Nada Ler Sofronić: Palo je Sarajevo
Nada Ler Sofronić: Palo je Sarajevo
09. januar 2012. u 09:03
2


Piše: Nada Ler Sofronić

Opsada i ubijanje Sarajeva drugim sredstvima, kulturološkim urbicidom, traje skoro dvije decenije. Pokazalo se da je ta opsada sistematičnija i efikasnija od one o kojoj svi sve znamo.

Kultura je uspješno pridavljena i šaptom je davno pala – sada samo jedna po jedna padaju njene institucije : umjetnička galerija, muzeji, biblioteke.

Sarajevo tone u gustu maglu i duboki, ljepljivi mrak . To propadanje praćeno većinskim mukom, učinilo ga je jadnom, polupismenom kasabom, provincijom na kraju svijeta. Bosnom se množe Gluhe Bukovice i uz gluhi i nijemi kontrapunkt javnosti i samo se Sarajevo od prijestolnice prometnulo u Gluhu Bukovicu i postalo prijestolnicom – nekulture.

Palo je Sarajevo pod opsadom sprege zadrtih mediokriteta, primitivaca, polupismenih političkih i medijskih elita, mafije koja je jača, bogatija i moćnija od posljednjih mohikanaca koji istrajavaju na značaju kulture i nadaju se da ovo ipak nije njen definitivan poraz.

Ljepotu ubijaju, zar ne?
Sarajevo je gotovo dvije decenije izloženo i sveprisutnoj agresiji prema ljepoti . To vidimo po ružnim spomenicima u ono malo parkova koje Sarajevo još ima. Po zgradurinama-monstrumima koje niču u najljepšim četvrtima grada. Po lijepom Vilsonovom šetalištu koje je osvanulo načičkano jeftinim kioscima ili po prostorima ispred Markala koji se u sred centra grada pretvaraju u buvljake sa najlonskim vašarskim tendama. Po monstruoznoj drvenoj nadstrešnici iznad ulaza u elegantnu austrougarsku građevinu sarajevskog Pravnog fakulteta. Po Ilidži koja je od aristokratske ljepotice, pune parkova i perivoja, postala sub-urbani buvljak. Po novokomponovanoj „muzici“ koju moramo slušati čak i u javnom prevozu...

Zašto se ovdje ta socijalno-patološka neosjetljivost i odbojnost prema ljepoti toliko raspojasala?

Možda zato što je ljepota univerzalna, što je široka. Što nadrasta ono što je trivijalno, banalno, prostačko i uskogrudno. Što nema nacije ni vjere.

Kultura i politika zaborava
Sarajevo je izloženo i talibanski zadrtoj odbojnosti prema zajedničkoj prošlosti, čak i pra-prošlosti. Eto zato stradaju nevini  sarajevski muzeji.

Strašna destrukcija bahate nezainteresiranosti ubija sarajevski Zemaljski muzej i njegova botaničku baštu. Njegovo me umiranje pogađa pravo u srce. Gledam zgranuto kako se gase kultna mjesta moje mladosti , posljednje oaze civiliziranosti. Profesori sarajevske Klasične gimnazije su nas tu dovodili da otkrivamo čudesne tajne prošlosti ove zemlje i da se napajamo ljepotom. Slika Sarajeva bez otvorenog zdanja Zemaljskog muzeja je za mene amputirani monstrum. Ona me plaši jer je prijeteća i zloslutna.  

Ka kolektivnoj amneziji
Padaju guste magle svjesnog zaborava i na oronuli i zapušteni Historijski muzej. Prvo je prestao biti Muzej revolucije, a sad mu ne daju ni da bude naprosto Historijski muzej.

Na kraju krajeva, zašto onaj koji je izbrisao staro ime jednog muzeja pravdajući  to valjda ideološkim razlozima i onaj koji  je zamislio da je tako izbrisao socijalnu revoluciju i antifašistički otpor iz naše prošlosti, zašto taj neko ne bi brisao i historiju samu? U čemu je razlika?

Ovo je inače vrijeme mitomana, falsifikatora, stručnjaka za proizvodnju kolektivne amnezije i reviziju prošlosti. Možda žele graditi svoje velelepne, grandiozne “još starije“ muzeje. Koji će pokazati – šta? Da historija počinje od njih i da ljepota nema vrijednosti ako nije zapišana njihovim etno-nacionalnim smradom.

Kome trebaju knjige
Sarajevo je postalo i mjesto primitivne odbojnosti prema knjizi jer primitivci koji ovdje imaju moć ne čitaju i ne vole knjigu.

U težem slučaju, možda je riječ i o onima koje su učili da je dovoljno, čak poželjno, znati i čitati – samo jednu knjigu.  Zato ovih dana tetura i pada Narodna i univerzitetska biblioteka iz čije sam bogate riznice jednom davno spremala svoj maturski rad o Humanizmu i Renesansi. Nakon saznanja da joj ukidaju grijanje, da je kažnjavaju smrzavanjem, sanjala sam  košmarni, kafkijanski san da se nalazim u ogromnoj, luksuznoj biblioteci sa hiljadama knjiga po policama, a da sa užasom uviđam da se zapravo radi o jednoj jedinoj knjizi  u više izdanja. Kako koju uzmem u ruke,  vidim da je naslov isti.

I izreći ću bogohulnu, politički krajnje nekorektnu misao: ovoj državi ne treba novi Ustav. Treba joj prije svega kulture i ljepote. Ima uređenih zemalja koje ustav i nemaju. Ali nema ni jedne civilizirane i normalne države koja uništava svoje umjetničke galerije, muzeje i biblioteke.

I ni jednog civiliziranog grada čije se vlasti pravdaju da to nije u njihovoj nadležnosti!

Radiosarajevo.ba

comments powered by Disqus