Nada Ler Sofronić: Palo je Sarajevo
Nada Ler Sofronić: Palo je Sarajevo
09. januar 2012. u 09:03
2


Piše: Nada Ler Sofronić

Opsada i ubijanje Sarajeva drugim sredstvima, kulturološkim urbicidom, traje skoro dvije decenije. Pokazalo se da je ta opsada sistematičnija i efikasnija od one o kojoj svi sve znamo.

Kultura je uspješno pridavljena i šaptom je davno pala – sada samo jedna po jedna padaju njene institucije : umjetnička galerija, muzeji, biblioteke.

Sarajevo tone u gustu maglu i duboki, ljepljivi mrak . To propadanje praćeno većinskim mukom, učinilo ga je jadnom, polupismenom kasabom, provincijom na kraju svijeta. Bosnom se množe Gluhe Bukovice i uz gluhi i nijemi kontrapunkt javnosti i samo se Sarajevo od prijestolnice prometnulo u Gluhu Bukovicu i postalo prijestolnicom – nekulture.

Palo je Sarajevo pod opsadom sprege zadrtih mediokriteta, primitivaca, polupismenih političkih i medijskih elita, mafije koja je jača, bogatija i moćnija od posljednjih mohikanaca koji istrajavaju na značaju kulture i nadaju se da ovo ipak nije njen definitivan poraz.

Ljepotu ubijaju, zar ne?
Sarajevo je gotovo dvije decenije izloženo i sveprisutnoj agresiji prema ljepoti . To vidimo po ružnim spomenicima u ono malo parkova koje Sarajevo još ima. Po zgradurinama-monstrumima koje niču u najljepšim četvrtima grada. Po lijepom Vilsonovom šetalištu koje je osvanulo načičkano jeftinim kioscima ili po prostorima ispred Markala koji se u sred centra grada pretvaraju u buvljake sa najlonskim vašarskim tendama. Po monstruoznoj drvenoj nadstrešnici iznad ulaza u elegantnu austrougarsku građevinu sarajevskog Pravnog fakulteta. Po Ilidži koja je od aristokratske ljepotice, pune parkova i perivoja, postala sub-urbani buvljak. Po novokomponovanoj „muzici“ koju moramo slušati čak i u javnom prevozu...

Zašto se ovdje ta socijalno-patološka neosjetljivost i odbojnost prema ljepoti toliko raspojasala?

Možda zato što je ljepota univerzalna, što je široka. Što nadrasta ono što je trivijalno, banalno, prostačko i uskogrudno. Što nema nacije ni vjere.

Kultura i politika zaborava
Sarajevo je izloženo i talibanski zadrtoj odbojnosti prema zajedničkoj prošlosti, čak i pra-prošlosti. Eto zato stradaju nevini  sarajevski muzeji.

Strašna destrukcija bahate nezainteresiranosti ubija sarajevski Zemaljski muzej i njegova botaničku baštu. Njegovo me umiranje pogađa pravo u srce. Gledam zgranuto kako se gase kultna mjesta moje mladosti , posljednje oaze civiliziranosti. Profesori sarajevske Klasične gimnazije su nas tu dovodili da otkrivamo čudesne tajne prošlosti ove zemlje i da se napajamo ljepotom. Slika Sarajeva bez otvorenog zdanja Zemaljskog muzeja je za mene amputirani monstrum. Ona me plaši jer je prijeteća i zloslutna.  

Ka kolektivnoj amneziji
Padaju guste magle svjesnog zaborava i na oronuli i zapušteni Historijski muzej. Prvo je prestao biti Muzej revolucije, a sad mu ne daju ni da bude naprosto Historijski muzej.

Na kraju krajeva, zašto onaj koji je izbrisao staro ime jednog muzeja pravdajući  to valjda ideološkim razlozima i onaj koji  je zamislio da je tako izbrisao socijalnu revoluciju i antifašistički otpor iz naše prošlosti, zašto taj neko ne bi brisao i historiju samu? U čemu je razlika?

Ovo je inače vrijeme mitomana, falsifikatora, stručnjaka za proizvodnju kolektivne amnezije i reviziju prošlosti. Možda žele graditi svoje velelepne, grandiozne “još starije“ muzeje. Koji će pokazati – šta? Da historija počinje od njih i da ljepota nema vrijednosti ako nije zapišana njihovim etno-nacionalnim smradom.

Kome trebaju knjige
Sarajevo je postalo i mjesto primitivne odbojnosti prema knjizi jer primitivci koji ovdje imaju moć ne čitaju i ne vole knjigu.

U težem slučaju, možda je riječ i o onima koje su učili da je dovoljno, čak poželjno, znati i čitati – samo jednu knjigu.  Zato ovih dana tetura i pada Narodna i univerzitetska biblioteka iz čije sam bogate riznice jednom davno spremala svoj maturski rad o Humanizmu i Renesansi. Nakon saznanja da joj ukidaju grijanje, da je kažnjavaju smrzavanjem, sanjala sam  košmarni, kafkijanski san da se nalazim u ogromnoj, luksuznoj biblioteci sa hiljadama knjiga po policama, a da sa užasom uviđam da se zapravo radi o jednoj jedinoj knjizi  u više izdanja. Kako koju uzmem u ruke,  vidim da je naslov isti.

I izreći ću bogohulnu, politički krajnje nekorektnu misao: ovoj državi ne treba novi Ustav. Treba joj prije svega kulture i ljepote. Ima uređenih zemalja koje ustav i nemaju. Ali nema ni jedne civilizirane i normalne države koja uništava svoje umjetničke galerije, muzeje i biblioteke.

I ni jednog civiliziranog grada čije se vlasti pravdaju da to nije u njihovoj nadležnosti!

Radiosarajevo.ba

comments powered by Disqus

Da li vas je strah da se vozite avionom?

Nije me strah, avion je najsigurnije prijevozno sredstvo
Pomalo me strah, ali ipak putujem avionom kad imam priliku
Strah me je, izbjegavam putovanja avionom
Odakle mi pare za avion?