Odlazak Jablana iz Štulićeve pjesme
Odlazak Jablana iz Štulićeve pjesme
19. mart 2012. u 14:17
0


Piše: Kruno Petrinović, Lupiga.com

Đoko Grgac Anarhist, Jablan (1958 - 2012)

Svojoj kćeri dao je ime Azra, kao i Johnny bendu. Štulić mu je posvetio pjesmu Jablan. Ipak, na prste jedne ruke mogu se nabrojati ljudi koji legendarnom Đoki Grgcu znaju prezime. Svi su ga znali po nadimku - Anarhist. I, znalo se, gdje god se Đoko pojavi, bit će frke, murije i prekršajnih prijava. Đoko je bio poznat po još nečemu: kad god bi se napio, a to se događalo svaki dan, padao je ravno na glavu. Kao klinac, naime, nije stekao taj obrambeni refleks da se dočeka na ruke, jer je zbog rijetke bolesti kralježnice prohodao tek u desetoj godini. I njegova životna priča nije bitno različita. Za grad je, kaže, mrtav od 1991. kad je dobio otkaz u banci (poslodavci su mislili da je Srbin, a vjerojatno i nije bio baš najuzorniji među službenicima) i skinuo se s cuge i dopa. Otad praktički ne izlazi iz stana, a jedini razlog za život bio mu je da još jednom vidi svoju Azru. Kći mu se, 22 godine od njihova posljednjeg susreta, javila iz Splita, gdje ga je s dečkom vidjela na televiziji, u filmu Kad Miki kaže da se boji. U rukopisu pjesme “Reket roll šume striborove” Johnny prijatelja izrijekom spominje: “Hej, djevojčice, koje ti je ime? Dođi, ako stigneš, večeras u Blato Mali Đoko za te maligane slaže, truća glupe spike, al glavno da ne laže. Reket roll šume striborove, iz magle smoga, ruži do boga, ljudi su samci, defloranti, samoupravci….”

Jablanova priča

Kad smo kao ultraljevica početkom sedamdesetih preuzeli studentsko vodstvo na fakultetu, mogli smo neko vrijeme djelovati politički. Kad nam je taj način djelovanja bio zabranjen, jedini preostali način borbe, kojim smo mogli animirati širi krug studenata, bio je putem kulture. U studenom 1972. Slobodan Drakulić, moja malenkost i još neki drugari organizirali smo Tri dana kulture. Tada je pokrenut i časopis Grah, glasilo revolucionarnih anarhista Hrvatske, u čijem uredništvu je bio i književnik Milko Valent.

U sklopu ‘Tri dana kulture’ nastupili su grupa Time, članovi grupe Bijafra, došao je kultni tip Harry, koji je snimao vesterne pa Bosni, pa neki lik iz Koprivnice, koji je bio potpuno istetoviran...  Uspjeh te manifestacije zapravo je uvjetovao ideju da se na fakultetu počne svirati. Bobo Drakulić, koji je uz sve svoje druge kvalitete, fantastično pjevao i izvanredno svirao gitaru, jedne je večeri uz svijeće izvodio irske revolucionarne pjesme. Pridružio mu se i Miljenko Mayer, najbolji muzičar u našoj generaciji. Dobro je krenulo, pa smo i nastavili. Poslije nam se pridružio i Štulić, kojeg sam prozvao Čupko, zbog kratke, vojničke frizure.

Kruno Petrinović je autor knjiga Kad Miki kaže da se boji i Prilozi biografiji Johnnyija B. Štulića

Najvrednija stvar bila mu je fender gitara, a osvojio nas je svojim temama, interpretacijama i obradama narodnih pjesama. Posebno je volio makedonsku i vranjansku muziku, čiji je melos upio za odsluženja vojnog roka. No, te su pjesme u njegovoj interpretaciji imale rokerski štih. Spontano se priključio svirkama, a između nas je na prvi pogled uspostavljen odnos enormne simpatije. Razlikovao sam se od drugih po tome što sam brkao, kao što i sad brkam, ekavicu, beogradski sleng i kajkavštinu. Tako da smo se zahvaljujući mojoj neposrednosti, koju sam tada posjedovao, i njegovoj neposrednosti, našli kao ljudi. Prva stvar koju je profurao bila je Balkan: svirao ju je na akustičnoj gitari svima koji su ga željeli slušati. Osim toga volio sam njegove obrade narodnih pjesama poput Hajduka Veljka, Dimitrije, sine Mitre, Klinčec stoji pod oblokom i, naravno - Kraj tanana šedrvana... Bilo mi je jasno da je muzika njegov život, iako ga je i studij zanimao. Mnogo smo razgovarali o povijesti i anarhizmu. Čupko je bio totalno iskren. Pjevao je život koji je živio, a svoje je stavove znao iskazati riječima bliskim širokim masama.

