nešto što su prisutni znali i bezrezervno su prihvatili.

Onda je na scenu izašao, kao specijalni gost, Zdravko Čolić i sa Bregovićem otpjevao “Tabakeru”, “Majsko sunce” i “Loše vino”. I tu se atmosfera digla do usijanja.

Vrlo mudro vođa Orekstra za svadbe i sarhrane nije više dozvolio da ta atmosfera padne provozavši nas do kraja kroz živopisne pejzaže ciganskih ritmova. Ponekad pomislim da je ta njegova opsjednutost ciganskom muzikom svojevrstan azil. Ako je “Dugme” tipičan izraz Jugoslavije u rocku i ako je on sam u jugoslovenstvu nalazio svoj identitet, gdje ga je mogao naći nakon raspada Jugoslavije? Gdje ga je mogao naći kad mu je otac Hrvat, majka Srpkinja, a njegova djeca imaju majku Bošnjakinju? Vrlo lijepo, ugodno i umjetnički efektno je svoj novi, makar muzički, identitet potražio u ciganskoj muzici.

I našao se tu na istoj talasnoj dužini sa najvećim dijelom okupljenih. Mada pri tome ne mislim da su dijelili iste motive. Onaj ko je došao očekujući „Tribute to Bijelo dugme” morao je otići razočaran. Onaj ko je došao po subotnju porciju žestoke i ritmom nabijene svirke uz koju će se dobro iskakati i oznojiti dobio je upravo to. Ni manje ni više. A slavljenik? Slavljenik je dobio potvrdu da u Sarajevu nije stranac.

Što se mene lično tiče nisam više u godinama kada bi me muzika mogla podići na stol. A i ne zovem se Dženana.

Fotografija uz naslov: Bljesak.info

radiosarajevo.ba

comments powered by Disqus

Ko će biti novi svjetski prvak u fudbalu?

Argentina
Njemačka