Mišljenje je kretanje

Kad je mater nakon očeve smrti i zemljotresa u Banjoj Luci odlučila da se preselimo u Zagreb, ja sam bio protiv. Odrastao sam na beogradskom asfaltu i u Banjoj Luci. Tako da mi je taj mentalitet bio blizak. No, mama Ličanka (otac mi je bio Zagorac) smatrala je kako je najjače Sveučilište u Zagrebu, a htjela je biti i bliže svojima. Međutim, Zagreb je mene osvojio: imao je kozmopolitsku dušu, nevjerojatna mjesta, tople i iskrene ljude, boeme... Imao je Mali Kavez, stari Corso, Blato... Na kraju krajeva, imao je i Filozofski fakultet, gdje se po mom bezobraznom sudu okupilo ono najpametnije što je u ovoj zemlji mislilo. To su moji profesori i drugari na katedri za filozofiju i sociologiju, okupljeni oko časopisa Praxis. Zagreb me jednostavno morao osvojiti, jer je imao sve što je meni kao buntovniku trebalo.

Od svoje druge do desete godine života bio sam nepokretan. Danju sam ležao potrbuške u gipsanom koritu u Dječjoj bolnici u Rovinju, a noću su me okretali na leđa. Prohodao sam u desetoj godini u Beogradu, kamo smo se preselili zbog očeve vojne službe. Bio sam neiživljen i znatiželjan, život sam tražio na ulici. Družio sam se s mangupima, a autoritete nisam podnosio. Na kvalifikacijskom ispitu za studij filozofije profesor Branko Despot me pitao što je mišljenje. “Kretanje”, odgovorio sam i bio primljen.

Kad je Čupko kretao s Azrom, ja sam se oženio s Kejt, svojom najvećom ljubavi. Istovremeno nam je negdje palo, a meni se trebala roditi curica (Azra Grgac-Vuković rođena je 25. 8. 1978., nap. a.). Kejt i ja nismo bili sigurni da će biti curica, ali nam je palo na pamet da joj damo ime koje će značiti ‘čista’, a da ne bude Katarina, što na grčkom znači ‘čista’ (ime Đokine majke i supruge, nap. a.). Ne znam tko nam je rekao što na arapskom znači ‘azra’, da je to najčišći pijesak, nastao nakon pješčane oluje, koji još nijedan novi vjetar nije dodirnuo, ni ljudska, ni životinjska noga. To je opisni prijevod, a konkretno riječ ‘azra’ znači ‘čista’. S druge strane, taj sevdah o plemenu starih Azra, čiji pripadnici umiru kad ljube, strahovito je dobra stvar. I onda smo se složili kako je pametno da ja dam ime Azra kćeri, a on bendu. Jednostavno nam se sviđalo: lijepo zvuči Azra, kako god okreneš.

Ispred Filozofskog u Zagrebu

Alkohol je, ipak, gospodar

Živio sam boemski i postao ovisnik. Zbog alkohola mi se raspao brak. Tada nisam shvaćao da su mi Kejt i Azra mnogo bitnije od mog načina života. Živio sam divlje, u skladu sa svojim filozofskim i političkim stavovima: smatram se anarhistom u smislu Kropotkinove definicije komunističkog anarhizma. Jura Stublić je bio moj prijatelj isto kao i Čupko. Obojica su mi često dolazila kući, mama ih je mnogo puta ugostila, počastila... Dolazili su i Miljenko Mayer, te Darko Rundek, koji je vrlo interesantna ličnost, nadaren za mnoge stvari.

Filozofski fakulteti bio je intelektualno ishodište svega što se u gradu događalo. Ja sam puno znao i umio sam to jednostavnim riječima prenijeti ljudima: bio sam dobar animator. A da smo bili vizionari pokazuje i Ljubljanska rezolucija, u kojoj su Lino Veljak i Mario Rebac iz Zagreba zajedno s prijateljima Zoranom Đinđićem, Miodragom Stojanovićem i Jovom Vukelićem iz Beograda, te Vinkom Zalarom, Darkom Štrajnom, Ćirilom Zlobecom i Bogdanom Lipovšekom, najznačajnijim slovenačkim anarhistom, iz Ljubljane, te drugim drugarima, kritikujući dosljedno tadašnju vlast najavili i predvidjeli raspad Jugoslavije u krvi, građanski rat. I zbog toga je ta rezolucija bila zabranjena. No, štos je bio da policija nije mogla identificirati vođe pokreta, pa su osuđeni ljudi iz verifikacione komisije. Slučajno nisam osuđen, jer je Mario Rubi (legendarni urednik Studentskog lista, nap. a.) rekao da ne mogu učestvovati u sastavljanju - bio sam mrtav pijan.

Zbog mog načina komuniciranja, totalnog približavanja ljudima, sa mnom ste mogli biti prijatelj ili ne, ništa drugo nije bilo moguće. Bio sam mangup i imao čuku, ali se ne mogu pohvaliti da sam bio neki štemer, jebiga. Ipak, štemeri su me prihvaćali. U Zagrebu sam bio dobar s dečkima iz Trnja, s kojima sam igrao nogomet, a posebno dobar sam bio sa Željkom Frelihom - Bakalarom, legendarnim ‘martićevcem’ (tako se u Zagrebu zovu pripadnici klana iz Martićeve ulice, čija je specijalnost u vrijeme Đokine mladosti bila prodavanje cigli prolaznicima, nap. a.), s kojim sam završio u ‘Versaju’ (duševnoj bolnici u Vrapču, nap. a.), na liječenju protiv ovisnosti. Nama je recimo bio gušt na Gumici, na Autobusnom kolodvoru, nervirati makroe. Pozovemo sve te jadne žene na piće, a oni šize što one piju s nama i zezaju se, umjesto da privređuju. S druge strane, ne smiju nam ništa, iako su šestorica, a Bak i ja sami.


Ne sluti na dobro – osjećali smo

Volio sam nogomet, u duši sam i danas ‘grobar’, navijač FK Partizana. I Johnny je sjajno igrao nogomet. Bio je napadač, fantastičan dribler, bogomdani talent. I tu smo se našli, iako on nije ni za koga navijao. Čupko je uživao u ljepoti igre. Naš zadnji susret bio je 1989. u Zagrebu. Ugledao sam ga u bijelom odijelu, kako sjedi sam u OKC-u, prilično neraspoložen, utučen. ‘Ne sluti na dobro’, rekao je, a isto sam osjećao i ja, jer sam se još više od njega kretao po birtijama, gdje sam slušao što se pjeva i govori. I nije moglo biti dobro. Razgovarali smo kako od našeg sna o ljubavi među ljudima na našem prostoru, izgleda, neće biti ništa.

Cijela moja generacija je na ovaj ili onaj način eksperimentirala s drogama. Ja sam eksperimentirao sa halucinogenima najviše. Znao sam točno što je heroin, što su derivati, no bio mi je dovoljan jedan neprijatelj - kralj alkohol. Skinuo sam se jer sam shvatio da ne mogu biti anarhist, ako postoji gospodar. A alkohol je bio gospodar, jer bez alkohola su mi se u zadnjoj fazi tresle ruke. Ja sam bio drugi u bivšoj državi po broju prekršajnih kazni. Prvi je bio Jakov Grobarov iz Beograda: on je kad smo se zadnji put vidjeli imao 40 kazni više od mene. Svaki od nas je nakupio više od petsto prekršaja.

Tekst u cjelosti prenosimo s portala Lupiga.com

comments powered by Disqus

Da li je Mehmed Baždarević pravo rješenje za fudbalsku reprezentaciju BiH?

Da
Ne
Ne pratim sport